struka(e):
ilustracija
EUROPSKA UNIJA, zastava
ilustracija
EUROPSKA UNIJA, političko-teritorijalni razvoj i okruženje (2022)
ilustracija
EUROPSKA UNIJA, Schengensko područje i eurozona (2023)

Europska unija (engleski European Union, akronim EU), međuvladina i nadnacionalna organizacija 27 europskih država kojoj su ciljevi gospodarska i politička integracija europskoga kontinenta.

Povijest

Integracijski proces započeo je s Europskom zajednicom za ugljen i čelik (engl. European Coal and Steel Community – ECSC) koju su, 1951. u Parizu, osnovale Francuska, Savezna Republika Njemačka, Italija i države Beneluxa. Članice su ECSC-a, 1957. u Rimu, osnovale Europsku ekonomsku zajednicu (engl. European Economic Community – EEC) radi uspostavljanja zajedničkoga tržišta i usklađivanja ekonomskih politika. Istodobno s osnivanjem EEC-a iste države osnivaju i Europsku zajednicu za atomsku energiju (engl. European Atomic Energy Community – EAEC ili EURATOM) radi usklađivanja istraživačkih i razvojnih nuklearnih programa država članica (putem Atomske komisije kao stručnoga tijela). ECSC, EEC i EURATOM, 1965. u Bruxellesu, potpisuju Sporazum o sjedinjenju (engl. Merger Treaty) kojim integriraju izvršna tijela i stručne službe. Zajednički se nazivaju Europska zajednica (engl. European Community – EC, hrvatski EZ), skraćeno Zajednica, a katkad se nazivaju i Europske zajednice (engl. European Communities – EC). Sporazum o sjedinjenju stupio je na snagu 1. VII. 1967., otkad postoje jedinstvena tijela triju zajednica: dok je Europski parlament bio zajednička institucija od samog utemeljenja, sporazumom su ujedinjene Europska komisija (European Commission) i Vijeće ministara (Council of Ministers). EZ uspostavlja carinsku uniju (1968), uvodi (1979) europski monetarni sustav i novčanu obračunsku jedinicu Europske unije – ECU (engl. European Currency Unit), prihvaća zajedničku politiku ribarstva (1983), prihvaća program Esprit radi usavršavanja informatičkih tehnologija (1984) te program Eureca radi tehnološke suradnje (1985) i dr. Države članice EZ-a su 1986. u Bruxellesu, potpisale Jedinstveni europski akt (Single European Act), tj. sporazum o stvaranju Europske unije kao nadnacionalne političke i ekonomske integracije. Radi potpunije gospodarske suradnje EZ i Europsko udruženje za slobodnu trgovinu (EFTA) 1992. potpisuju sporazum o stvaranju Europskog ekonomskog područja (engl. European Economic Area – EEA) koje je obuhvatilo oko 380 milijuna stanovnika. Ugovorom iz Maastrichta 1992. EZ prestrukturiran je u Europsku uniju, koja povećava udjel u svjetskoj trgovini s 18% (1957) i 39,5% (1989) na 49% (1993). Nakon geopolitičkih promjena u srednjoj i istočnoj Europi početkom 1990-ih, mnogobrojni su zahtjevi za članstvom u Europskoj uniji (1989. EZ donosi program PHARE radi gospodarske obnove postkomunističkih država). Potencijalno novim članicama EU je 1993. odredio tzv. kriterije iz Kopenhagena, koji se odnose na postojanje tržišne ekonomije, demokracije i pravne države te na poštovanje ljudskih prava, kao preduvjete za ulazak u Europsku uniju. Godine 1995. na snagu je stupio ugovor iz Schengena kojim se ukidaju granične kontrole među državama članicama, a istodobno jača nadzor vanjskih granica EU-a. Veći dio članica EU-a prihvatio je 1999. euro (EUR) kao zajedničku valutu, a u Nici je 2000. dogovorena reforma EU-a zbog predviđenog proširenja. Početkom 2000-ih države su članice pokrenule su sveobuhvatnu reformu temeljnih ugovora, rezultat čega je bio tzv. Ustav za Europu. On nije stupio na snagu nakon referenduma u Nizozemskoj i Francuskoj, a umjesto njega Europska unija funkcionira na temelju Lisabonskog ugovora koji je na snagu stupio 2009. godine. Financijska kriza koja je pogodila veći dio svijeta početkom 2000-ih uzdrmala je temelje zajedničke valute, ponajviše nakon duboke krize u Grčkoj, Cipru, Irskoj, Portugalu i Španjolskoj. Osim tih negativnih ekonomskih kretanja, Europska unija našla se i pod pritiskom izbjeglica iz ratom urušenih zemalja Bliskog i Srednjeg istoka, a suočena je i s ugrožavanjem demokratskih stečevina u pojedinim državama članicama čije vlade provode populističku politiku. Slijedom toga usporen je i proces proširenja Europske unije na države tzv. Zapadnog Balkana (poslije članstva Hrvatske 2013). Godine 2016. u Velikoj Britaniji proveden je referendum na kojem se većina izjasnila za izlazak iz Europske unije (tzv. Brexit), što je i službeno provedeno 1. II. 2020.

Izvorne države članice triju zajednica bile su Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Savezna Republika Njemačka. Članstvo je prošireno pristupanjem Danske, Irske i Ujedinjenoga Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske (1973; britansko članstvo prestaje 2020), Grčke (1981) te Španjolske i Portugala (1986). Ujedinjenjem Savezne Republike Njemačke, bivša Demokratska Republika Njemačka de facto je integrirana u EU 1990., a Austrija, Finska i Švedska pristupile su mu 1995. Velikim proširenjem iz 2004. članice EU-a postale su Cipar, Malta, Slovenija, Madžarska, Češka, Slovačka, Poljska, Estonija, Litva i Latvija, a njima su se 2007. pridružile Bugarska i Rumunjska. EU i Hrvatska započeli su 24. XI. 2000. pregovore o zaključivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (Stabilisation and Association Agreement). Sporazum je parafiran 14. V. 2001., RH je postala pridružena članica EU-a. Pregovore s EU-om započela je 2005. a potrajali su do 2011., kada je RH potpisala pristupni sporazum s EU-om. Nakon ratifikacija u Hrvatskom saboru, Europskom parlamentu i parlamentima država članica EU-a, RH je postala 28. članica EU-a 1. srpnja 2013. Građani RH izabrali su svojih 12 članova Europskog parlamenta na izborima u travnju 2013 (na izborima za Europski parlament u svibnju 2014. iz Hrvatske je izabrano 11 zastupnika). Za prvoga povjerenika u Europskoj komisiji izabran je Neven Mimica.

Europska unija dobitnica je Nobelove nagrade za mir 2012.

Ciljevi EU-a

Pravni temelj EU-a predstavlja Ugovor iz Maastrichta od 7. II. 1992 (stupio na snagu 1. XI. 1993). Njime je stvorena nova organizacija pod imenom Europska unija, koja se sastoji od triju izvornih organizacija koje su zadržale pravnu osobnost, a predviđeni su oblici vanjskopolitičke suradnje i suradnje u unutarnjim poslovima i poslovima pravosuđa (tzv. Tri stupa EU-a). Ugovor iz Amsterdama, potpisan 1997 (stupio na snagu 1. V. 1999), konsolidirao je pravne norme prijašnjih ugovora i Ugovora iz Maastrichta te uveo odredbe koje omogućuju slobodne prelaske unutarnjih granica država članica EU-a, odredbe koje omogućuju bližu suradnju pojedinih država članica i njihovu integraciju. Lisabonski ugovor iz 2009. dodatno je reformirao europsku strukturu, uklanjajući primjerice tri stupa i šireći broj pitanja kojima se EU može baviti.

Unija se temelji na načelima koja su zajednička svim državama članicama, a to su sloboda, demokracija, poštovanje ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavina prava. Unija se obvezala poštovati temeljna prava koja su zajamčena Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950., te ona koja izviru iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama. Ciljevi su EU-a: a) promicanje uravnotežena i održiva gospodarskog i socijalnog napretka, posebice stvaranjem područja bez unutarnjih granica, jačanjem gospodarske i socijalne kohezije i uspostavom ekonomske i monetarne unije koja podrazumijeva uvođenje jedinstvene valute, b) potvrda identiteta Unije na međunarodnoj sceni, posebice provedbom zajedničke vanjske i sigurnosne politike, uključujući moguću uspostavu zajedničke obrambene politike, c) jačanje i zaštita prava i interesa državljana država članica uvođenjem državljanstva Unije, te d) uspostava uske suradnje u području unutarnjih poslova. Osobe koje su državljani neke od država članica ujedno su i državljani EU-a, a državljanstvo Unije ne zamjenjuje nacionalno državljanstvo, nego ga dopunjava. Svaki državljanin Unije ima pravo slobodno putovati i obitavati na području svih država članica, a ima pravo glasa na lokalnim i europskim izborima u bilo kojoj državi članici u kojoj živi.

Institucije EU-a

Najvažnije institucije EU-a su: Europska komisija (engleski European Commission), Vijeće Europske unije (engleski Council of the European Union), Europsko vijeće (engleski European Council), Europski parlament (engleski European Parliament), Sud pravde Europske unije (engleski Court of Justice of European Union), Europski revizorski sud (engleski European Court of Auditiors) i Europska središnja banka (engleski European Central Bank).

Europska komisija

Europska komisija Predstavlja izvršno-administrativnu vlast EU-a; osnovana je 1958., a sjedišta, odjele i agencije ima u Bruxellesu i Luxembourgu. Glavni su joj zadatci oblikovanje i provođenje politika EU-a, razvoj i provođenje zakonodavstva EU-a, predlaganje novih europskih propisa i godišnjeg proračuna EU-a (odobravaju ih Vijeće EU-a i Europski parlament); odgovorna je za provođenje proračuna, te pomaže članicama u provedbi zakonodavstva EU-a. Zastupnik je EU-a u međunarodnim tijelima, te u njegovo ime pregovara o sklapanju međunarodnih sporazuma. Sastoji se od 27 članova (po jedan iz svake države članice): predsjednika Komisije, visokoga predstavnika EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku (koji ima status potpredsjednika) te 25 povjerenika zaduženih za pojedine resore (od kojih tri ima status izvršnih potpredsjednika, a još 4 status potpredsjednika). Predsjednika Komisije predlaže Europsko vijeće a bira ga Europski parlament (mandat Komisije i predsjednika traje pet godina), visokog predstavnika za vanjske poslove i sigurnosnu politiku imenuje Europsko vijeće, a ostale članove Komisije predlažu pojedine države, u dogovoru s predsjednikom Komisije te ih potvrđuje Europski parlament. Države članice ne mogu razriješiti članove Komisije, ali joj Europski parlament može dvotrećinskom većinom izglasati nepovjerenje. Odluke se uglavnom donose konsenzusom, a moguće i većinskim odlučivanjem (svaki član ima jedan glas).

Vijeće Europske unije

Vijeće Europske unije Predstavlja vlade država članica, a s Europskim parlamentom čini zakonodavnu vlast u EU-u. Osnovano je 1958 (kao Vijeće Europske ekonomske zajednice), a sjedište ima u Bruxellesu. Pregovara o zakonima EU-a, razvija zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, usklađuje odnose među državama članicama, sudjeluje u donošenju proračuna EU-a i dr. Zasjeda u sastavu ministara ili državnih tajnika zemalja članica (neformalno se naziva Vijeće ministara) i sastaje se u deset različitih »sastava«, ovisno o temi o kojoj se raspravlja i odlučuje (vanjski poslovi, ekonomija i financije, promet, telekomunikacije i energetika, poljoprivreda i ribarstvo, okoliš, socijalna politika, obrazovanje, pravosuđe i unutarnji poslovi, i dr.). Predsjedanje Vijećem mijenja se svakih šest mjeseci prema unaprijed utvrđenom redoslijedu rotiranja država članica. Odluke u Vijeću donose se običnom većinom (14 država članica), kvalificiranom većinom (55% država članica koje predstavljaju najmanje 65% stanovništva EU-a) i jednoglasno.

Europsko vijeće

Europsko vijeće Čine ga predsjednici država ili vlada članica EU-a, predsjednik Vijeća i predsjednik Europske komisije. Određuje opće političke smjernice i prioritete EU-a, obično prihvaćanjem zaključaka (nema zakonodavne ovlasti). Ima važnu ulogu u postupcima imenovanja kandidata za visoke položaje u institucijama EU-a (predlaže predsjednika Europske komisije, imenuje visokoga predstavnika EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, imenuje Izvršni odbor Europske središnje banke, njezina predsjednika i dr.). Uspostavljeno je 1974. kao neformalno tijelo država članica, koje su uz šefove država ili vlada činili još i ministri vanjskih poslova (prvi sastanak imalo je 1975), a formalno je osnovano 1992. Sastanci Vijeća održavaju se najmanje četiri puta na godinu u Bruxellesu. Vijeću predsjedava predsjednik, kojega su izabrali šefovi država ili vlada za mandat od dvije i pol godine i za najviše dva mandata. Europsko vijeće treba razlikovati od Vijeća Europe koje je zasebna međunarodna organizacija.

Europski parlament

Europski parlament Predstavničko je tijelo država članica EU-a. Zajedno s Vijećem Europske unije predstavlja zakonodavnu vlast u EU-u. Osnovan je 1952., zasjeda u Strasbourgu, a sjedišta ima i u Bruxellesu te Luxembourgu. Do prvih su izravnih izbora 1979. zastupnike birali nacionalni parlamenti članica tadašnje Europske zajednice za ugljen i čelik (potom Europske ekonomske zajednice). Od 1979. izravni izbori održavaju se svakih pet godina, a zastupnici ne smiju biti članovi nacionalnog parlamenta. Broj zastupnika iz pojedine države članice određen je prema broju njezinih stanovnika i utvrđenim razmjerima. Na izborima 2019. izabran je 751 zastupnik (koliko je najviše moguće), a nakon britanskog odlaska iz EU-a 2020. u parlamentu ih je ostalo 705. Najviše ih je iz Njemačke (96), Francuske (79), Italije (76), Španjolske (59) i Poljske (52), a najmanje iz Luksemburga, Cipra i Malte (po šest iz svake zemlje); Hrvatska ima 12 zastupnika. Rad parlamenta ustrojen je prema političkome načelu, a ne prema nacionalnome. Postoji sedam klubova zastupnika (2023): Europske pučke stranke, Progresivnog saveza socijalista i demokrata, Obnovljene Europe, Zelenih i Europskoga slobodnog saveza, Identiteta i demokracije, Europskih konzervativaca i reformista, te Ljevice (da bi se osnovao klub potrebna su 23 zastupnika iz najmanje 7 država članica). Manji je broj zastupnika neovisan, odnosno ne djeluje putem zastupničkoga kluba. Predsjednik parlamenta bira se na razdoblje od dvije i pol godine (uz mogućnost reizbora); nadgleda rad Parlamenta i njegovih tijela, a predstavlja ga u odnosima s drugim institucijama EU-a te u međunarodnim odnosima.

Sud pravde Europske unije

Sud pravde Europske unije Osnovan 1952., najviša je pravosudna institucija EU-a sa sjedištem u Luxembourgu. Njegova je glavna zadaća da osigura primjenu prava na cijelom području EU-a te da odlučuje u sporovima između fizičkih i pravnih osoba i EU-a, država članica i EU-a, kao i država članica međusobno. Sud može obesnažiti zakon države članice ako je on u suprotnosti s pravom EU-a. Čine ga dva suda: Sud pravde (neslužbeno se naziva i Europskim sudom pravde) i Opći sud. Sud pravde čini 27 sudaca (po jedan iz svake države članice) i 11 neovisnih odvjetnika (sve ih sporazumno imenuju vlade država članica); taj sud rješava zahtjeve koje podnose nacionalni sudovi, određene tužbe za poništenje i žalbe. Opći sud ima 54 sudca (po dva iz svake države članice); on donosi odluke u postupcima za poništenje koje su pokrenuli pojedinci i kompanije, a u nekim slučajevima i vlade država članica. Mandat članova oba suda traje šest godina i može se obnoviti, dok mandat predsjednika svakog suda (kojeg suci biraju između sebe) traje tri godine i može se obnoviti.

Revizorski sud

Revizorski sud Utemeljen je 1975. sa sjedištem u Luxembourgu, a brine se o ispravnosti financijskog poslovanja te o prihodima i rashodima EU-a. Sastoji se od 27 članova (po jedan iz svake države članice). Pridonosi boljem upravljanju proračunom EU-a te izvješćuje o njegovim financijama. Slučajeve za koje sumnja da je riječ o prijevari, korupciji i drugim nezakonitim aktivnostima prijavljuje Europskom uredu za borbu protiv prijevara (francuski Office européen de lutte antifraude – akronim OLAF).

Države članice Europske unije

Austrija, Belgija, Bugarska, Cipar, Češka, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Grčka, Hrvatska, Irska, Italija, Latvija, Litva, Luksemburg, Madžarska, Malta, Nizozemska, Njemačka, Poljska, Portugal, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Španjolska, Švedska

Udjel članica u ukupnom BDP-u Europske unije (13 306 milijarda eura, 2020); u zagradi je broj stanovnika (procjena početkom 2020; EU ukupno 447 mil. st.):

Njemačka 25,0% (83,2 mil. st.)
Francuska 17,1% (67,3 mil. st.)
Italija 12,4% (59,6 mil. st.)
Španjolska 8,4% (47,3 mil. st.)
Nizozemska 6,0% (17,4 mil. st.)
Poljska 3,9% (38 mil. st.)
Švedska 3,5% (10,3 mil. st.)
Belgija 3,4% (11,5 mil. st.)
Irska 2,8% (5 mil. st.)
Austrija 2,8% (8,9 mil. st.)
Danska 2,3% (5,8 mil. st.)
Finska 1,8% (5,5 mil. st.)
Češka 1,6% (10,7 mil. st.)
Rumunjska 1,6% (19,3 mil. st.)
Portugal 1,5% (10,3 mil. st.)
Grčka 1,2% (10,7 mil. st.)
Madžarska 1,0% (9,8 mil. st.)
Slovačka 0,7% (5,5 mil. st.)
Luksemburg 0,5% (0,6 mil. st.)
Bugarska 0,5% (7 mil. st.)
Litva 0,4% (2,8 mil. st.)
Hrvatska 0,4% (4,1 mil. st.)
Slovenija 0,3% (2,1 mil. st.)
Cipar 0,2% (0,9 mil. st.)
Estonija 0,2% (1,3 mil. st.)
Latvija 0,2% (1,9 mil. st.)
Malta 0,1% (0,5 mil. st.)
Citiranje:

Europska unija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/europska-unija>.