Europska unija

ilustracija
EUROPSKA UNIJA, zastava
ilustracija1ilustracija2ilustracija3

Europska unija (engl. European Union, akronim EU), međuvladina i nadnacionalna organizacija 28 europskih država kojoj su ciljevi gospodarska i politička integracija europskoga kontinenta.

Povijest

Integracijski proces započeo je s Europskom zajednicom za ugljen i čelik (engl. European Coal and Steel Community – ECSC) koju su, 1951. u Parizu, osnovali Francuska, SR Njemačka, Italija i države Beneluxa. Članice su ECSC-a, 1957. u Rimu, osnovale Europsku ekonomsku zajednicu (engl. European Economic Community – EEC) radi uspostavljanja zajedničkoga tržišta i usklađivanja privrednih politika. Istodobno s osnivanjem EEC-a iste države osnivaju i Europsku zajednicu za atomsku energiju (engl. European Atomic Energy Community – EAEC ili EURATOM) radi usklađivanja istraživačkih i razvojnih nuklearnih programa država članica (putem Atomske komisije kao stručnoga tijela). ECSC, EEC i EURATOM, 1965. u Bruxellesu, potpisuju Sporazum o sjedinjenju (engl. Merger Treaty) kojim integriraju izvršna tijela i stručne službe. Zajednički se nazivaju Europska zajednica (engl. European Community – EC, hrv. EZ), skraćeno Zajednica, a katkad se nazivaju i Europske zajednice (engl. European Communities – EC). Sporazum o sjedinjenju stupio je na snagu 1. VII. 1967., otkad postoje jedinstvena tijela triju zajednica: dok je Europski parlament bio zajednička institucija od samog utemeljenja, sporazumom su ujedinjene Europska komisija (European Commission) i Vijeće ministara (Council of Ministers). EZ uspostavlja carinsku uniju (1968), uvodi (1979) europski monetarni sustav i novčanu obračunsku jedinicu Europske unije – ECU (engl. European Currency Unit), prihvaća zajedničku politiku ribarstva (1983), prihvaća program Espirit radi usavršavanja informatičkih tehnologija (1984) te program Eureca radi tehnološke suradnje (1985) i dr. Države članice EZ-a su, 1986. u Bruxellesu, potpisale Jedinstveni europski akt (Single European Act), tj. sporazum o stvaranju Europske unije kao nadnacionalne političke i ekonomske integracije. Radi potpunije gospodarske suradnje EZ i Europsko udruženje za slobodnu trgovinu (EFTA) 1992. potpisuju sporazum o stvaranju Europskog ekonomskog područja (engl. European Economic Area – EEA) koje je obuhvatilo oko 380 milijuna stanovnika. Ugovorom iz Maastrichta 1992. EZ prestrukturiran je u Europsku uniju, koja povećava udjel u svjetskoj trgovini s 18% (1957) i 39,5% (1989) na 49% (1993). Nakon geopolitičkih promjena u srednjoj i istočnoj Europi početkom 1990-ih, mnogobrojni su zahtjevi za članstvom u Europskoj uniji (1989. EZ donosi program PHARE radi gospodarske obnove postkomunističkih država). Potencijalno novim članicama EU je 1993. odredio tzv. kriterije iz Kopenhagena, koji se odnose na postojanje tržišne ekonomije, demokracije i pravne države te na poštovanje ljudskih prava, kao preduvjete za ulazak u Europsku uniju. Godine 1995. na snagu je stupio ugovor iz Schengena kojim se ukidaju granične kontrole među državama članicama, a istodobno jača nadzor vanjskih granica EU-a. Veći dio članica EU-a prihvatio je 1999. euro (EUR) kao zajedničku valutu, a u Nici je 2000. dogovorena reforma EU-a zbog predviđenog proširenja. U prvoj polovici 2000-ih države su članice pokrenule sveobuhvatnu reformu temeljnih ugovora, rezultat čega je bio tzv. Ustav za Europu. On nije stupio na snagu nakon referenduma u Nizozemskoj i Francuskoj, a umjesto njega Europska unija funkcionira na Lisabonskom ugovoru koji je na snagu stupio 2009. godine. Financijska kriza koja je pogodila veći dio svijeta potkraj 2000-ih uzdrmala je temelje zajedničke valute, ponajviše nakon duboke krize u Grčkoj, Cipru, Irskoj, Portugalu i Španjolskoj.

Izvorne države članice triju zajednica bile su Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Savezna Republika Njemačka. Članstvo je prošireno pristupanjem Danske, Irske i Ujedinjenoga Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske (1973), Grčke (1981) te Španjolske i Portugala (1986). Ujedinjenjem Savezne Republike Njemačke, bivša Demokratska Republika Njemačka de facto je integrirana u EU 1990., a Austrija, Finska i Švedska pristupile su mu 1995. Velikim proširenjem iz 2004. članice EU-a postale su Cipar, Malta, Slovenija, Madžarska, Češka, Slovačka, Poljska, Estonija, Litva i Latvija, a njima su se 2007. pridružile Bugarska i Rumunjska. EU i Hrvatska započeli su 24. XI. 2000. pregovore o zaključivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (Stabilisation and Association Agreement). Sporazum je parafiran 14. V. 2001., RH je postala pridružena članica EU-a. Pregovore s EU-om započela je 2005. a potrajali su do 2011., kada je RH potpisala pristupni sporazum s EU-om. Nakon ratifikacija u Hrvatskom saboru, Europskom parlamentu i parlamentima država članica EU-a, RH je postala 28. članica EU-a 1. srpnja 2013. Građani RH izabrali su svojih 12 članova Europskog parlamenta na izborima u travnju 2013 (na izborima za Europski parlament u svibnju 2014. iz Hrvatske je izabrano 11 zastupnika). Za prvog povjerenika u Europskoj komisiji izabran je Neven Mimica.

Europska unija dobitnica je Nobelove nagrade za mir 2012.

Ciljevi EU-a

Pravni temelj EU-a predstavlja Ugovor iz Maastrichta od 7. II. 1992 (stupio na snagu 1. XI. 1993). Njime je stvorena nova organizacija pod imenom Europska unija, koja se sastoji od triju izvornih organizacija koje su zadržale pravnu osobnost, a predviđeni su oblici vanjskopolitičke suradnje i suradnje u unutarnjim poslovima i poslovima pravosuđa (tzv. Tri stupa EU-a). Ugovor iz Amsterdama, potpisan 1997 (stupio na snagu 1. V. 1999), konsolidirao je pravne norme prijašnjih ugovora i Ugovora iz Maastrichta te uveo odredbe koje omogućuju slobodne prelaske unutarnjih granica država članica EU-a, odredbe koje omogućuju bližu suradnju pojedinih država članica i njihovu integraciju. Lisabonski ugovor iz 2009. dodatno je reformirao europsku strukturu, uklanjajući primjerice tri stupa i šireći broj pitanja kojima se EU može baviti.

Unija se temelji na načelima koja su zajednička svim državama članicama, a to su sloboda, demokracija, poštovanje ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavina prava. Unija se obvezala poštovati temeljna prava koja su zajamčena Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950., te ona koja izviru iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama. Ciljevi su EU-a: a) promicanje uravnotežena i održiva gospodarskog i socijalnog napretka, posebice stvaranjem područja bez unutarnjih granica, jačanjem gospodarske i socijalne kohezije i uspostavom ekonomske i monetarne unije koja podrazumijeva uvođenje jedinstvene valute, b) potvrda identiteta Unije na međunarodnoj sceni, posebice provedbom zajedničke vanjske i sigurnosne politike, uključujući moguću uspostavu zajedničke obrambene politike, c) jačanje i zaštita prava i interesa državljana država članica uvođenjem državljanstva Unije, te d) uspostava uske suradnje u području unutarnjih poslova. Osobe koje su državljani neke od država članica ujedno su i državljani EU-a, a državljanstvo Unije ne zamjenjuje nacionalno državljanstvo, nego ga dopunjava. Svaki državljanin Unije ima pravo slobodno putovati i obitavati na području svih država članica, a ima pravo glasa na lokalnim i europskim izborima u bilo kojoj državi članici u kojoj živi.

Institucije EU-a

Najvažnije institucije EU-a su: Europska komisija (European Commission), Vijeće Europske unije (Council of the European Union), Europsko vijeće (European Council), Europski parlament (European Parliament), Europski sud (European Court of Justice) i Revizorski sud (Court of Auditors).

Europska komisija

Europska komisija predstavlja izvršno-administrativnu vlast EU-a. Njezine se zadaće sastoje u pripremi pravnih akata, razradi političkih prijedloga, posredovanju između država članica te provedbi politike EU-a. Odluke se donose većinskim odlučivanjem. Komisija se trenutačno sastoji od 28 članova koje zajednički biraju države članice uz suglasnost Europskoga parlamenta. Oni moraju biti državljani država članica, a svaka država članica mora imati jednoga predstavnika. Države članice ne mogu razriješiti članove Komisije, ali Europski parlament može izglasati nepovjerenje cijeloj Komisiji. Na čelu je Europske komisije predsjednik kojega imenuje Europsko vijeće a potvrđuje Europski parlament.

Vijeće Europske unije

Vijeće Europske unije tijelo je u kojem države članice izravno ostvaruju svoje interese i jedna od dviju institucija koje predstavljaju zakonodavnu vlast u EU-u. Predsjedanje u Vijeću mijenja se svakih šest mjeseci prema unaprijed utvrđenom redoslijedu rotiranja država članica. Vijeće zasjeda u sastavu ministara i sastaje se u promjenljivu sastavu; ovisno o temi (poljoprivreda, financije, obrazovanje, telekomunikacije) o kojoj se odlučuje, sudjeluju resorni ministri država članica. Odluke u Vijeću ministara mogu se donositi odlučivanjem kvalificiranom većinom ili jednoglasno. Rijetko se odluke donose jednostavnom većinom. Odluke koje se tiču europskih zajednica uglavnom se donose kvalificiranom većinom, što se naziva i »metodom Zajednice« (Community method). Odluke koje se tiču politika uspostavljenih ugovorom iz Maastrichta donose se jednoglasno, što se naziva »međuvladinom metodom« (intergovernmental method). Kada Vijeće zasjeda u sastavu šefova država ili vlada, može donositi najviše političke odluke pa se naziva Europsko vijeće. Započelo je s radom 1974. kao neformalno tijelo država članica, koje su uz šefove država ili vlada činili još i ministri vanjskih poslova. Formalno je osnovano 1986. temeljem Jedinstvenog europskog akta (Single European Act) koji je stupio na snagu 1. VII. 1987. Europsko vijeće ima zadaću poticati razvoj Unije i definirati njezine opće političke smjernice. Sastanci Vijeća održavaju se najmanje dvaput na godinu i imaju im pravo prisustvovati predsjednik Europske komisije i jedan njezin član. Vijeću predsjedava predsjednik Europskog vijeća, kojega su izabrali šefovi država ili vlada za mandat od 2,5 godine i za najviše dva mandata. Vijeće Europske unije i Europsko vijeće treba razlikovati od Vijeća Europe (Council of Europe, osn. 1949., koje je zasebna međunarodna međuvladina organizacija).

Europski parlament

Europski parlament predstavničko je tijelo država članica EU-a. Izvorno su njegove članove birali parlamenti država članica, a 1976. donesena je odluka o izravnom izboru zastupnika u državama članicama. Prvi izravni izbori održani su 1979. i održavaju se svakih pet godina. Članovi Europskoga parlamenta ne smiju biti članovi nacionalnoga parlamenta. Prema Lisabonskom ugovoru Europski parlament ima 750 članova i predsjednika, a mandati su podijeljeni po sustavu degresivne proporcionalnosti, pri čemu nijedna država članica ne smije imati više od 96 i manje od 5 članova. Rad parlamenta ustrojen je prema političkom, a ne nacionalnom načelu. Poslovnik Europskoga parlamenta službeno priznaje »političke skupine«, tj. europske političke stranke koje se sastoje od nacionalnih stranaka. Europski parlament je zajedno s Vijećem EU-a europski zakonodavac.

Europski sud

Europski sud najviša je pravosudna institucija EU-a. Njegova je glavna zadaća da osigura primjenu prava na cijelom području EU-a te da odlučuje u sporovima između fizičkih i pravnih osoba i EU-a, država članica i EU-a, kao i država članica međusobno. Sud može obesnažiti propis države članice ako je on u suprotnosti s pravom EU-a. Sastavljen je od 28 sudaca koje na temelju suglasnosti biraju države članice, po jednog suca iz svake države članice. Sucem može postati osoba čija je neovisnost neupitna, koja ima kvalifikacije za imenovanje na najviša sudačka mjesta u svojoj državi ili koja je priznati pravni stručnjak.

Revizorski sud

Revizorski sud utemeljen je 1975., a stara se o ispravnosti financijskog poslovanja te o prihodima i rashodima Unije.

Države članice Europske unije

Austrija, Belgija, Bugarska, Cipar, Češka, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Grčka, Hrvatska, Irska, Italija, Latvija, Litva, Luksemburg, Madžarska, Malta, Nizozemska, Njemačka, Poljska, Portugal, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Španjolska, Švedska, Velika Britanija i Sjeverna Irska

Europska unija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.7.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=18657>.