STRUKE:

feudalizam

ilustracija
FEUDALIZAM, ceremonija prisege prihvaćanja vazalstva, minijatura iz XV. st., Pariz, Archives Nationales
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4

feudalizam (prema srednjovj. lat. feudalis: koji se odnosi na sustav feuda), društv. sustav prava i obveza (skup društv. institucija) zasnovan na posjedovanju zemlje i osobnim odnosima u kojima zemlju (i mnogo rjeđe druge izvore prihoda) vazali drže kao leno dobiveno od gospodara (seniora).

Pojam feudalizma isprva označuje samo sustav dužnosti i službi unutar društv. hijerarhije feudalaca po kojem senior kao vlasnik velikoga zemljišnog posjeda uzdržava vazala tako što mu podjeljuje posjed (feud, leno) kao nagradu za vjernu službu. Od XVII. st. u Francuskoj izraz feudalizam označuje i opći sustav odnosa u cjelini društva predgrađ. razdoblja.

U širem smislu, pojam feudalizma obuhvaća feud. društvo, sustav ekonomske, društv. i polit. organizacije u kojoj sloj specijaliziranih ratnika – feudalne gospode (gospodara) – podređenih jedni drugima hijerarhijom veza zavisnosti, gospodari seljaštvom koje obrađuje zemlju i stvara im uvjete za život.

Na taj se način feud. društvo ugl. razvijalo u autarkičnoj poljoprivr. ekonomiji, odnosno karakteristično je za ona društva gdje je poljoprivreda bila dominantan tip privređivanja. Međutim, feudalizam je tijekom stoljećâ zadobio i neke druge opće značajke. U takvu društvu, oni koji su obavljali neku javnu dužnost, bilo civilnu bilo vojnu, nisu to činili zbog apstraktnog shvaćanja obveze prema državi ili svojoj javnoj dužnosti, nego zbog osobne i slobodno prihvaćene veze sa svojim seniorom. Ti su »javni dužnosnici« za svoju službu dobivali zadovoljštinu u obliku lena, koje su nasljedno zadržavali. Zbog toga što su javne dužnosti bile usko povezane s lenom, prije negoli s osobom koja je tu dužnost obavljala, javna se vlast fragmentirala i decentralizirala. Seniori su nad neslobodnim seljaštvom imali i različita policijska, sudska, porezna i druga prava.

Razvoj eur. feudalizma počinje u ranoj franačkoj državi (VIII. st.), kada je dodjela lena bila povezana s uspostavom osobnih vazalsko-seniorskih odnosa. Dotad je jedan od oblika darivanja zemlje bio beneficij, davan samo za života uživaoca zemlje i na njegov zahtjev. Međutim, sve do druge pol. VIII. st. beneficij nije bio povezan s vazalstvom. Dok su u prvim stoljećima postojanja franačke države (VI–VIII. st.) vladari svojim ljudima davali zemlju u puno vlasništvo, poslije su počeli zadržavati vlasništvo nad zemljom uz pravo vazala da ju uživa i eksploatira bez drugih ograničenja. Vladari su kao leno davali i crkv. zemlje. Njih su ubrzo slijedili i mnogi pokrajinski gospodari.

Stvaranje feud. odnosa može se pratiti na temelju konkretnih događaja, od kojih je svaki predstavljao nov pomak u procesu feudalizacije: car Karlo Ćelavi izjavio je 843. da su careve dužnosti prema velikašima obvezatna protuusluga za vjernost vazala, a 859. u jednom dokumentu vazalske su obveze definirane kao savjet i pomoć; potom kapitulari iz Quierzyja nalažu nasljednost grofovskog dostojanstva. U dokumentu iz Clunyja 881. prvi se put spominje ključna riječ – leno. Tih se desetljeća beneficij pretvara u nasljedno leno.

Kako je snaga karolinških vladara potkraj IX. st. slabila i konačno nestala, tako su lokalni moćnici postajali de facto neovisni; stvarali su male državice koje su često bile u ratu jedna protiv druge. I Crkva je postala dio feud. sustava. Svjetovni gospodari, kao protuuslugu za prisegu, ustoličivali su biskupe i opate na crkv. položaje, a oni su pritom zadržavali sve svjetovnjačke povlastice. Zauzvrat, biskupi i opati bili su dužni svojim seniorima obavljati određene službe, čak i vojnu.

Na polju prava, feudalizam je označio nestajanje starih sudova lokalnih uglednika i njihovo pretvaranje u sud kojemu su članovi bili vazali jednoga seniora. Posljedica toga je širenje i umnogostručivanje sudova, što je pravni sustav učinilo vrlo složenim.

Feudalizam se s franačkim osvajanjima potkraj VIII. i u samom poč. IX. st. proširio prema Italiji, Španjolskoj, Njemačkoj, dalje prema istoku Europe, ponajprije u Ugarsku i u neke slav. zemlje. Normani su ga prenosili u zemlje koje su osvajali – 1066. u Englesku, zatim u juž. Italiju i na Siciliju. Iz Engleske, feudalizam se proširio u Irsku i Škotsku. Kada su potkraj XI. st. osnovane križarske države na Bliskom istoku, i one su bile organizirane na feud. načelima. Sustav pronije razvija se u Bizantskom Carstvu od druge pol. XI. st. Pronija je zapravo leno, a pronijar je drugo ime za vazala biz. cara. Iz Carstva se pronijarski sustav potom širio prema Bugarskoj i Srbiji.

I neke velike izvaneur. civilizacije prošle su kroz feud. razdoblje. Npr., japanski feudalizam moguće je usporediti s feudalizmom Europe i lat. Istoka. Sličan se proces pojavio i u Kini već oko II. st. pr. Kr. te trajao do poč. XX. st.

Vazal je slobodan čovjek koji slobodno stupa u odnos prema drugomu slobodnomu čovjeku, senioru. Prema gospodaru (senioru) vazali imaju određene obveze i s njima su povezani osobnom lojalnošću, odnosno vjernošću. Senior i njegov vazal vezani su vazalnim ugovorom. Vazal priseže na vjernost svojemu senioru. Najstariji tekstovi u kojima se spominje riječ »vjernost« nastali su u XI. st. u Španjolskoj, Francuskoj i Njemačkoj.

U ceremoniji uspostave feud. odnosa vazal stavlja sklopljene ruke u ruke seniora – koji sklapa svoje ruke preko njegovih – i izražava volju da se preda senioru ovakvom ili sličnom formulom: »Gospodine, ja postajem vaš čovjek«. Vazal izgovara prisegu vjernosti, daje senioru svoju vjeru i tomu može dodati, kao u Francuskoj, poljubac koji od njega čini »čovjeka od usta i ruku«. Sukladno vazalnom ugovoru, vazal je dužan svojemu senioru consilium, savjet koji se ugl. sastoji u obvezi da sudjeluje na skupovima koje saziva senior, posebno da dijeli pravdu u njegovo ime – te auxilium, pomoć, ugl. vojnu, a gdjekad i financijsku. Vazal mora pridonositi administraciji, pravosuđu i vojsci seniora. Zauzvrat je senior dužan vazalu pružiti zaštitu. Protiv nevjerna vazala, senior može izreći sankcije, sve do konfiskacije feuda.

Unutar feud. društva stvarale su se različite skupine i slojevi koji zauzimaju i različite položaje u hijerarhijskoj strukturi toga društva. U prvoj su kategoriji bili oni koji su na neki način (najčešće osvajanjem) došli u posjed golemih površina zemlje koju nisu mogli ni braniti ni obrađivati vlastitim snagama. Te se osobe prema zemlji ne nalaze u izravnu odnosu, one su samo njezini vrhovni vlasnici (dominus directus). Kako bi se zemlja obradila, vrhovni vlasnik, senior, podjeljivao ju je vazalima, osobama koje se svrstavaju u drugu kategoriju. Oni su koristovni vlasnici, a njihov odnos prema zemlji označuje se kao koristovno vlasništvo (dominium utile). Vlasništvo u feudalizmu, prema tomu, ima najčešće dva nositelja: vrhovnoga i koristovnog vlasnika.

Vazali su obvezni svojemu vrhovnomu gospodaru obavljati službe višeg i odličnijeg reda, osobito one vojne. Kako bi namaknuli sredstva za život i za potrebe voj. službe na koju su obvezani, vazali ustupaju dijelove zemlje drugim vazalima, ili izravno kmetovima. Na kmetovima počiva sveukupna proizvodnja u feudalizmu. Obavljajući »službu nižeg reda«, u korist gospodara, oni uzdržavaju cijelu feud. hijerarhiju. Takvom raspodjelom zemlje uskoro se na zemlji feudalaca počinju razlikovati dvije vrste zemljišta: jedno su zemljišta koja feudalac zadržava za sebe, obrađujući ih radnom snagom svojih kmetova (u starome našem pravu takvo se zemljište zove alodijalno zemljište), drugo su opet zemljišta što ih feudalac ustupa kmetovima na obradbu tako da na posjedu feudalaca postoji veći ili manji broj kmetskih selišta (sessio colonicalis). Po broju kmetskih selišta, a ne po veličini površina, cijenila se vrijednost feud. posjeda.

Kmetovi dolaze u podređen i ovisan položaj uglavnom ekon. prisilom: kako bi se održali, prisiljeni su unajmiti zemlju od feudalaca; kmetski položaj za njih je u tom trenutku najbolje što mogu dobiti. Ako su se poslije željeli maknuti sa zemlje, njima i njihovim potomcima to je ugl. bilo onemogućavano, i svaki pokušaj da se oslobode ili napuste zemlju sprječavao se silom.

Kmetovi su se obvezivali da će kao naplatu za ustupljenu zemlju davati gospodaru feudalnu rentu. Feud. se renta javlja u tri osnovna oblika: kao radna (rabota, tlaka, kuluk), naturalna (produktna) i novčana. Radna renta, kao najprimitivnija i najlakše provediva, javlja se, u pravilu, najranije, a sastoji se u tome da kmet ne obrađuje samo svoju zemlju koju je primio od feudalca, već mora određen broj dana raditi na zemlji koju je feudalac zadržao za svoje uzdržavanje. Kmet se u radu više odvaja od feudalca kada se feud. renta podmiruje u prirodi, tj. u proizvodima. Tada kmet nije dužan feudalcu kulučiti, već mu mora dati dio od svega što proizvede. Kod naturalne rente učinak je rada u pravilu veći, jer kmet može svoj rad više koncentrirati i bolje iskoristiti. S razvojem trgovine, grad. industrije, uopće robne proizvodnje, a time i novčanog prometa, postupno se prelazi na novčanu rentu. Kod novčane rente kmet se u radu sasvim odvaja od feudalca, jer feud. rentu podmiruje u novcu, tako da ne mora feudalcu dopremati njegov dio u naturi, pa je zbog toga njegov položaj neovisniji, a rad produktivniji. U feud. praksi ta tri oblika rente često se javljaju i usporedno. S razvojem feudalizma ta se renta grana u različite oblike podavanja, jer feudalci sve više terete kmetove, iskorištavaju njihovu radnu snagu ne samo za obradbu zemlje već i za preradbu sirovina u kućnoj radinosti. Unutar općih značajki svakoga feud. sustava, u pojedinim se prilikama razvilo mnoštvo posebnih varijanata. Tako je u nekim tipovima feudalizma odnos između vrhovnoga i koristovnog vlasnika strogo uređen, dok je u drugima prilično neodređen, pa postoji samo obveza feudalca na voj. službu pretpostavljenomu feudalcu.

U zapadnoeur. tipu feudalizma cijela društv. zgrada ima oblik piramide: na njezinu vrhu nalazi se vrhovni vlasnik, koji je po lenskom shvaćanju vrhovni senior, a po državnopravnome vladar (kralj); on ima svoje vazale, kojima podjeljuje kao feud cijela vojvodstva ili kneževstva. Ti kraljevi vazali podjeljuju opet dalje feud svojim vazalima i postaju tako njihovi seniori, i ta se izgradnja nastavlja prema dolje, te je viši vazal senior nižega vazala, a cijela ta feud. piramida počiva na kmetovima kao osnovnim proizvođačima. Položaj je kmetova, međutim, u pojedinim feud. sustavima vrlo različit. Stupnjevi njihove ovisnosti kreću se od tzv. kreposničevstva u Rusiji, Leibeigenschaft, Leibeigener u Njemačkoj do franc. servitude, serf, gdje je položaj kmetova de facto, iako ne de iure, jednak ropstvu, pa do gotovo slobodnih kmetova, koji su po položaju slični zakupniku koji plaća vlasniku zemlje godišnju zakupninu za zemlju. Iz tih elemenata koji čine feud. društv. poredak, izgrađena je i feud. država kao njegov organizacijski okvir. U početku je feud. država bila patrimonijalnog tipa. Vladar je bio osoba koja je na čelu oružane sile zauzela velike površine zemlje. U područjima koja su bila pod utjecajem rimskoga prava, vladaru se priznavalo ujedno i pravo vlasništva na zemlju, jer je zauzimanje zemlje u ratu (occupatio bellica) bilo najobičajniji način stjecanja vlasništva, koje prelazi po pravu nasljedstva i na njegove potomke, a oni ju nakon očeve smrti dijele među sobom kao svoju očevinu, svoj patrimonij. Vladar odstupa dijelove osvojene zemlje članovima svoje ratne družine, rodbini, prijateljima ili crkv. dostojanstvenicima. Takva feud. država patrimonijalnog tipa nije se dugo održala, jer su se feudalci, pošto su ojačali, nastojali što više odvojiti od kralj. vlasti i sami sudjelovati u vladanju. Ograničava se apsolutna vlast kralja kao patrimonijalnog vlasnika zemlje, privatnopravni karakter njegove vlasti pretvara se u javnopravni, što biva u nekim državama s pomoću fiktivnog pojma krune (tako u Češkoj, Poljskoj, osobito u Hrvatskoj i Ugarskoj), koja postaje imaginarni nositelj suvereniteta. Privilegij vladajućeg sloja normativno se utvrđuje, a soc. pojam društv. sloja (ili klase) pretvara se u državnopravni pojam staleža. Tako država u kojoj je feud. odnos bitan dio društv. ustroja postaje staleška država i takva je ostala do kraja svojega postojanja, iako je u tom okviru doživljavala promjene.

Već od XII. st. feudalizam je u najrazvijenim eur. zemljama (Engleskoj, Francuskoj i dr.) pod pritiskom različitih društv. skupina i interesa. Centralizirana država već je zapošljavala službenike koji su dobivali redovitu novčanu naknadu (plaću), a plaćenička se vojska izgrađivala na starorimskim idejama o suverenitetu i čuvanju javnoga reda i mira. Stvaranjem organiziranog društva odnos seniora i vazala počeo se polako zamjenjivati odnosom vladara i njegovih podložnika. Ubrzani gosp. i društv. razvoj gradova, od kojih su mnogi imali miliciju sastavljenu od vlastitih građana, sve je više nametao koncepciju društv. organizacije različitu od feudalne. Tako u zap. Europi, feudalizam u prvotnom značenju riječi od XIV. st. više nije značajnija polit. i društv. snaga. Pa ipak, feudalizam je ostavio dubok trag u eur. društvima, jer je utjecao na stvaranje i usavršavanje suvremenih oblika ustavne vladavine. Moderni polit. sustavi mnogo duguju feud. idejama o potrebi suglasnosti glede poreza, o otporu gospodaru, ravnoteži prava i obveza između seniora i vazala, itd.

Od toga doba preživljavaju samo neki od elemenata feud. odnosa, osobito onaj kojim feud. gospodar predaje seljacima zemlju na obradbu uz njihovo istodobno vezivanje za zemlju. To je doba razvoja manufakture, geogr. otkrića, osnivanja kolonija, od pol. XVIII. st. razvoja industr. načina proizvodnje. Obradba zemlje više nije unosna kao druge djelatnosti, štoviše, zemljišni posjedi propadaju. Potreba za novom radnom snagom uvjetuje preobrazbu seljaka kmeta u trgovca, potom u industr. radnika. Kada su u pojedinim zemljama narasle nove društv. snage, u prvom redu građanstvo, kao nositelj novoga načina proizvodnje i ekon. moći, ukida se i kmetski element feud. sustava. To se u Engleskoj događa u XVI. st., u Francuskoj 1789., u Rusiji 1861.

U hrv. zemljama početni oblici feud. odnosa mogu se iščitati iz dokumenata već potkraj XI. st. Oko 1080. kralj Zvonimir je Vinihi Lapčaninu dao kćer Klaudiju za ženu te mu predao i Karinsku županiju. Pet godina poslije Zvonimir daje svojem ujaku Strezi pravo ubirati davanja s područja Kliške županije (od Bijaća do Mosora). Već u XII. st. pojavljuju se prve velikaške (feudalne) obitelji, od kojih su tada, a i poslije, najznačajniji bili Frankapani, koji su prve posjede dobili na otoku Krku i oko Modruša, te knezovi Bribirski, čija je jezgra bila u kraju oko Bribira (u Dalmatinskoj zagori).

Razvoj feudalizma pritom nije bio jedinstven proces ni u hrv. zemljama, već izrasta iz različitih osnova i lokalnih prilika, među kojima se mogu razlikovati unutar. procesi izdizanja istaknutih članova na području jedne županije iznad nar. skupština u vijećima plemenskih prvaka, župana, osamostaljenje kneževske vlasti, koja postaje nasljedna, te posredna ili neposredna ovisnost o vanj. činiteljima, kao što su susjedne razvijene feud. države (Ugarska, npr.), utjecaj dalm. i primorskih gradova (u kojima feudalizma nije bilo) i Crkve na društv. i ekon. organizaciju i sl. Sve je to ubrzalo raspadanje seoskih općina i zajedničkog vlasništva zadruga.

Stvaranjem centralizirane države i borbom protiv moćnih velikaša, pri čemu su najviše uspjeha imali Ludovik I. Anžuvinac (1342–82) i Matija Korvin (1457–90), značenje se feud. odnosa i u Hrvatskoj postupno gubi. Dolazak Habsburgovaca na vlast 1526/27. nov je poticaj modernizaciji, ali za dugo vremena u hrvatskom će se društvu očuvati kmetski odnos, koji je ukinut tek 1848.

feudalizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017. Pristupljeno 15.12.2017. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=19403>.