Filipini

ilustracija
FILIPINI, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9

Filipini (Pilipinas/Philippines; Republika Filipini/na jeziku pilipino Republika ng Pilipinas/engleski Republic of the Philippines), otočna država u jugoistočnoj Aziji, između Tajvana na sjeveru i Indonezije na jugu. Leži u zapadnome dijelu Tihog oceana, između Filipinskoga mora na istoku, Južnokineskoga na zapadu, Suluskoga na jugozapadu i Celebeškoga na jugu; pruža se od sjevera prema jugu u duljini od 1850 km, obuhvaća 300 000 km².

Prirodna obilježja

Filipini se sastoje od 7107 otoka i otočića, od kojih je oko 880 naseljeno. Najveći su otoci Luzon (104 688 km²) na sjeveru i Mindanao (94 630 km²) na jugu; između njih nalazi se mnoštvo otoka skupine Visayas (Samar; 13 080 km², Negros; 12 705 km², zatim Panay, Leyte, Cebu, Bohol), otok Palawan (11 785 km²), Mindoro (9735 km²) i dr. Na sjeveru su manje otočne skupine Babuyan (oko 600 km²) i Batan (209 km²), a na jugu otočje Sulu. Otoci su brdoviti, vulkanskoga postanka, osim otočja Sulu koje je uglavnom koraljno. Nizine su ograničene na uzak prostor duž obale otoka ili uz riječna ušća; iznimku čine prostrana ravnica između Lingayenskoga i Manilskoga zaljeva (populacijsko središte Filipina) i dolina rijeke Cagayan na Luzonu. Filipini su dio ››cirkumpacifičkoga vatrenoga kruga‹‹, smješteni su na mjestu podvlačenja Filipinske tektonske ploče pod Euroazijsku, posljedica čega je tektonska nestabilnost koja se očituje u vrlo jakoj vulkanskoj i seizmičkoj aktivnosti; aktivni se vulkani nalaze u gusto naseljenim područjima otoka Luzona: Mayon (posljednja erupcija 2013), Pinatubo (1991), Taal (1977). Koraljne tvorevine u unutrašnjosti Luzona svjedoče o orogenezi u novije geološko doba. Najviši su isponi vulkani Apo (2954 m, najviši vrh države) na otoku Mindanau i Pulog (2922 m) na otoku Luzonu. Ishodište čestih potresa na Filipinima nalazi se i u dubokomorskom tektonskom jarku (→ filipinska brazda) koji se pruža ispred istočne obale otočja.

Filipini leže u ekvatorskom i tropskome području sjeverne polutke. Klima je modificirana otočnim položajem i utjecajem monsuna. Prosječna je godišnja temperatura posvuda visoka (oko 27,0 °C), a godišnje kolebanje temperature maleno (do 2 °C). Srednja je temperatura u siječnju 25,3 do 27,0 °C, a u srpnju 27,0 °C do 28,1 °C. Godišnja je količina oborina znatna (2000 do 5000 mm); najviše kiše, osobito na zapadnim dijelovima otoka, donosi vlažni jugozapadni monsun (svibanj–listopad) dok u vrijeme puhanja sjeveroistočnoga monsuna (studeni–travanj) veće količine oborina primaju istočne strane otoka. Klimu karakteriziraju i cikloni (tajfuni), koji od lipnja do listopada često bjesne nad sjevernim i srednjim dijelom Filipina. Uz obale rastu mangrove, a u unutrašnjosti guste tropske kišne šume; pod šumom je polovina površine otočja. U zaleđu većih otoka šume se prostiru zonalno prema apsolutnoj visini. Veći riječni tokovi su Cagayan na Luzonu te Mindanao i Agusan na otoku Mindanau; najveće je jezero Bay (922 km²) na Luzonu.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2015. na Filipinima živi 100 981 437 st. ili 339,6 st./km². Naseljenost je najveća na otoku Luzonu (48% ukupnog stanovništva Filipina); u regiji glavnoga grada (Metro Manila) ona doseže 20 247 st./km², u samoj Manili čak 46 177 st./km² (najgušće naseljen grad na svijetu), a u regiji Calbarzon (14,4 milijuna st.) u jugozapadnome dijelu otoka 888,2 st./km2. Od ostalih filipinskih otoka najgušće je naseljen otok Cebu (867 st./km2), a najrjeđe otok Palawan (58 st./km²). Etnički sastav vrlo je heterogen, većinu čine narodi malajsko-polinezijske skupine; Tagalog (24,4% st.), pripadnici naroda Visayan (Bisayan; najbrojniji su Cebuanci; 9,9% st., Hiligaynon; 8,4% st. i Waray; 4,0% st.), Ilokano (8,8% st.), Bikol (6,9% st.), Kapampangan (Pampango; 3,3% st.) i drugi (34,3% st.; Kinezi, Europljani, Indijci, Arapi, negriti i dr.). Prema vjeroispovijesti najbrojniji su katolici (80,6% st.), protestanti (11,0% st.), zatim muslimani (5,6% st.) na Mindanau, pripadnici Filipinske nezavisne crkve (aglipayani; 1,0%), pripadnici tradicionalnih vjerovanja (1,0% st.) i drugi (0,8% st.). Godišnja stopa porasta stanovništva (1,7%, 2010–15) nešto je manja od stope prirodnoga priraštaja stanovništva (1,96% ili 19,6‰, 2013) zbog iseljavanja. Procjenjuje se da oko 10,2 milijuna stanovnika Filipina (2013) privremeno radi u inozemstvu; najviše u SAD-u, Maleziji i Europi (Velika Britanija, Španjolska i Italija). Natalitet (24,6‰) viši je od svjetskoga prosjeka (19,5‰), a mortalitet (5,0‰) znatno niži (svjetski prosjek 8,1%); smrtnost dojenčadi je 23,5‰ (2013). Stanovništvo je vrlo mlado; u dobi do 14 godina je 33,0%, od 15 do 64 godine 62,7%, a u dobi od 65 i više godina 4,3% stanovništva (2010). Očekivano je trajanje života 69,3 godine za muškarce i 75,3 godine za žene (2013). Ekonomski je aktivno 42 250 282 st. ili 41,8% od ukupnoga stanovništva (2013), nezaposleno je 6,5%. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 32,0% aktivnoga stanovništva, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu 15,1%, a u uslužnim djelatnostima 52,9% stanovništva (2014). Od 50 sveučilišta najstarije je San Carlos u Cebuu (osnovano 1595), zatim u Manili (osnovano 1611), Iloilou (1904), Baguiou (1911) i dr.; službeni su jezici filipinski ili pilipino (standardizirani tagaloški) i engleski, a u uporabi su i mnogobrojni jezici pojedinih naroda (tagaloški, ilokanski, hiligajnonski, bikolski, varajski, kapampanganski i dr.). Nepismeno je 4,6% stanovnika starijih od 15 godina (2008). Glavni je grad Manila (Maynila; 1 780 148 st., 2015); njegovo metropolitansko područje (Velika Manila) ima 12 877 253 st., a tvori ga 17 gradova (2015): Quezon City (2 936 116 st.), Caloocan (Kalookan, 1 583 978 st.), Taguig (Tagig; 804 915 st.), Pasig (755 300 st.), Parañaque (665 822 st.), Valenzuela (620 422 st.), Las Piñas (588 894 st.), Makati (582 602 st.), Muntinlupa (504 509 st.), Marikina (450 741 st.), Pasay (416 522 st.), Malabon (365 525 st.), Mandaluyong (386 276 st.), Navotas (249 463 st.), San Juan (122 180 st.) i Pateros (63 840 st.). Ostali veći gradovi (2015): Cebu na istoimenom otoku (922 611 st.), Davao (1 325 168 st.), Zamboanga (695 176 st.), Cagayan de Oro (675 950 st.), General Santos (474 395 st.), Cotabato (299 054 st.) i Butuan (202 641 st.) na Mindanau, Antipolo (776 386 st.), Calamba (454 486 st.), Angeles (411 634 st.), San Fernando (306 659 st.) na Luzonu, Bacolod (561 875 st.) na Negrosu, Iloilo (447 992 st.) na otoku Panayu, Tacloban (242 089 st.) na otoku Leyteu i dr.; u gradovima živi 44,6% st. (2013).

Gospodarstvo

Tijekom 2011–15. održan je ekonomski rast s prosječnom godišnjom stopom od 6%. Vrijednost BDP-a ostvarenoga 2015. bila je 299,3 milijarde USD; BDP po stanovniku iznosio je oko 2960 USD. U sastavu BDP-a vodeći je uslužni sektor (57,6%), a potom industrijski (31,6%) i poljoprivredni (10,8%). Veličina javnoga duga je 45,5% BDP-a (2015). Znatan je udjel siromašnoga stanovništva (26,3%), a stopa nezaposlenosti je 6,5% (2015). Uz bogate zalihe drva, nikla, kobalta, molibdena, srebra, zlata i bakra, Filipini uz pomoć stranih investitora (uglavnom iz SAD-a, Japana i Južne Koreje) razvijaju i sve konkurentniju industriju (elektroničku, tekstilnu, farmaceutsku, kemijsku, drvnu, pehrambenu i dr.); brodogradnja je među razvijenijima u svijetu. Početkom 2000-ih Filipini su među svjetski vodećim proizvođačima riže, kokosa, ananasa i šećera. Poznato su turističko odredište (2014. turizam ostvaruje 7,8% BDP-a). Vrijednost izvoza 2015. bila je 43,9 milijarda USD (prevladavaju elektronički proizvodi, oprema za vozila, odjeća, naftne prerađevine, rude i proizvodi od bakra, kokosovo ulje, voće i dr.), a uvoza 59,6 milijarda USD (strojevi i oprema, vozila, elektronički proizvodi, željezo, čelik, tekstil, kemikalije i dr.). Vodeći vanjskotrgovinski partneri su Kina (21,6% izvoza i 16,2% uvoza), Japan (21% izvoza i 9,6% uvoza), SAD (15% izvoza i 10,8% uvoza) i Singapur (6,2% izvoza i 7% uvoza).

Promet

Prometna je mreža Filipina neravnomjerno raspoređena, najgušća je na Luzonu gdje su i najveći gradovi. Izgrađeno je 200 037 km cesta (2003; asfaltirano 21%); najznačajnija je cesta (Maharlika) koja u duljini od 3517 km povezuje sjever (Laoag na Luzonu) preko otoka Samara i Leytea s jugom zemlje (Zamboanga na Mindanau). Otoci imaju dobre brodske i trajektne veze, a neki su međusobno povezani mostovima. Glavne su luke Manila, Subic i Batangas na Luzonu i Cagayan de Oro, Davao i Zamboanga na Mindanau. Filipini imaju 484 km željezničkih pruga (2009), uglavnom na Luzonu. S obzirom na položaj dobro je razvijen zračni promet; od 13 međunarodnih zračnih luka (2014) najprometnije su: Manila (Ninoy Aquino; 36,7 milijuna putnika, 2014), Mactan-Cebu (7,8 milijuna putnika, 2014) na istoimenu otoku, Davao (Francisco Bangoy), Cagayan de Oro i Zamboanga na Mindanau.

Novac

Novčana je jedinica filipinski piso ili peso (PHP); 1 peso = 100 centava.

Povijest

U prapovijesti je otočje naseljavalo stanovništvo koje je došlo iz Indonezije. U kulturi i govoru vidljivi su tragovi ranih kontakata s indijskom kulturom. Od 800. prevladavaju veze s Kinom, koja je od 1200. imala na Filipinima trgovačke ispostave. Od 1400. počinje širenje islama koji se učvršćuje na otocima Suluu i Mindanau (sultanati). Filipine je otkrio Magellan 1521. Španjolska ih je počela kolonizirati tek u drugoj polovici XVI. st., za Filipa II., po kojem su i nazvani. Prvo stalno naselje osnovano je na otoku Cebuu 1565., a Manila je osnovana 1571. Španjolska vlast na Filipinima osigurana je Vestfalskim mirom 1648. Odlučni španjolski misionari preveli su gotovo sveukupno domaće stanovništvo na kršćanstvo i postavili temelje modernog školstva i znanosti. Španjolska je vlast po europskom uzoru stvorila feudalni društveni sustav, koji je uzrokovao brojne seljačke ustanke i kočio razvoj zemlje, zadržavajući zastarjele oblike poljoprivredne proizvodnje i društvenih odnosa. Filipine su 1762. osvojili Britanci, ali su ih ugovorom u Parizu 1796. ponovno vratili Španjolskoj. Tijekom XIX. st. jača otpor domaćega stanovništva, predvođenog inteligencijom školovanom u Europi, španjolskoj upravi koja je i dalje bila zasnovana na rasno isključivoj i gospodarski zaostaloj politici. Filipinci su zato 1892. utemeljili ilegalnu organizaciju Katipuman; na njezin poticaj planuo je 1896. opći ustanak, a 1897. proglašena je neovisna republika na čelu s E. Aguinaldom. Poražena u ratu protiv SAD-a 1898., Španjolska se iste godine mirovnim ugovorom u Parizu odrekla Filipina. Kolonijalnu vlast Španjolske zamijenio je SAD, koji je do 1901. skršio otpor filipinskih republikanskih ustanika. Za američkoga predsjednika F. D. Roosevelta, Filipini dobivaju 1934. autonomiju, što je potvrđeno filipinskim plebiscitom 14. V. 1935., s time da zemlja u prijelaznom razdoblju od 10 god. treba steći punu samostalnost. U II. svjetskom ratu, u prosincu 1941., Japanci su napali Filipine i do svibnja 1942. skršili otpor američkih i filipinskih snaga (na utvrđenom otoku Corregidoru). Za japanske okupacije 1942–45. jedini otpor okupatoru pružali su partizanski odredi, osnovani na poticaj KP Filipina. Vojnopomorske snage SAD-a pod zapovjedništvom D. MacArthura oslobodile su Filipine u operacijama od listopada 1944. do ožujka 1945. Neovisnost su ostvarili 4. VII. 1946; Manuel A. Roxas predsjednik je 1946–48., a Elpidio Quirino 1948–53. Filipini postaju regionalni strateški oslonac SAD-a (sporazum o obrani 1951), sudjeluju u Korejskom ratu (1950–53) te pristupaju prozapadnom paktu SEATO (1954); svoje vojne baze na Filipinima upotrebljavao je SAD u Vijetnamskom ratu. Društvene reforme pokušao je provesti predsjednik Ramón Magsaysay, na vlasti 1953–57., što je privremeno smirilo komunističku gerilju (aktivnu od kraja 1940-ih). Nakon mandata Carlosa P. Garcíje (1957–61) i Diosdada Macapagala (1961–65), za predsjednika je izabran Ferdinand E. Marcos. Najdulje se održao na vlasti (1965–86); ponovno je izabran 1969., a 1972. uveo je izvanredno stanje (trajalo do 1981). Marcosov režim obilježavali su korupcija i nepotizam te ograničavanje radničkih i političkih prava. Od kraja 1960-ih bio je suočen i s oružanom pobunom muslimanske Nacionalno-oslobodilačke fronte Moro (MNLF), koja se na otoku Mindanau borila za neovisnost. Režimu se protivila i komunistička Nova narodna vojska (NPA). Marcosovu izbornu pobjedu 1981. osporavala je oporba; njezin vođa Benigno Aquino ubijen je 1983. nakon povratka iz egzila u SAD-u, što je ujedinilo oporbene stranke. Iznudile su 1986. prijevremene izbore, s Corazón Aquino (Benignovom udovicom) kao zajedničkim kandidatom. Marcos je proglasio izbornu pobjedu, a to je izazvalo masovne proteste te njegovo odstupanje. Državna nestabilnost trajala je i za predsjednice C. Aquino (1986–92), koju je pobunjeni dio vojske nekoliko puta pokušao svrgnuti s vlasti. Senat se protivio vojnoj prisutnosti SAD-a pa SAD 1991–92. napušta svoje vojne baze na Filipinima. Godine 1992. predsjednik je postao Fidel V. Ramos; s MNLF-om je 1996. postigao mirovni sporazum i dogovor o muslimanskoj autonomiji na otoku Mindanau (u borbama od 1960-ih poginulo je oko 120 000 ljudi). Borbu je nastavila Islamska oslobodilačka fronta Moro (MILF) te neke manje gerilske skupine, a 1999. MILF surađuje s komunističkom geriljom (NPA). Tijekom 1990-ih zaoštrava se spor između Filipina i Kine oko suvereniteta nad dijelom otočja Spratly u Južnokineskome moru (spor traje od 1950-ih; više incidenata je i 2011). Geopolitičke sporove oko otočnih skupina i morskih granica Filipini imaju i s Tajvanom, Vijetnamom te Malezijom. Predsjednik Joseph Estrada (izabran 1998) sredinom 1999. ojačao je vojnu suradnju sa SAD-om radi strateškog snaženja prema Kini. Zbog optužbe za korupciju i podmićivanje Estrada je na početku 2001. odstupio s položaja, a predsjednica je postala María G. M. Macapagal Arroyo (reizabrana je 2004). Od 2010. predsjednik je Benigno Aquino (sin Corazón Aquino). Potkraj 2012. započinju pregovori s MILF-om koji teži proširenju muslimanske autonomije na otoku Mindanau; mirovni sporazum postignut je u ožujku 2014 (uključuje stvaranje autonomnog područja Bangsamora). Pojedine islamističke skupine nastavljaju s terorističkim napadima (među vodećima je grupa Abu Sayyaf). Početkom 2013. Filipini su u Stalnom arbitražnom sudu u Hagu pokrenuli rješavanje spora s Kinom oko granica u Južnokineskome moru; sudskom odlukom u srpnju 2016. istaknuto je kinesko kršenje filipinskoga suvereniteta (Kina je odbila sudjelovanje u arbitraži i ne priznaje odluku suda). Na predsjedničkim izborima u svibnju 2016. pobijedio je Rodrigo Duterte (zagovornik je radikalnih obračuna s kriminalom i terorizmom; predsjednik je od 30. VI. 2016).

Politički sustav

Prema Ustavu od 11. II. 1987., Filipini su republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike šef je države i na čelu je izvršne vlasti, biraju ga građani izravno za mandat od 6 godina, bez mogućnosti obnove mandata. Predsjednik republike postavlja članove vlade (kabineta), koji su mu za svoj rad odgovorni. Zakonodavnu vlast ima Kongres (Kongreso), koji se sastoji od Zastupničkog doma (Kapulungan Ng Mga Kinatawn) i Senata (Senado). Zastupnički dom ima 287 zastupnika, koje za mandat od 3 godine biraju izravno građani. Senat ima 24 senatora izravno birana na općim izborima za mandat od 6 godina (polovica senatora bira se svake tri godine). Biračko je pravo glasa opće, jednako i obvezno, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Na čelu je sudbene vlasti Vrhovni sud koji se sastoji od predsjednika i 14 sudaca što ih imenuje predsjednik republike na prijedlog sudačke udruge, a mandat im traje dok ne navrše 70 godina. Administrativno, država je podijeljena na 80 provincija i 39 povlaštenih gradova. Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 12. lipnja (1898).

Filipini. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 25.5.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=19560>.