Flamanci

ilustracija
FLAMANCI, Artus Quellinus, Afrika, detalj sa zapadnog zabata vijećnice u Amsterdamu, XVII. st.
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8

Flamanci (flamanski Vlamingen), zapadnogermanski narod nastanjen najvećim dijelom u sjevernoj Belgiji (flamanski Vlaams Gewest; pokrajine Istočna i Zapadna Flandrija, Antwerpen, Limburg i flamanski dio Brabanta). Ima ih i u francuskoj Flandriji, odnosno na sjeveru francuske regije Nord-Pas-de-Calais (područje oko Dunkerqua) te u Nizozemskoj uz granicu s Belgijom (južni dio nizozemske pokrajine Zeeland, odnosno nizozemska Flandrija, pokrajine Limburg i Noord-Brabant). Većinom su rimokatolici. Govore flamanskim narječjima nizozemskog jezika. Podrijetlom su salijski Franci koji su, došavši s istoka, potisnuli zatečeno romanizirano keltsko stanovništvo. U V. st. već su se proširili do crte koja i danas čini jezičnu granicu između Flamanaca i Valonaca. U Belgiji čine 59,3% (oko 6 milijuna) stanovništva (1996) i jedna su od dviju dominantnih jezičnih i kulturnih zajednica. Jačanje osjećaja zajedničkog identiteta Flamanaca u Belgiji kao jedinstvenog naroda posljedica je i nastojanja da se postigne ravnopravnost u odnosu na dugogodišnju jezičnu i društveno-političku dominaciju Valonaca.

Povijest

Povijest  → flandrija

Jezik

Južna skupina nizozemskih govora, dio zapadnogermanskog jezičnog područja, govorni je jezik većine Flamanaca. Postoje znatne fonetske i leksikološke razlike između triju narječja: zapadnoflamanskoga (Brügge–Lille), brabantskoga (Brüssel–Antwerpen) i limburškoga. U službenoj i školskoj uporabi koristi se nizozemski. Prva važnija književna djela nastala su u XIII. st.

Književnost

Književnost sadašnje belgijske federalne jedinice Flandrije nemoguće je u potpunosti odvojiti od nizozemske književnosti jer Nizozemska i Flandrija tvore jezičnu uniju, a u prošlosti su stoljećima bile jedna zemlja i govorile istim jezikom. Književnost na flamanskome razvijala se u srednjem vijeku najprije u Flandriji i ostalim južnim pokrajinama. Pjesnik Heinric van Veldeke djelovao je u Limburgu oko 1175., a Jan van Ruusbroec (oko 1293–1381) u Brabantu (obje pokrajine dijelom u Nizozemskoj a dijelom u Belgiji). Među srednjovjekovnim piscima ističu se: pjesnikinja Hadewijch (početak XIII. st.), didaktičari Jacob van Maerlant (oko 1225–91) te Jacob Boendale (oko 1285–1347). U Flandriji su nastala i anonimna književna djela »Karel i Elegast«, »Lisac Reinaart« i »Marika od Nieumeghena«. Nakon 1585 (pad Antwerpena), težište književnosti seli se na sjever, posebice u Amsterdam. U XVII. st. Flandrija je dala manje poznate književnike (Adriaen Poirters, Justus de Harduwyn i Michiel de Swaen), dok je u XVIII. st. gotovo nemoguće pronaći flamanskoga književnika imalo trajnije vrijednosti.

Kratkotrajno ujedinjenje Nizozemske i Belgije (1815–30) i nasilni raspad doveli su do kraćeg otpora upotrebi nizozemskog jezika te širenju francuskoga (valonskoga). Tomu su pridonijeli dvor, plemstvo i visoko svećenstvo, koji francuskomu daju status državnog jezika, a to je dovelo do otpora, najčešće predvođena nižim svećenstvom. Tako započinje flamanski pokret, koji Flamance nastoji učiniti svjesnima vrijednosti svojega jezika i kulture. Borba za vlastiti jezik i kulturu odvijala se na dvama kolosijecima: obraćanjem pozornosti na slavnu flamansku prošlost i traženje priključka na (sjevernu) nizozemsku književnost. Ocem flamanskoga pokreta smatra se J. F. Willems (1793–1846), koji ne stvara književnost trajnije vrijednosti ali ima neizbrisivu ulogu kao jezikoslovac, inspirator i animator pokreta. Njegovo je najvažnije djelo osnivanje Društva za promicanje nizozemskog jezika i književnosti (Maatschappy tot bevordering der Nederduytsche taal en letterkunde, 1836). Književnici H. Conscience (1812–83) i Karel Lodewijk Ledeganck (1805–47) pišu »Flandrijskog lava« (»De Leeuw van Vlaenderen«, 1837) i »Tri bratska grada« (»De drie zustersteden«, 1846), oba djela s temom iz flamanske povijesti. Za to doba (uglavnom prva polovica XIX. st.) značajni su i Jan Alfried de Laet, Prudens Van Duyse, Theodoor van Rijswijck i Jan van Beers, ali nemaju trajnije književne vrijednosti. Najznačajniji književnik flamanskog pokreta jest pjesnik svećenik G. Gezelle (1830–99), ne samo po svevremenskoj poeziji nego i po obogaćivanju književnog jezika: opirao se utjecajima i sjevera (holandskoga) i juga (francuskoga) te uspio stvoriti autentični flamanski izraz, pa u povijest ulazi kao »čovjek koji je Flamancima vratio narodni jezik«.

Nastankom pokreta Osamdesete godine (Tachtigers), flamanska i nizozemska književnost ponovno se isprepleću do neodvojivosti. Razlog tomu leži u flamanskom shvaćanju da naciji i jeziku prijeti opasnost samo s francuske strane, te da su udruženi s Nizozemcima jači. Iz doba G. Gezellea ostalo im je sve do današnjih dana jezično čistunstvo. Flamanca H. Clausa (1929–2008) mnogi drže jednim od najvećih suvremenih književnika na nizozemskom jeziku.

Likovne umjetnosti

Flamanska umjetnost naziv je za umjetnost koja se razvila na etničkom području Flamanaca u razdoblju između 1585. i 1830. Njezina je prva, a ujedno i najplodnija stilska faza barok, koji dolazi do izražaja napose u sakralnoj arhitekturi paralelno s protureformacijskom djelatnošću isusovaca. Među baroknim građevinama na prvome je mjestu isusovačka crkva u Bruxellesu, rad J. Franquarta (oko 1582–1651), srušena u XIX. st. Slijedi Sv. Karlo Boromejski u Antwerpenu, što su ga po uzoru na talijanske barokne bazilike gradili isusovci François Aguillon (1566–1617) i Pieter Huyssens (1577–1637). U istome su stilu podignute isusovačke crkve u Bruggeu, Namuru i Ypresu. Baroknom idealu prostranih građevina s kupolama najviše se približio graditelj i kipar Lucas Faidherbe (1617–97), graditelj crkve Notre-Dame d’Hanswyck u Mechelenu. Palače i stambene građevine zadržavaju duže vrijeme renesansne tradicije sjeverozapadne Europe. Bogati dekorativni oblici baroka dolaze do izražaja na reprezentativnim cehovskim domovima, kojih se najljepši primjeri nalaze u Bruxellesu na Place de l’Hôtel de Ville. U prvoj polovici XVIII. st. počeli su se širiti francuski utjecaji uz primjesu elemenata austrijskoga baroka. U flamansko-austrijskom stilu izgradio je Jan Pieter van Baurscheit (1699–1768) današnji kraljevski dvor u Antwerpenu (1745), Guillaume Ignace Kerricx (1682–1745) stambene objekte, a bečki graditelji namjesničku palaču u Bruxellesu (1760). U interijerima se javlja rokoko, a poslije i elementi stila Luja XVI.

Kiparstvo je ovisno o razvoju arhitekture, a njegov karakter proizlazi iz potrebe što bogatijeg ukrašavanja građevina te zadržava pretežno dekorativnu funkciju. Među kiparima se ističu članovi porodice Duquesnoy u Bruxellesu i njihov učenik Artus Quellinus st. (1609–68), čije je djelo vanjska i unutarnja dekoracija vijećnice u Amsterdamu (mitološki i alegorijski prikazi, portretna poprsja). Jean Delcour (1627–1707), učenik Berninijev u Rimu, izveo je nadgrobni spomenik biskupa d’Allamonta u crkvi sv. Bavona u Gentu, koji ide među najbolja ostvarenja flamanskoga baroka. U XVIII. st. javljaju se klasicističke tendencije, kojih je glavni predstavnik u skulpturi Jacques Bergé (1696–1756), učenik N. Coustoua u Parizu; glavno mu je djelo fontana »Grand Sablon« u Bruxellesu (1751).

Slikarstvo specifično flamanskih obilježja proizašlo je iz dvaju smjerova koji su nastali u drugoj polovici XVI. st. Jedan smjer predstavljaju tzv. romanisti, sljedbenici talijanskog načina (F. Floris, Michiel van Coxie, Maerten de Vos), a drugi smjer realisti, kojima je na čelu P. Breugel st. (oko 1525–69), majstor krajolika i elementarnih zahvata u istinski život seoske sredine. Kao pejsažisti slijede ga P. Bril (1554–1626) i J. Breugel, zvan Baršunasti (1568–1625). Realističke tendencije u portretu zastupali su A. Mor (oko 1519–76/77) i F. Pourbus st. (1545–81), a u žanr-slikarstvu s temama iz svakodnevnoga života P. Aertsen (1508–75) i Joachim Beuckelaer (oko 1535–74). Na temeljima realističkih tendencija i humanističkoga naslijeđa talijanske renesanse rodilo se flamansko slikarstvo, kojemu je glavni predstavnik P. P. Rubens (1577–1640). Na više od 2000 platna obuhvatio je najširu tematiku: monumentalne kompozicije s mitološkim, sakralnim, alegorijskim i povijesnim temama raskošnih boja i s mnoštvom detalja, psihološki produbljene portrete i krajolike prožete posebnim ugođajem. Iz Rubensova atelijera proizašao je A. van Dyck (1599–1641), koji je pretežno djelovao u Engleskoj kao portretist dvora i aristokracije. U Rubensovoj radionici izdvajaju se F. Snyders (1579–1672), autor mnogobrojnih mrtvih priroda s plodinama, cvijećem, divljači, pticama i ribama, pejsažisti Jan Wildens (1586–1653) i Lucas van Uden (1595–1672) te bakroresci Cornelis Galle (1576–1650), Jan Vitdoeck (oko 1615–?) i dr. Dok je intonacija Rubensovih platna pompozna i reprezentativna, a Van Dyckovih portreta dvorska i aristokratska, J. Jordaens (1593–1678) bliži je flamanskoj seljačkoj stvarnosti, koju prikazuje u obilju i gozbama, zdravim humorom i jedrim realizmom. Još se više udaljuje od svih akademskih norma A. Brouwer (1605/06–38), slikajući koloristički profinjeno žanr-prizore iz krčmi, s tipovima seljaka, vojnika, pijanica i kartaša. David Tenniers ml. (1610–90) obrađuje seoski žanr, ponajviše kermese i plesove u dvorištima gostionica. Istodobno sa slikarima kojima su teme domaći flamanski ljudi i običaji djelovali su i slikari školovani u Italiji, koji obrađuju motive iz života talijanskoga puka. Od njih su najistaknutiji P. van Laer zvan Bamboccio (1592/95–1642) i Pieter van Bloemen zvan Standaart (1657–1720). Kao slikari marina i prizora iz mornarskoga života istaknuli su se braća Gillis, Bonaventura i Jan Peeters (sred. XVII. st.). Tradiciju slikanja mrtvih priroda održavao je Snydersov učenik J. Fyt (1611–61). Pojedini od tih umjetnika pripadaju djelomice i nizozemskom slikarstvu, koje se razvijalo u protestantskoj sredini i pokazuje tendencije oprečne onima što su prevladavale u flamanskom izrazito katoličkom području.

Primijenjena umjetnost, isprva zastupana napose u zlatarstvu i drvorezbarstvu, proširila se na tapiseriju. Bruxelles je u tome imao tradiciju već od početka XVI. st., kada su u njemu istkane tapiserije za Vatikan po Rafaelovim kartonima. U XVII. st. prevladavao je u tapiseriji Rubensov stil i bogatstvo kolorita (serije zidnih sagova s antičkim, rimskim, povijesnim i alegorijskim prikazima). Važne su i tapiserije s bukoličkim seoskim prizorima po kartonima J. Jordaensa. Potkraj XVII. st., a napose u XVIII. st., prevladavaju francuski utjecaji; izrađuju se tapiserije sa žanr-motivima u Teniersovoj maniri, ali interpretirane u duhu pastorala rokokoa. Osim u Bruxellesu, poznate su manufakture u Bruggeu, Antwerpenu i Enghienu.

Flamanci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=19833>.