Hauptmann, Gerhart

ilustracija
HAUPTMANN, Gerhart

Hauptmann [hạu'ptman], Gerhart, njemački književnik (Ober-Salzbrunn, Šleska, 15. XI. 1862Agnetendorf, 6. VI. 1946). Rođen kao sin gostioničara; pohađao kiparski odjel Umjetničke akademije u Breslauu (danas Wrocław), studirao prirodne znanosti i filozofiju u Jeni; putovao po Europi i Americi. God. 1912. dobio je Nobelovu nagradu za književnost. – Hauptmann se javio idealističkom lirikom, no ubrzo se priklonio naturalističkoj drami propitujući kritički društvene probleme. Stil mu oscilira od realističkokritičke metode do izrazito neoromantičkih ugođaja u duhu simbolističke dramaturgije. Pozornost poklanjao borbi pojedinca i neumitne sudbine, npr. u naturalističkim dramama Kočijaš Henschel (Fuhrmann Henschel, 1898) i Roza Bernd (Rose Bernd, 1903). U poznijim godinama u njegovo djelo, osim zolinskih determinističkih opservacija i socijalno-romantičke patetike, prodiru vjerski i filozofski motivi. Snažan slikar sredine i karaktera, Hauptmann je u masovnoj drami Tkalci (Die Weber, 1892) ostvario glavno djelo njemačkog naturalizma. I proza mu se odlikuje sintezom objektivnih opažanja, snovitosti i misaonosti, lirske simbolike. Autor je mnogobrojnih pripovjednih djela, putopisnih i autobiografskih knjiga. Djela: drame Pred zoru (Vor Sonnenaufgang, 1889), Dabrovo krzno (Der Biberpelz, 1893), Štakori (Die Ratten, 1911), Ifigenija u Delfima (Iphigenie in Delphi, 1941), Ifigenija u Aulidi (Iphigenie in Aulis, 1944), Pomrčine (Die Finsternisse, 1947), Agamemnonova smrt (Agamemnons Tod, 1948), Elektra (1948); roman Luda u Kristu Emanuel Quint (Der Narr in Christo Emanuel Quint, 1910), pripovijetka Heretik iz Soane (Der Ketzer von Soana, 1918), autobiografija Knjiga strasti (Buch der Leidenschaft, 1930) i dr. Kritičko izdanje sabranih djela objavljeno je u 10 svezaka 1962–74.

Hauptmann, Gerhart. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 26.5.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=24592>.