Hercegovački sandžak

Hercegovački sandžak, osmanska vojno-upravna jedinica na području Hercegovine i susjednih krajeva Dalmatinske zagore, Makarskoga primorja i donje Neretve. God. 1465. Osmanlije su zauzeli najveći dio posjeda hercega Stjepana Vukčića Kosače, a 1466. i njegov stolni grad Blagaj. Nakon toga Kosačama je ostao tek uzak obalni pojas s Herceg Novim i područje uz Neretvu. Osvojene dijelove Kosačinih zemalja Osmanlije su isprva priključili Bosanskomu sandžaku. Nakon novih osvajanja u drugoj pol. 1460-ih Osmanlije su između 12. V. 1469. i 16. I. 1470. na tome području osnovali poseban sandžak sa sjedištem u Foči. Novi su sandžak nazvali Hercegovačkim sandžakom prema naslovu Stjepana Vukčića Kosače. Prvim je namjesnikom postao Hamzabeg. God. 1481. Osmanlije su zauzeli dolinu Neretve i izbili na more, a 1482. cijela je Hercegovina, uključujući i tada osvojeni grad Novi (Herceg Novi), postala dijelom Osmanskoga Carstva. Širenje po jadranskome priobalju nastavilo se 1499., nakon pada Makarske, koja će, uz Gabelu, biti značajna kao luka toga tranzitnoga područja važnoga za trgovinu. Od gradova su se osobito razvili Foča, Čajniče, Pljevlja, Prijepolje i Mostar. Pod osmanskom su se vlašću dogodile velike etničke promjene, a stanovništvo je bilo izloženo iseljivanju i islamizaciji. Kada je u osjetljivome pograničnome području u drugoj pol. XVI. st. uspostavljen sustav kapetanija, na području Hercegovačkoga sandžaka organizirana je kapetanija sa sjedištem u Gabeli. Iako su već od 1522. heregovački namjesnici sve češće boravili u Mostaru, sjedište je sandžaka bilo u Foči do 1572., kada je preneseno u Pljevlja. Upravno je Hercegovački sandžak do 1580. pripadao Rumelijskomu ejaletu, a od tada novoosnovanomu Bosanskomu pašaluku. Do kraja XVI. st. Hercegovački sandžak imao je jedanaest kadiluka: Drinski ili Fočanski, Blagajski, Mileševski, odnosno Prijepoljski, Novski, Mostarski, Nevesinjski, Pljevaljski, Imotski, Gabelski ili Neretvanski i Čajnički, a u XVII. st. njihov se broj povećao na sedamnaest. Za Austro-turskog rata 1593–1606. značajan je otpor osmanskoj vlasti pružen u istočnoj Hercegovini pod vodstvom hercegovačkog vladike Visariona 1595–97., ali tada ipak nije došlo do teritorijalnih promjena. Za Kandijskoga rata (1645–69) Mlečani su uz potporu tamošnjega stanovništva osvojili Makarsko primorje, a u Austro-turskom ratu 1683–99. Osmanlije su u potpunosti izgubili područja u Dalmaciji. Do novoga je gubitka teritorija došlo nakon protuturskoga rata 1714–18; Požarevačkim mirom Mlečanima su pripali dolina Cetine i Imotski (Acquisto nuovissimo), a uspostavljena granica (Linea Mocenigo) održala se i nakon propasti Mletačke Republike i Osmanskoga Carstva. Zbog slabljenja Carstva, već od XVII. st. sve su češći bili nemiri i zahtjevi za reformama. God. 1832. ugušen je protureformni ustanak Husein-bega Gradaščevića, a za nagradu je Ali-paša Rizvanbegović imenovan vezirom novoga, Hercegovačkoga pašaluka, nastaloga 1833. izdvajanjem Hercegovačkoga sandžaka iz Bosanskoga pašaluka. Novom upravno-teritorijalnom reorganizacijom područja bivšega Hercegovačkog i Bosanskoga pašaluka 1865. ujedinjena su u vilajet, koji je podijeljen na sedam sandžaka, a jedan od njih bio je i obnovljeni Hercegovački sandžak. Konačno je prestao postojati 1882.

Hercegovački sandžak. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=25105>.