Hrvatska radio-televizija

ilustracija
HRVATSKA RADIO-TELEVIZIJA, zgrada

Hrvatska radio-televizija (HRT), javna ustanova kojoj je osnivač Republika Hrvatska; u njezinu sustavu, uz matičnu radiopostaju u Zagrebu (s trima programima i lokalnim Radio Sljemenom), djeluju i postaje u Splitu, Rijeci, Osijeku, Dubrovniku, Puli, Zadru i Kninu, te Hrvatska televizija (HTV) s četirima programima i TV studiji u svim hrvatskim regijama. Početci HRT-a sežu u 1926., kada je počelo emitiranje Radio Zagreba što ga je osnovao Radio klub Zagreb (skupina uglednih radioamatera i poslovnih ljudi na čelu s fizičarom O. Kučerom). Bila je to prva radiopostaja u ovom dijelu Europe. Prvi se put oglasila 15. svibnja 1926. na srednjem valu od 350 m iz sjedišta na Trgu sv. Marka. Program je počeo Lijepom našom, koju je na glasoviru odsvirao Krsto Odak, a ravnatelj dr. Ivo Stern i spikerica Božena Begović najavili su početak rada. Prvih 14 godina radio je bio u privatnom vlasništvu Dioničkoga društva Radio Zagreb; 1940. nacionaliziran je, a nakon 1945. djelovao je kao državno poduzeće, društveno poduzeće, javno poduzeće i od 1990. kao javna ustanova, a Zakonom koji je donio Sabor RH preimenovan je u Hrvatski radio (odnosno Radiotelevizija Zagreb preimenovana je u Hrvatsku radio-televiziju). U prvim godinama rada Radio Zagreb upotpunio je shemu i lepezu emisija izvodeći ih iz studija i izravno prenoseći kulturne, športske i druge priredbe iz Zagreba i drugih hrvatskih gradova. Već od 1927 (telefonskim vodom preko Beča) pridruživao se u zajedničke emisije Mreže srednjoeuropskih postaja (Beč, Prag, Varšava, Budimpešta i dr.). Na temelju te suradnje Radio Zagreb je 1928. primljen u punopravno članstvo UIR-a (Union Internationale de Radiodiffusion) u Ženevi zastupajući ondašnju Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, u kojoj većim dijelom, kao ni na ostalim prostorima jugoistočne Europe, još nisu postojale druge radiodifuzijske postaje. Na kraju prve godine emitiranja (1926) Radio Zagreb imao je nešto više od 4000 pretplatnika (1976. više od milijun). Razdoblje od kraja 1920-ih do polovice 1930-ih obilježio je pad kupnje prijamnika i zastoj programskog i tehničkoga napretka, uzrokovan i svjetskom gospodarskom krizom. Zaostajanje za bržim razvojem radija u svijetu donekle je nadoknađeno u doba Banovine Hrvatske, kada je Radio-Zagreb bio preseljen u primjerenije prostore u Vlaškoj ulici 116, kada su kupljeni suvremeni tehnički uređaji i povećana snaga odašiljača (s 0,7 na 4,5 kW). I dalje je zbog male snage odašiljača kao i zbog planinskih zapreka (Učka, Velebit, Dinara, Biokovo) čujnost bila ograničena. Zato je Hrvatski krugoval (kako se zvao Radio Zagreb za NDH) 1942. pokrenuo prvu podružnu postaju u Dubrovniku, poslije u Sarajevu i Banjoj Luci, 1943. u Osijeku. Nakon II. svjetskog rata pokrenute su i druge postaje u većim gradovima. Programsko restrukturiranje Radio-Zagreba provedeno je 1964. i otada se redovito emitiraju I., II. i III. program. Na cjelodnevno emitiranje I. program prešao je 1976., a od 1997. na cjelodnevno emitiranje prešli su i II. i III. program te Radio Sljeme. Prvi srednjovalni odašiljač snage veće od 100 kW bio je postavljen 1949. u Deanovcu, prvi snage veće od 1000 kW na Rašinovcu kraj Zadra 1986., dok je prvi ultrakratkovalni odašiljač (FM) proradio na Sljemenu 1957.

Obilježavajući 30. obljetnicu postojanja Radio Zagreba, na Sljemenu je 15. V. 1956. proradio prvi televizijski odašiljač u tadašnjoj Jugoslaviji, prenoseći isprva programe iz Austrije i Italije, a 7. rujna izravnim prijenosom otvorenja Zagrebačkoga velesajma započelo je emitiranje TV Zagreb, pa je pojavu novoga medija slijedila i promjena naziva ustanove u Radio-televiziju Zagreb (RTZ). Od 19. studenoga 1956. TV Zagreb, osim prijenosa stranih programa, uglavnom austrijskih i talijanskih, redovito je emitirao i vlastiti eksperimentalni program (nedjeljom, a od jeseni 1957. i srijedom). Potkraj 1958., kada su proradili TV studiji u Beogradu i Ljubljani, TV Zagreb se uključila u Zajednički program JRT-a u sastavu kojega je emitirala trideset godina. U tom je razdoblju sustavno gradila mreže odašiljača (zalaganjima Romana Galića, Prospera Maričića, Vojka Trsa i dr.) kako bi postupno omogućila prijam programa u svim hrvatskim krajevima, a 1990. izgradila je stanicu za satelitske veze. Istodobno se u tadašnjim saveznim organizacijama nastojalo očuvati i dobiti nove frekvencije za potrebe RTZ-a, kao uvjet za samostalnost u informativnom djelovanju. Takva su nastojanja prisutna i u programskom, posebno informativnom djelovanju (za što su posebno zaslužni I. Bojanić, J. Šentija i I. Šibl). Između ostaloga, 1968. prekinuto je preuzimanje zajedničkog TV dnevnika. Iako je represijom nakon slamanja reformskih tendencija Hrvatskoga proljeća zaustavljen trend informativne liberalizacije, tijekom 1970-ih započeo je s emitiranjem II. televizijski program (1972), znatno se razvila produkcija dramskog programa te je ostvaren i niz projekata prijenosa međunarodnih događaja. S ponovnom političkom liberalizacijom potkraj 1980-ih informativni se program posebno osamostalio, a 1989. pokrenut je inovativni treći kanal Z3 koji je emitirao nekoliko godina. Za agresije JNA i srpskih paravojnih formacija na Hrvatsku početkom 1990-ih nanesene su velike štete na odašiljačkoj mreži. Unatoč štetama, kao i pogibiji mnogih novinara i drugih djelatnika, ostvarene su značajne obrambene zadaće (program Za slobodu!), a početkom emitiranja programa putem satelita (od 1991. preko Eutelsata I., 1992. Eutelsata II.-f 3, od 1997. Hot Birda 3) i preuzimanjem digitalne tehnologije označena je nova razvojna faza u povijesti hrvatskih elektroničkih medija. U tom su razdoblju, uz povećanu proizvodnju vlastitih emisija i ulaganja u obnovu razorenih odašiljača, sustava veza, ostvareni i mnogi značajni programsko-tehnički pothvati izravnih prijenosa. Od 1993. Hrvatska radio-televizija punopravna je članica Europske radiodifuzije (EUR/EBU). Odlukom Vlade, Poslovna jedinica Odašiljači i veze izdvojena je iz sustava HRT-a početkom travnja 2002. i ustanovljena kao trgovačko društvo. Preobrazba HRT u javni radiotelevizijski servis traje od početka političke demokratizacije 1990. te još nije u potpunosti dovršena. Istodobno, s pluralizacijom medijskog tržišta, osobito pojavom nacionalnih komercijalnih televizijskih mreža HRT se od sredine 2000-ih u potpunosti suočio sa snažnom konkurencijom. Obaveze javne radiotelevizije očuvane su posebice pokretanjem III. (filmski i kulturni) i IV. (informativni) televizijskog programa 2012. U razdoblju nakon 1990. najdulje su na mjestu glavnog ravnatelja bili Antun Vrdoljak (1991–95), Mirko Galić (2000–07) te Goran Radman (2012-16); od 2017. glavni ravnatelj je Kazimir Bačić.

Hrvatska radio-televizija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 13.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=26414>.