Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu

ilustracija
HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE U ZAGREBU

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, središnja hrvatska kazališna institucija. Začetci joj sežu u sredinu XIX. st., kada se rad Domorodnoga teatralnog društva odvijao pod utjecajem narodnog preporoda. God. 1861. novoj se kulturnoj ustanovi saborskom odlukom zajamčila državna skrb pa je 1870. u njoj sjedinjen dramski i operni ansambl. Vodili su ga isprva književnici D. Demeter i A. Šenoa te glumci i redatelji J. Freudenreich i A. Mandrović, no tek mu je kritičar i redatelj S. Miletić, koji je postao intendant 1894. i za čije je intendanture kazalište dobilo sadašnju Helmer-Fellnerovu građevinu, cjelovito osmislio umjetničke zadaće. Tijekom 150 godina djelovanja u kazalištu je izvedeno 2900 dramskih, više od 900 opernih i operetnih te 300 baletnih premijera. Proslavljena su glumačka imena A. Fijana, E. Kutijara, M. Ružičke-Strozzi, V. Podgorske, D. Dujšina, E. Dragman, potom N. Rošić, T. Lonze, V. Dracha, B. Bobana, A. Price i drugih te, uz izvedbe dramske baštine, M. Držića i I. Gundulića, promoviran niz hrvatskih dramatičara kao što su I. Vojnović, M. Begović, M. Ogrizović, M. Krleža, M. Matković, R. Marinković, čija su se djela izvodila u postavama redatelja I. Raića, B. Gavelle, T. Strozzija, B. Stupice, V. Habuneka, M. Škiljana, K. Spaića, G. Para, B. Violića, I. Kunčevića i J. Juvančića. Kazalište je održalo kontinuitet umjetničke djelatnosti i svoju višestruku repertoarnu orijentaciju (od domoljubne dramatike u drugoj polovici XIX. st. preko interesa za svjetske klasike i hrvatsku stariju dramatiku do suvremene hrvatske drame, koja se njeguje posebnim natječajima i ustanovom Demetrove nagrade, 1907–45), unatoč opetovanim cenzorskim pritiscima i zabranama pojedinih politički provokativnih postava (M. Krleža, Galicija; M. Begović, Hrvatski Diogenes; M. Matković, Slučaj maturanta Wagnera; I. Cankar, Za dobro naroda; I. Dončević, Kazna i dr.), pokušajima da se ono ideološki nadzire i usmjeruje, pa i povremenim zloporabama njegova prostora u političkopropagandne svrhe. Za NDH ansambl je razdvojen na Hrvatsko državno kazalište i dio koji je djelovao kao partizanska putujuća trupa. Nakon završetka rata ansambl je ponovno spojen, proširen i promijenjen, pa djeluje pod imenom HNK. U 1950-ima, nakon raskida sa staljinističkim kulturnim modelom, repertoar i kazališna poetika moderniziraju se pa se na sceni pojavljuju postupno i tekstovi suvremenijih stranih pisaca (Anouilh, Sartre, Williams, Miller, Beckett, Ionesco), koji okrilje pronalaze na Komornoj pozornici HNK-a, otvorenoj 1957. Kao zadugo jedina pa zatim središnja hrvatska i zagrebačka kazališna institucija, HNK se pojavom drugih kazališta (a ponajviše odlaskom dijela ansambla 1953. i osnutkom Zagrebačkoga dramskoga kazališta te formiranjem pozornice Teatra &TD) sučelio s promijenjenim kazališnim kontekstom u kojem je ponajprije izgubio primat nad prezentacijom suvremene svjetske i hrvatske dramske riječi i sve se više usmjeravao prema klasičnom repertoaru, a 1990-ih posebna se pozornost pridavala dramatici s tematikom iz hrvatske povijesti (S. Tomaš, A. Vuletić, I. Aralica, M. Budak, I. Gundulić, N. Fabrio, A. Šenoa, A. Cesarec).

Opera zagrebačkoga HNK-a središnja je operna kuća u Hrvatskoj. Prije utemeljenja stalnog opernog ansambla, u Zagrebu su se opere prikazivale od kraja XVIII. st., najprije u organizaciji njemačkih i talijanskih putujućih družina, a potom od 1846 (V. Lisinski, Ljubav i zloba) i s domaćim izvoditeljima. Dolaskom I. pl. Zajca 1870. za ravnatelja opere u Zagrebu započelo je i do danas traje sustavno profesionalno izvođenje međunarodnog i domaćeg opernog repertoara. U prvom razdoblju, 1870–79. izvedeno je pedesetak inozemnih naslova i niz Zajčevih opera i opereta. U izvedbama tih glazbeno-scenskih djela sudjelovala je prva generacija hrvatskih opernih pjevača, od kojih su se neki potvrdili i na međunarodnim pozornicama (npr. M. T(e)rnina, I. Murska-Pukšec i dr.). U prvom razdoblju prekida djelovanja Opere, 1889–94., sezone su ispunjavali tzv. stagioni, u razdoblju do drugog prekida (1894–1903) repertoar se proširio novim inozemnim i domaćim djelima. U vrijeme drugoga prekida (1903–09) djela su se izvodila na drugim pozornicama u Zagrebu. U razdoblju od 1909. do kraja I. svjetskog rata Opera je izvodila domaća djela B. Berse, J. Hatzea, B. Širole, F. Lhotke i dr. te je prvi put ugostila istaknute inozemne skladatelje koji su dirigirali vlastita djela (npr. R. Strauss). Doba između dvaju svjetskih ratova obilježile su ravnateljske koncepcije P. Konjovića (1921–27) i K. Baranovića (1927–38). Konjović je znatno proširio slavenski repertoar, dok je Baranović naglasak stavljao na izvođenje hrvatskih autora (A. Dobronić, K. Odak i dr.) te obogaćenje suvremenim inozemnim akvizicijama (A. Krenek, D. Šostakovič i dr.). Vrhunci su međuratnog opernog razdoblja gostovanja pariške Opere (1928) i basa F. Šaljapina (1934), izvedba Gotovčeve komične opere Ero s onoga svijeta (1935) te redateljski rad B. Gavelle. Počela je afirmacija umjetnika poput Z. Kunc (Milanov), T. Neralića, S. Jurinac i L. Matačića. Vrijeme II. svjetskog rata bilo je razdoblje intenzivnoga domaćeg stvaranja, mnogobrojnih premijera i gostovanja (u Zagrebu su gostovale opere iz Dresdena, Rima, Beča i Rumunjske, a zagrebačka Opera gostovala je u Rimu i Beču). Odmah nakon II. svjetskog rata nastavilo se uspješno razdoblje Opere pod direktorom M. Sachsom (1945–53). Do zatvaranja zgrade HNK-a zbog obnove (1967–69) praizvedena su mnoga nova domaća operna djela (npr. Gotovca, I. Brkanovića, N. Devčića i dr.) i izvedena nova inozemna. Od 1963. započela je plodna suradnja s Muzičkim biennalom na dotad nepoznatom modernom i avangardnom repertoaru (npr. Berg, Stravinski, Schönberg i dr.), gostovali su veliki inozemni pjevači i strani operni ansambli (iz Hamburga, Berlina, Londona), a Opera HNK-a gostovala je u Velikoj Britaniji, Čehoslovačkoj, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Nizozemskoj, Japanu i Austriji. Afirmirali su se, među ostalima, V. Ruždjak i R. Pospiš-Baldani. U posljednjem tridesetogodišnjem razdoblju u prvom se dijelu nastavljaju dobre domaće produkcije (ističu se pjevači Lj. Molnar-Talajić, D. Vejzović, K. Cigoj, I. Boljkovac i dr.) i uspješna gostovanja ansambla u inozemstvu (Grčka, Njemačka, Italija, Čehoslovačka, Luxemburg, SSSR i dr.) te gostovanja stranih pjevača (npr. N. Gedda) i vrijednih inozemnih produkcija. Postavljaju se i djela nekolicine novih domaćih autora (I. Kuljerić, M. Belamarić, R. Radica, S. Horvat i dr.).

Temelj baleta zagrebačkoga HNK-a postavljen je 1870-ih dolaskom P. Coronellija i I. Freisinger. Za intendanture S. Miletića utemeljen je ansambl od dvanaest članova, koji je sudjelovao u opernim izvedbama, a postavljeni su i baleti Coppélia (L. Delibes) i Giselle (A. Ch. Adam). Potiče se i hrvatsko baletno stvaralaštvo (1898. izvedeni su baleti Jela B. Adamovića i Na Plitvička jezera S. Albinija). Ansambl je 1921–41. vodila M. Froman, koja je zaslužna za visoke domete u klasičnom i nacionalnom repertoaru te za stvaranje niza plesača međunarodnog ugleda (M. Čorak-Slavenska, A. Roje, O. Harmoš i dr.). Od 1941. vodili su ga A. Roje i O. Harmoš. Balet se 1965. odvojio od Opere, a prva ravnateljica postala je S. Kastl. Dugogodišnji ravnatelji Baleta bili su D. Novak i L. Stipaničić. Razdoblje od osamostaljenja obilježili su plesači V. Butorac-Blaće, D. Novak, M. Srbljenović-Turcu, Š. Furijan te I. Pasarić, A. Osmanović-David i dr. Baletni izričaj ansambla svojim je koreografijama osobito proširio M. Šparemblek.

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.6.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=26508>.