humanizam

humanizam (njem. Humanismus, prema srednjovj. lat. humanista: humanist, izvedeno od lat. humanus: ljudski, uljudan, plemenit).

1. Sustav intelektualnih i moralnih uvjerenja koja čovjeku, ljudima i čovječanstvu pridaje najvišu vrijednost. Po tome se razlikuje od teizma, gdje središnje mjesto zauzima Bog ili priroda, i individualizma, gdje središnje mjesto zauzimaju interesi i sreća pojedinca neovisno o drugim pojedincima ili ljudskoj zajednici. U razdoblju renesanse, od sredine XIV. st., a pogotovo u XV. st., humanistička se misao napajala izvorima i uzorima klasične (antičke) baštine s pomoću kojih je osporavala teološku sliku svijeta. Procvat zanimanja za upoznavanje i proučavanje klasičnih jezika i književnosti očitovao se kao sredstvo duhovnog uzdizanja, koje je dobilo naziv studia humanitatis. Izrazom humanizam označava se svaka orijentacija koja slijedi smisao i vrijednosti afirmirane u humanističkoj kulturi, od ljubavi prema klasičnim studijima do filozofskog stajališta o dostojanstvu čovjeka kao tvorca vlastite povijesti. Zato je humanizam bitno utjecao na nastanak i razvoj sekularizirane modernosti, ponajprije modernih humanističkih znanosti i humanističkog obrazovanja. Temeljne su pretpostavke modernoga humanizma sloboda mišljenja i znanstvena istraživanja te racionalnost ljudskoga djelovanja, bez čega su nezamislivi demokracija i civilizacijski napredak. Ovisnost o transcendenciji zamijenio je imanentnom, ovosvjetovnom ljudskom racionalnošću i time otvorio put za potvrđivanje autonomnosti ljudske volje kao temelja odgovornoga djelovanja. Smatra se da je uporaba izraza humanizam dobrim dijelom povezana s njemačkim pojmom Humanismus u XVIII. st. u apstraktnom značenju »čovječanstvo«. U suvremenome smislu humanizam bitno određuje odnos prema religiji, koji nije nužno negativan, budući da suvremeni humanisti naglašavaju humanističke aspekte svjetskih religija, a osporavaju one aspekte koji u ime viših načela dovode u pitanje ljudsku autonomnost i odgovornost. Zato se u općoj upotrebi humanizam češće koristi nego izraz ateizam, koji ima negirajući smisao. Humanizam je također povezan s prosvjetiteljskim idejama povijesti u smislu ljudskoga samorazvoja i samousavršavanja. Premda je takvo poimanje i danas aktualno, dva su protekla stoljeća uvelike uzdrmala njegov utjecaj i izvorni optimizam.

2. U kulturnoj povijesti srednjega vijeka, razdoblje obilježeno težnjom da se upozna, objasni i nasljeduje klasična rimska i grčka (humana) književnost, u širem smislu, obnova klasične kulture u cijelom njezinu rasponu, a poglavito kulturno-povijesno razdoblje koje se može smjestiti od početka XIV. do kraja XV. st. Obilježava ga spoj poganske i kršćanske filozofije, naglašen optimizam naspram srednjovjekovnom mističnomu pesimizmu, izrazito razvijena potreba za novim spoznajama, prisutnija moralna sloboda i želja za razvijanjem svih ljudskih fizičkih i psihičkih osobina. Pojedinačna nastojanja glede upoznavanja antičke kulture stapaju se, postupno, krajem XIII. i početkom XIV. st., u sveopći intelektualni, humanistički pokret, nazvan tako po ustaljenoj srednjovjekovnoj praksi da se svjetovne znanstvene i umjetničke discipline nazivaju ljudskima, humanima, za razliku od božanskih disciplina (teologije i sl.). – Žarište humanističkih težnji isprva je bilo u talijanskim gradovima, ali se usporedno ili tek nešto poslije humanistički pokret i zanimanje za upoznavanje antike javlja i u ostalim dijelovima Europe. I na hrvatskim prostorima zanimanje za klasičnu starinu bilo je vrlo živo, ali uglavnom ograničeno na nastojanja da se izraze uzorni stihovi na latinskom jeziku. Osim velikoga broja manje ili više umješnih stihotvoraca, snažne pojave hrvatskog humanizma veliki su latinski pjesnici I. Crijević i I. Česmički (Aelius Lampridius Cervinus, Janus Pannonius). Bavljenje antičkom kulturom, zajedničko zanimanje za proučavanje klasičnih pisaca i svijest da su, kao poznavaoci stare kulture, uzdignuti nad svoju okolinu, stvorila je posebnu društvenu kategoriju, humaniste. Ideal je humanista čovjek svestranih istraživačkih pobuda (l’uomo universale), koji je razvio sve svoje umne sposobnosti, napustio dogmatska vjerovanja i postao, po svojem svjetonazoru i životu, osoba slobodna duha i nesputanih promišljanja; uputio se u znanosti i umijeća, osobito u klasični latinski jezik, a zatim u geografiju, kozmografiju, povijest, diplomaciju i govorništvo. Svojom učenošću i društvenom sviješću humanisti su postali ugledni, elitni članovi društva; po svojem ugledu bili su izjednačeni s plemstvom. Izniman položaj u društvu razvio je u brojnih humanista neutažive ambicije pa je njihova žeđ za znanjem nerijetko bila popraćena prekomjernom potrebom za slavom, a laskave, međusobno izmjenjivane slavopojke, postale su sveprisutnom modom. Humanisti postaju dvorski ljudi, tajnici i povjerenici najviših državnih dužnosnika, ali nerijetko i plaćenici kondotijeri, koji u skladu s političkim okolnostima mijenjaju strane i gospodare. Nadalje, oni su povjesnici u službi državnoj vlasti koja ih financira; neki od njih izraziti su amateri, nekritički kroničari mjesnih događaja skloni hvalospjevima u slavu vlastitih gospodara. Neki od njih vrlo su savjesni povjesničari, koji kritički prikupljaju i uspoređuju arhivske spise i time zasnivaju temelje moderne povijesne znanosti. Strast za oponašanjem antike prodire ne samo u pjesništvo i znanost, već i u najintimniji, osobni, obiteljski život: voljenim ženama daje se ime Minerva, a djeci imena Ahilej, Agamemnon, Apel i sl. Skromna građanska prezimena mijenjaju se u zvučna latinska: općinska su vijeća Patres conscripti, opatice su Virgines vestales, kardinali Senatores i sl. – Pored svega kulta antičke kulture, humanisti nisu zapostavili ni ostala intelektualna područja. Pojavilo se živo zanimanje za istočne jezike, ali i za prirodne znanosti, za zemljopis; osnivaju se botanički i zoološki vrtovi. Usporedno s razvojem prirodnih znanosti i pojačanim zanimanjem za prirodu, sve je češći bio običaj planinarenja i odlaska u prirodu, a krajobraz je prodirao i u književnost i slikarstvo kao nikada dotad. Napokon, humanist je učitelj, i to u prvom redu pedagog: on odgaja aristokratsku, ali i siromašnu djecu iz puka. Poučava ih znanju u svojoj školi, koju podiže svojim sredstvima ili uz pripomoć bogatih mecena, ljubitelja i poticatelja znanosti. Iako se nije mogao u cijelosti osloboditi metodske tradicije srednjovjekovnih škola, humanist učitelj u znatnoj mjeri unaprjeđuje pedagošku praksu: postavlja prve temelje zorne obuke, djelatno surađuje s učenikom, napušta tjelesnu kaznu, putuje s učenicima i usmjeruje im pozornost na ljepotu prirode. – Razdoblje humanizma donijelo je nemjerljive prinose europskoj kulturi: oslobodilo je ljudski duh, postavilo čovjeka u središte intelektualnoga zanimanja, povratilo je iz potpune ili djelomične skrovitosti veliko bogatstvo antičke kulture, potaknulo je cio niz znanstvenih disciplina i time u velikoj mjeri pripremilo opći preporod znanosti i umjetnosti u cijeloj Europi. (→ renesansa)

humanizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.8.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=26662>.