STRUKE:

indukcija

indukcija (latinski inductio: uvođenje).

1. Višeznačan pojam filozofije i znanosti koji označava logički plan prijelaza u zaključivanju od pojedinačnoga na opće; proces kojim se stvaraju poopćenja, te znanstvena metoda kojom se, polazeći od elementarnih i društvenih podataka, oblikuju njima odgovarajuće veze, zakoni i predviđanja događaja. Opća je značajka indukcije prijelaz od poznatoga na nepoznato. Pretpostavka je toga shvaćanje da pojedini članovi neke skupine predmeta ili pojava imaju zajednička svojstva, pa je zato moguće zaključivati da pripadaju istoj vrsti. No budući da se takvo zaključivanje temelji na iskustvenoj, ali ne i na logičkoj izvjesnosti, takvo se induktivno zaključivanje uzima samo kao vjerojatno; njegova je vrijednost u provjeravanju što se, strogo uzevši, nikada ne potvrđuje konkluzivno, već samo potkrjepljuje iskustvom. – Zasluga otkrića indukcije kao metode ispitivanja pojmova pripisuje se Sokratu, ali je njezin određeniji spoznajno-logički status razradio Aristotel. Tako već on naslućuje dva njezina osnovna aspekta: intuitivni plan (proces stvaranja pojmova) i logički plan (zaključivanje od pojedinačnih sudova na opće: induktivni silogizam). Temeljitu kritiku indukcije izložio je D. Hume, koji postavlja zahtjev nužne (logičke) povezanosti između uzroka i posljedica. No osim kontinuiteta (pozitivnoga dodira) i sukcesije (vremenskoga slijeda), nije moguće zaključiti nikakav »nužan uzrok« po kojem će iz jednoga događaja slijediti drugi. Zato se induktivno zaključivanje temelji samo na argumentiranju tipa post hoc, ergo propter hoc. Suočen s problemom D. Humea, koji ga je probudio iz »metafizičkoga drijemeža«, I. Kant je problem opravdanja indukcije rješavao unutar ontološkoga pojma sveopće (univerzalne) uzročnosti, ali je to načelo izvanlogičko. Sličnoga su značaja i načela »prostorno-vremenske homogenosti« i »dovoljnoga uzroka« J. S. Milla. Sva ta »rješenja« ne mogu utemeljiti indukciju u okvirima zahtjeva logičke nužnosti. Zato su pojedini logičari pribjegavali potpunomu odbacivanju indukcije ili pokušaju njezine deduktivne rekonstrukcije na temelju specifičnoga postupka opovrgavanja (npr. K. R. Popper). No iako takvu rekonstrukciju, kako se pokazalo, nije moguće postići, suvišno je nepovjerenje prema svim induktivnim zaključcima, posebno prema znanstvenim konstrukcijama. Osobina je potonjih velika vjerojatnost (R. Carnap) i barem pragmatička funkcionalnost (H. Reichenbach, H. Feigl), pa indukcija ostaje jedan od najznačajnijih postupaka u znanosti, a prema mnogima i uvjet same znanosti. Metodološki skepticizam prema indukciji, s druge strane, pozitivno je utjecao na nedogmatičnost i kriticizam u poimanju takve znanosti.

2. U biologiji, proces koji se zbiva u vrlo ranom stadiju zametnoga razvoja, kada jedno područje zametka (tzv. aktivno tkivo, induktor) izaziva ili inducira određene procese u skupini nediferenciranih stanica (u tzv. receptivnom ili kompetentnom tkivu), što uzrokuje njihovu determinaciju, a potom diferencijaciju pojedinih organa. Indukcija je interakcija među embrionalnim stanicama ili tkivima, a njezina je posljedica selektivna aktivnost gena koji su u jednoj skupini stanica odgovorni za biosintezu specifičnih bjelančevina. Indukcija se zasniva na biokemijskim procesima u kojima istaknutu ulogu imaju različite molekule, kao npr. ribonukleinska i retinska kiselina te aktivin, a vjerojatno i druge molekule. Otkriće procesa indukcije smatra se jednim od temeljnih otkrića u biologiji. Postojanje indukcije dokazao je nobelovac H. Spemann pokusima na zametku vodozemaca. Presađivanjem aktivnoga tkiva (gornje usne blastoporusa) Spemann je uspio proizvesti sekundarni zametak na trbuhu zametka domaćina. To organsko središte, koje u zametnome razvoju inducira ostale još nedeterminirane dijelove za stvaranje pojedinih zametnih osnova, Spemann je nazvao organizatorom. U razvoju pojedinih organa poznata je sinergična indukcija, kada dva različita tkiva utječu jedno na drugo tako da se oba pod međusobnim utjecajem razvijaju drukčije nego što bi se razvijalo svako za sebe. Indukcija se vrlo vjerojatno zasniva na biokemijskim procesima u kojima istaknutu ulogu ima ribonukleinska kiselina, ali njezin djelatni agens još nije kemijski identificiran. Otkriveni su tzv. homejotski (homeo-box) geni, kojih ekspresija uzrokuje stvaranje proteina koji su gotovo identični u gujavice, ribe, miša i čovjeka. Ti tzv. homejotski proteini vežu se za pojedine sekvencije DNA te reguliraju transkripciju drugih gena koji kontroliraju daljnji razvoj.

3. U elektrotehnici → elektromagnetska indukcija; influencija; magnetska indukcija.

4. U matematici → matematička indukcija

indukcija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 14.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=27347>.