STRUKE:

Inka

ilustracija
INKA, carstvo Inka
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14

Inka (kečuanski: gospodin, knez, kralj), pleme koje je pripadalo južnoameričkoj etničkoj skupini Indijanaca Kečua i vladalo carstvom koje se protezalo u doba španjolskih osvajanja (prva četvrtina XVI. st.) na prostoru današnjega Perua kao središta, Ekvadora, dijela Bolivije i sjevernog Čilea. Prema domorodačkome mitu, pleme Inka potječe od boga Sunca, koji je poslao svoje dvoje djece, imenom Manko Kapak i Mama Oklo, na Zemlju i oni su kao muž i žena osnovali dinastiju i državu Inka (oko XII. st.) sa središtem u dolini peruanskoga grada Cuzca. Vladavina Inka, kao potomaka boga Sunca, bila je teokratska: vladar je bio politički i vjerski despot, kojemu su španjolski osvajači dali najvišu vladalačku titulu, emperador. Taj se položaj nasljeđivao u najodličnijoj obitelji po načelu primogeniture (najstariji sin glavne i zakonite žene, ujedno i sestre). Pleme, odnosno dinastija Inka živjela je u kastnoj izolaciji prema ostalom kečuanskom pučanstvu države Inka. Samo su Inke mogli obavljati svećeničke i državne službe. Država je bila podijeljena na 4 pokrajine, pa se zemlja po toj diobi zvala »četiri strane svijeta« (Tavantinsuju). Te pokrajine dijelile su se na manje vamani, a ove na ajlu. Podanici su, radi pravilna oporezivanja (porez se skupljao u plodinama jer Inke nisu poznavali novac), bili podijeljeni u skupine od 10, 50, 100, 1000 i 10 000 ljudi, kojima je opet bio na čelu član vladajuće kaste. Vojska je bila dobro opremljena i čini se da je imala 200 000 vojnika. Prometni su putovi bili dobro uređeni, osobito cesta Cuzco–Quito, koja još i danas služi. Zemlja je bila podijeljena u 3 kategorije: zemlja podijeljena glavama obitelji za vlastitu uporabu, i ta je bila neoporezovana; zemlja s koje je urod išao kasti Inka i zemlja s koje je urod išao svećenstvu. Posljednja dva tipa zemlje obrađivali su stanovnici odnosnoga područja, i to je bio porez (osim vojne službe i javnih radova). Poljodjelstvo je bilo dobro razvijeno (natapanje, uzgoj kultura na terasama), a isto tako i rudarstvo (zlato, srebro). Civilizacija Inka bila je visoka. U XV. st. nova je religija zamijenila stari kult prirodnih sila i mjesnih duhova; na vrhu panteona bio je bog tvorac i gospodar svemira, štovan u ljudskom liku i zvan Virakoka, a za njim su slijedila božanstva Sunce, Grom, Mjesec, Majka Zemlja i druga. U bogoslužju su poznavali životinjske a i ljudske žrtve. Mrtvace su mumificirali.

U likovnim umjetnostima bili su epigoni, izvorniji u proizvodima umjetničkog obrta, napose u obradbi bakra, bronce i plemenitih kovina, u tekstilnim izrađevinama i obojenoj keramici (posude u obliku ljudskih figura, životinja itd.), no najveće dokaze svojega stvaralačkoga genija dali su u graditeljstvu. Kuće su gradili od sušene opeke i kamena lomljenca, a monumentalne građevine, palače, hramove, utvrde – s karakterističnim trapezoidnim otvorima – od višekutnih kamenih blokova (mase i po nekoliko stotina tona) s fino brušenim površinama i preciznim sljubnicama. Gradovi Inka imaju simetričan tlocrt poput šahovske ploče, svaki je gradski blok opkoljen zidom i ima jedna gradska vrata. Dojmljivi ostatci graditeljstva Inka sačuvani su u Cuzcu, Sacsayhuamánu i Machu Picchuu, a golemo mnoštvo umjetničkih predmeta o kojima govori pučka predaja (skriveno blago Inka) propalo je u doba španjolskih osvajanja.

Vladari Pachacuti Yupanqui (1438–71) i Túpac Yupanqui (1471–93) proširili su ratovima državu Inka i upravno je ustrojili. Za njihova nasljednika Huayna Cápaca (1493–1525) država Inka dosegnula je vrhunac svoje moći. On je, mimoilazeći načelo primogeniture, podijelio uoči smrti carstvo i dao zakonitomu nasljedniku Huáscaru južni dio države s gradom Cuzcom, a mlađemu Atahualpi sjeverni s gradom Quitom. Među braćom je izbila borba, u kojoj je (1532) pobijedio Atahualpa; nakon toga dolazi u carstvo, primamljen pričanjem o basnoslovnom zlatu Inka, španjolski konkistador F. Pizarro, na prijevaru zarobljuje Atahualpu i osuđuje ga na spaljivanje. Španjolci su dobili golem plijen: zlatno posuđe, kipove, prijestolja i sve što su zaplijenili, pretopili su u zlatne šipke. Huáscarovi nasljednici Manco Cápac (1533–45) i Túpac Amaru (1545–72) održali su se u brdima dok ih Španjolci nisu uništili. Ostatci Inka opirali su se kolonijalistima (1737., 1742., 1750., 1780–83. – pod vodstvom Túpaca Amarua II. – i 1814) dok ih Španjolci nisu slomili.

Pismenost i usmena tradicija. Inke su imale uzlovno pismo quipi (hrvatski kipu). Sastojalo se od glavne vrpce, odnosno užeta na koje su uzlovima različita oblika privezivali druge vrpce ili užad različite dužine. Pored različitih oblika, tako dobiveni čvorovi (uzlovi) bili su i različitih boja i postavljeni na različite udaljenosti jedan od drugoga. Oblik, udaljenost i boja nosili su značenje, a pismo se rabilo uglavnom za administrativne svrhe i za državne dokumente. O usmenoj tradiciji Inka znade se najviše iz pučke popijevke, izrazito miješanoga (španjolsko-domorodačkoga) značaja te iz prvih ljetopisa i iz djela Garcilasa de la Vege, zvanog Inka, »Kraljevski komentari« (1609). Ona se najčešće bavi temama stvaranja svijeta, po inkaičkoj predaji, te slavljenjem božanstava i vladarskih loza koje su također polubožanske naravi.

Inka. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=27466>.