Irak

ilustracija
IRAK, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18ilustracija19ilustracija20

Irak (Al-Ğumhūriyya al-‘Irāqiyya), država u jugozapadnoj Aziji, između Turske (duljina granice 352 km) na sjeveru, Irana (1458 km) na istoku i sjeveroistoku, Kuvajta (240 km) na jugoistoku, Saudijske Arabije (814 km) na jugu te Jordana (181 km) i Sirije (605 km) na zapadu. Malim dijelom na jugoistoku dopire do Perzijskoga zaljeva (duljina obale 58 km); obuhvaća 435 052 km².

Prirodna obilježja

Veći je dio teritorija nizina do 300 m apsolutne visine; samo je 15% teritorija iznad 450 m apsolutne visine. Irak se sastoji od triju prirodnih cjelina: Donje i Gornje Mezopotamije te Asirije. Donja Mezopotamija naplavno je područje u donjem toku rijeka Eufrata i Tigrisa, a Gornja Mezopotamija područje u njihovu srednjem i gornjem toku, sjeverozapadno od Bagdada. Asirija je planinski kraj istočno od rijeke Tigrisa, gdje se planinski lanci pružaju od sjeverozapada prema jugoistoku. Klimu Iraka odlikuju visoke temperature i male količine oborina. Srednja zimska (siječanj) temperatura kreće se od 7 do 12 °C, a srednja ljetna (srpanj) od 35 do 38 °C. Ljeti gotovo i nema oborina. Kiše padaju zimi potkraj siječnja i početkom veljače. U niskim krajevima padne 100 do 500 mm kiše na godinu, a na planinama i pristrancima gorja Zagros do 1000 mm. Nizinski krajevi imaju vruće i suho ljeto, a hladnije i vlažne zime. Ljeti puše sjeverozapadni vjetar (shamal), koji podiže i nosi velike količine pijeska. Irakom protječu dvije velike rijeke, Eufrat i Tigris, koje izviru u Armenskom visočju, pred ušćem se spajaju i utječu u Perzijski zaljev kao Shatt-al-Arab. Tigris prima s gorja Zagros pritoke obilnije vodom pa zbog toga ima viši vodostaj i mjestimično poplavljuje velika područja. Eufrat zbog jakog isparivanja ima nizak vodostaj. Obje se rijeke iskorišćuju za natapanje. Biljni je pokrov polupustinjski i pustinjski. Pristranci gorja pod rijetkim su drvećem i grmljem. U sjevernom dijelu duž obala rijeka nalaze se šume (vrba, topola), a u južnome gajevi palma.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 1997. u Iraku živi 22 046 244 st., a prema procjeni iz 2011. god. 33 330 510 st. Gustoća naseljenosti iznosi 76,6 st./km² (2011). Najnaseljeniji su krajevi uz Eufrat i Tigris. Od ukupnoga broja stanovnika na Arape otpada 65,0%, Kurde 23,0%, Azerbajdžance 5,6% i ostale 6,4%. Po vjeri su uglavnom muslimani (97,0%, od toga šijiti 62,5% i suniti 34,5%). Porast stanovništva iznosi 3,1% (2007–12), a prirodni prirast 2,4% ili 24,0‰ (2011), što upućuje na useljivanje stanovništva. Natalitet (28,8‰, 2011) je znatan (svjetski prosjek 19,2‰), a mortalitet (4,8‰, 2011) nizak (svjetski prosjek 8,2‰); mortalitet novorođenčadi iznosi 41,7‰ (2011). Stanovništvo je u prosjeku mlado; u dobi je do 14 godina 38,0% st., od 15 do 59 godina 57,2% st., a u dobi od 60 i više godina 4,8% st. (2011). Očekivano trajanje života iznosi 69,2 godine za muškarce i 72,0 godina za žene (2011). U primarnim djelatnostima (poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo) zaposleno je 23,4% aktivnoga stanovništva, u sekundarnima (industrija, građevinarstvo, rudarstvo) 16,1%, a u tercijarnim djelatnostima (usluge) 60,5% st. (2008). Sveučilišta su u Bagdadu (osnovano 1957), Basri (1964) i Mosulu (1967); službeni je jezik arapski; u kurdskom autonomnom području na sjeveru zemlje službeni je jezik i kurdski. Glavni je grad Bagdad (Baghdad; s predgrađima 6 150 000 st., 2011). Od ostalih većih gradova ističu se (2011): Mosul (Al-Mawşil; 1 475 000 st.), Basra (Al-Başrah; 1 200 000 st.), Irbil (1 025 000 st.), Kirkuk (Karkuk; 975 000 st.), As-Sulaymaniyah (725 000 st.), Najaf (An-Najaf, Al-Najaf; 675 000 st.), Karbala (675 000 st.), Hilla (Al-Hillah; 450 000 st.) i dr.; u gradovima živi 66,5% st. (2011).

Gospodarstvo

S godišnjim stopama rasta od 6% do 11% (potkraj 1990-ih), 2001. ostvario je BDP od 66 milijarda USD (BDP po stanovniku bio je 2640 USD). Unatoč svjetski značajnim zalihama nafte Irak je među siromašnijim zemljama na Bliskom istoku. Uzroci višegodišnjoj krizi i siromašenju državi su izdatci i ratne štete u iračko-iranskome sukobu 1980–88 (oko 35 milijarda USD), štete od rata sa SAD-om i njihovim saveznicima nakon iračke okupacije Kuvajta 1991 (oko 65 milijarda USD) te međunarodne sankcije pod kojima je Irak od 1990 (stanje donekle ublažava izvoz nafte u okviru UN-ova programa Nafta za hranu i lijekove, koji se ostvaruje od prosinca 1996). Tijekom poslijeratnih obnova nakon 1988. i 1991. uloženo je oko 30 milijarda USD (uglavnom u naftnu, kemijsku i prehrambenu industriju), uz veliko zaduživanje u inozemstvu (potkraj 2001. vanjski je dug iznosio 120 milijarda USD). Prije uvođenja međunarodnih sankcija, oko 95% izvoznih prihoda ostvarivale su naftna i kemijska industrija. Prema strukturi BDP-a (2001) 55% ostvaruje industrija, 25% sektor usluga, a 20% poljoprivreda. Industrijsku ponudu čine nafta, derivati, plin, umjetna gnojiva, tekstilni proizvodi, građevni materijal i prehrambeni proizvodi. Glavni su poljoprivredni proizvodi pšenica, raž, riža, rajčice, datule, pamuk; u stočarstvu se najviše uzgajaju ovce i perad. Većina je proizvodnih potencijala u državnom vlasništvu (ostvaruju oko 80% BDP-a). Godine 2001. vrijednost izvoza bila je 15 milijarda USD, a uvoza oko 12 milijarda USD; glavni su vanjskotrgovinski partneri Rusija, Francuska, Egipat i Kina.

Promet

Veliko trgovačko i prometno značenje imaju luke Maakil (Al-Maqil, pristanište Basre) na Shatt-al-Arabu te Fao i Khor al-Amya na obali Perzijskoga zaljeva. Prometna mreža ouhvaća 2272 km željezničkih pruga (2010), 45 550 km cesta (2002) i 1015 km vodenih putova. Međunarodne su zračne luke Basra i Bagdad.

Novac

Novčana je jedinica irački dinar (ID, IQD); 1 irački dinar = 1000 filsa.

Povijest

Prvi tragovi ljudske prisutnosti na području današnjeg Iraka mogu se pratiti od neolitika (IV. tisućljeće pr. Kr.). Na području Iraka (Mezopotamija) razvilo se u starome vijeku nekoliko velikih civilizacija i država (→ asirija; babilonija). Nakon njihove propasti, današnje područje Iraka osvojio je 539. pr. Kr. perzijski kralj Kir II. pretvorivši ga u satrapiju Perzijskoga Carstva. Dva stoljeća poslije to je područje došlo pod vlast Aleksandra III. Velikog (330. do 323. pr. Kr.), a nakon njegove smrti pod dinastiju Seleukida (312. do 141. pr. Kr.). Raspadom seleukidske države, Mezopotamija je ušla u sastav države Parta (141. pr. Kr. – 224). Unatoč mnogim pokušajima i povremenim uspjesima, Rimljani nisu nikada uspjeli na njezinu području uspostaviti trajniju vlast. Nakon raspada države Parta, Mezopotamijom je zavladala novoperzijska država dinastije Sasanida (224–637) i ondje u polovici VI. st. organizirala pokrajinu Khvarvaran. Vladavinu Sasanida nakratko je prekinuo bizantski car Heraklije I. koji je u ratu od 627. do 628. osvojio Mezopotamiju. Rat s Bizantskim Carstvom iscrpio je državu Sasanida, pa se ona pod udarima Arapa raspala. Godine 637. Arapi su pod vodstvom kalifa Omara I. (634–644) osvojili područje Mezopotamije i nazvali ga Irak (arapski Al-Ğazira: otok), prema »otoku« koji tvore Eufrat i Tigris. S uspostavom Abasidskoga Kalifata 750. i gradnjom Bagdada 762. kao nove prijestolnice arapske države, Irak je postao središte islama s kulturnim središtima u Bagdadu, Basri i Kufi. Abasidski su Kalifat 1258. srušili Mongoli. Za njihove vladavine kulturno i ekonomsko značenje zemlje sve je više slabilo. Područje Iraka bilo je do 1508. pod vlašću Ilkanida (1258–1335), Džalairida (1335 – uz prekide do 1410), Timura (1393–94., 1401–02., 1403–05) i Turkmena (1410–1508). Vlast Turkmena srušila je dinastija Sefevida (1508–34). God. 1534. sultan Sulejman II. Veličanstveni osvojio je Irak i pretvorio ga u pokrajinu Osmanskoga Carstva. Osim za kratke vladavine Sefevida od 1623. do 1638., Irak je bio u sastavu Osmanskoga Carstva do 1917. Osmanska je vlast u iračkoj pokrajini tijekom XVI. i XVII. st. bila samo formalna jer su stvarnu vlast obnašali poglavari mjesnih arapskih nomadskih plemena. Uspostava stvarne osmanske vlasti u Iraku započela je na početku XVIII. st., kada je Porta vlast u Iraku prepustila dinastiji gruzijskih mameluka koja je ubrzo uspostavila svoju vlast nad cijelom pokrajinom. Njezini su članovi od 1750. nosili naslov paša od Iraka. God. 1831. Porta je smijenila tu dinastiju i uspostavila izravnu vlast nad Irakom, koji je podijelila na tri ejaleta (Mosul, Bagdad i Basra). Potpuno uključivanje Iraka u Osmansko Carstvo proveo je guverner Midhat-paša (1869–72). Zbog bogatih nalazišta nafte, već potkraj XIX. st. borile su se za političku i gospodarsku prevlast u Iraku Velika Britanija i Njemačka. Njihov sukob zaoštrio se pošto je Njemačka 1902. dobila koncesiju za izgradnju pruge Berlin–Bagdad. Međutim, Njemačka je 1911. morala odustati od izgradnje pruge Bagdad–Basra, a 1914. prepustila je Britancima i Perzijski zaljev. Za I. svjetskog rata, njemačka vojska pomagala je od 1915. do 1917. osmanske akcije protiv Britanaca, koji su, uz pomoć potonjeg iračkoga kralja Faisala I. te T. E. Lawrencea, u ožujku 1917. osvojili Bagdad, a nakon primirja u Mudrosu (30. X. 1918) i naftonosno područje Mosula. Na međunarodnoj konferenciji u San Remu (25. IV. 1920) Irak je pretvoren u mandatno područje Velike Britanije, a potom ugovorom u Sèvresu 10. VIII. 1920. bio je odvojen od Turske. Protiv britanske uprave već je iste godine izbio veliki ustanak nakon kojega su Britanci izmijenili oblik svoje kolonijalne uprave u Iraku: uspostavljena je privremena vlada koja je 23. VIII. 1921. proglasila Irak ustavnom monarhijom na čelu s vladarom iz hašemitske dinastije, kraljem Faisalom I. (1921–33). On je 1925. proglasio prvi irački ustav. Liga naroda priznala je 1925. zahtjev Iraka na područje do tada turskog Mosula. Ugovorom sklopljenim 30. VI. 1930. u Bagdadu, Velika Britanija ukinula je mandatni status Iraka i priznala njegovu državnu neovisnost, no zadržala je političku, ekonomsku i vojnu prevlast u zemlji. Ugovor je stupio na snagu tek 3. X. 1932., pošto je Irak pristupio u Ligu naroda. Godine 1933. Faisala I. naslijedio je sin Gazi (Gāzī) I. (1933–39) i unuk Faisal II. (1939–58), koji je 1939. prekinuo diplomatske odnose s Trećim Reichom. Državnim udarom u travnju 1941. vlast je prigrabio profašist Rašid Ali al-Gailani, no britanska vojska zbacila ga je već u svibnju. Od 1941. do 1945. Irak je ponovno bio pod britanskom okupacijom; 1943. objavio je rat silama Osovine. Nakon II. svjetskog rata Irak je pristupio Arapskoj ligi (1945) te sudjelovao u ratu protiv Izraela (1948–49). Unutrašnja politička suprotstavljanja uzrokovala su nestabilnost i česte smjene vlade (24 tijekom 1945–58). God. 1951. nastao je irački ogranak Stranke arapskoga socijalističkoga preporoda (BAAS), osnovan u Siriji, a ideološki zasnovane na panarabizmu i socijalizmu. Značajne su bile i kurdske vojno-političke skupine (→ kurdi), aktivne posebno na sjeveru zemlje (irački dio Kurdistana), te šijitske vjersko-političke udruge na jugu Iraka. Zahtjevi za reformama uzrokovali su povremene demonstracije i nemire; 1952–53. uvedeno je izvanredno stanje. Nakon egipatske revolucije 1954. jačao je utjecaj arapskih nacionalista (tzv. naseristi). Unatoč političkoj nestabilnosti, tijekom 1950-ih trajala je gospodarska modernizacija; osiguravala ju je proizvodnja nafte i povoljniji ugovori s inozemnim naftnim kompanijama (od 1952). Godine 1955. Irak je vojnim sporazumom s Turskom zasnovao Bagdadski pakt (→ cento pakt), u prvome redu radi suzbijanja kurdske gerilje. Suradnjom značajnijih oporbenih skupina (BAAS, komunisti i dr.) 1957. nastala je Fronta narodnoga jedinstva. S njom je bila povezana i udruga »Slobodnih časnika«, koja je 14. VII. 1958. organizirala državni udar; kralj Faisal II. ubijen je zajedno s vodećim članovima kraljevske obitelji. Proglašena je republika; vođa pobunjenih časnika Abdel Kerim Kasem (‘Abd al-Karīm Qāsim) uspostavio je vlast te suzbio pokušaj novoga državnog udara (1958). Razvrgnuto je ujedinjenje s Jordanom iz veljače 1958 (Arapska federalna unija, planirana protiv rastućeg egipatskog utjecaja u arapskoj zajednici). Kasemov režim težio je većem utjecaju Iraka među arapskim zemljama, pa je Irak 1959. istupio iz Bagdadskoga pakta (u vanjskoj politici postao je blizak SSSR-u). Agrarna reforma provodila se od 1958., a prava inozemnih naftnih kompanija smanjena su od 1961. Kasem je nastojao ograničiti utjecaj BAAS-a te surađivati s organizacijama iračkih Kurda (jedna od vodećih među njima bila je Demokratska stranka Kurdistana, pod vodstvom Mustafe Barzanija). Sredinom 1961. Irak je obnovio teritorijalne pretenzije na Kuvajt; neovisnost mu je priznao 1963. Kasem je ubijen u vojnom udaru 8. II. 1963., a vlast je preuzeo Abdul Salam Aref (‘Abd al-Salām ‘Ārif). Sa Sirijom je stvoreno zajedničko vojno zapovjedništvo (1963) u okviru planiranoga povezivanja u Ujedinjenu Arapsku Republiku. Politički je najutjecajniji postao pokret BAAS-a, koji je s pomoću svoje garde provodio političke progone i likvidacije; frakcije BAAS-a međusobno su se suprotstavile i ugrozile Arefovu vlast. Teror BAAS-a uzrokovao je sukobe potkraj 1963. i vojnu intervenciju, kojom je Aref učvrstio svoj položaj (zatvarao je radikalne sljedbenike BAAS-a utjecajne u vojsci i državnoj vlasti). U zrakoplovnoj nesreći 13. IV. 1966. A. S. Aref je poginuo, a predsjednik republike postao je njegov brat Abdul Rahman Aref (‘Abd al-Raḥmān ‘Ārif). Srušen je 17. VII. 1968. državnim udarom, što su ga organizirali radikalni lideri BAAS-a; predsjednik je postao general Ahmed Hasan Bakr (Aḥmed Ḥassan al-Bakr), a njegovim zamjenikom Sadam Husein. Tijekom 1969–72. osnažena je iračka naftna industrija, uglavnom uz pomoć SSSR-a, s kojim je Irak 1972. potpisao sporazume o vojnoj i gospodarskoj suradnji (do 1975. nacionalizirane su inozemne naftne kompanije). Od početka 1970-ih BAAS je počeo surađivati s Komunističkom partijom Iraka pa su 1973. stvorili zajedničku Progresivnu nacionalnu frontu. Kratkotrajno joj je bila pristupila i Demokratska stranka Kurdistana, koja je nakon neuspjelih pregovora o kurdskoj autonomiji sredinom 1970-ih vodila pobunu na sjeveru Iraka. Zbog teritorijalnih sporova Irak je imao pogranične sukobe s Kuvajtom (ožujak 1973); u listopadu 1973. s Egiptom i Sirijom ratovao je protiv Izraela (→ arapsko-izraelski sukob). Povremene okršaje imao je i na granici s Iranom (u veljači 1974), koji je podupirao pobunu iračkih Kurda. Odnosi s Iranom poboljšani su od ožujka 1975., nakon potpisivanja Alžirskoga sporazuma (njime je riješen granični spor, Iran je prestao podupirati pobunjene iračke Kurde, a Irak je protjerao ajatolaha Ruholaha M. Homeinija, protivnika iranskoga režima). Kurdska je pobuna privremeno ugušena u travnju 1975 (oko 50 000 poginulih i oko 600 000 izbjeglica); novi su sukobi počeli od 1976 (utjecajna je postala Patriotska unija Kurdistana, koju je vodio Džalal Talabani). Tijekom 1975–79. Irak je ublažio svoj radikalizam u međunarodnoj politici te surađivao s umjerenijim arapskim državama i zapadnim zemljama (1975. s Francuskom je dogovorio suradnju u nuklearnome razvoju). U unutarnjoj je politici pokret BAAS-a uspostavio totalitarnu vladavinu. Pošto je A. H. Bakr odstupio s vlasti, 16. VII. 1979. predsjednikom je postao Sadam Husein. Započeo je s progonima komunista i drugih političkih suparnika; regionalno je težio geopolitičkoj prevlasti i nastavio s naoružavanjem Iraka (uglavnom iz SSSR-a, Francuske i dr.); u rujnu 1980. počeo je Iračko-iranski rat, koji je trajao do 1988 (Izrael je 1981. bombardirao iračka postrojenja za nuklearna istraživanja, a Turska je 1983–84. sporazumno prelazila na irački teritorij u borbi protiv kurdske gerile). Pošto je 2. VIII. 1990. Irak napao i anektirao Kuvajt te odbio zahtjeve Vijeća sigurnosti UN-a o povlačenju, 16. I. 1991. napao ga je SAD uz pomoć saveznika (Velike Britanije, Francuske, Saudijske Arabije, Egipta, Pakistana i dr.). Iračka je vojska bila poražena (više od 50 000 poginulih) i prisiljena na povlačenje iz Kuvajta; 28. II. 1991. Irak je prihvatio prekid borbi. Iračko-kuvajtska je granica demilitarizirana i stavljena pod nadzor UN-ovih promatrača, a komisija UN-a dovršila je razgraničenje u svibnju 1993; Irak je priznao granice Kuvajta potkraj 1994., a ponovno ih osporio početkom 1999. Nakon rata 1991. ostao je pod sankcijama UN-a (odobren mu je ograničen izvoz nafte), zahtijeva se da uništi kemijsko i biološko oružje pod nadzorom UN-ovih komisija te da pod međunarodnu kontrolu stavi postrojenja za nuklearna istraživanja. SAD i Velika Britanija nametnuli su 1991. i 1992. Iraku zone zabrane zrakoplovnih letova radi potpore pobunjeničkim šijitskim i kurdskim skupinama (do kraja 1992. oko 2 milijuna izbjeglica iz Iraka otišlo je u Iran i Tursku). Tijekom 1990-ih na irački je teritorij često prelazila turska vojska u protugerilskim operacijama (protiv Kurdske radničke partije i dr.), a povremeno i iranska (1993–95. i 1997. protiv naoružanih oporbenih snaga podupiranih od Iraka). U sukobu kurdskih vojno-političkih skupina u sjevernom Iraku 1994–97. Iran i Irak podupirali su različite strane. Tijekom 1990-ih te početkom 2000-ih Irak je bio izložen povremenim zrakoplovnim i raketnim udarima SAD-a i Velike Britanije. Protivi se politici SAD-a i Izraela, koji ga smatraju prijetnjom za svoje regionalne geopolitičke interese; SAD optužuje irački režim za pomaganje međunarodnog terorizma (2002) te podupire iračke oporbene skupine. Američko-britanske i savezničke snage, bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a, napale su Irak 20. III. 2003. te su nakon zauzimanja Bagdada (9. IV. 2003) srušile režim Sadama Huseina. Uspostavljen je okupacijski režim, a ubrzo i prijelazna vlast; prvi premijer (2004–05) bio je Iyad Allawi. Na sjeveru Iraka uspostavljena je kurdska autonomija. Politička stabilnost nije ostvarena, više iračkih naoružanih skupina nastavilo je otpor, a brojni su i bombaški atentati radikalnih islamističkih organizacija. Od 2005. do 2014. predsjednik je bio Džalal Talabani, vođa Patriotskog saveza Kurdistana (reizabran je 2010). Nuri al-Maliki, vođa šijitske Islamske stranke Dawa, bio je premijer 2006–14 (predvodio je koalicijske vlade; reizabran je 2010. i 2014). Broj poginulih Iračana od 2003. procjenjuje se na više od 150 000 (uglavnom civila); pojedine procjene navode i do 500 000 poginulih. Godine 2010. SAD je povukao većinu vojske, a oko 56 000 vojnika ostalo je u neborbenim operacijama (od 2003. poginulo je oko 4500 američkih vojnika). Nakon američkoga povlačenja Irak je ostao podijeljen na kurdsko, sunitsko i šijitsko područje, s manjim etnički i vjerski mješovitim dijelovima. Izgradnju državnih institucija ometaju učestali oružani i teroristički napadi radikalnih islamista, u kojima je (od 2010) bilo više tisuća poginulih civila, najviše 2013 (oko 7800) i u prvoj polovici 2014 (oko 3500). Građanski rat u Siriji (od 2012) osnažio je radikalne sunitske pobunjenike koji prekogranično djeluju; sredinom 2013. udružuju se u borbenu organizaciju Islamska država Iraka i Levanta (ISIS). Tijekom prve polovice 2014. snage ISIS-a više su puta porazile iračku vojsku te zauzele veće dijelove pokrajina Al-Anbar i Niniva (uključujući gradove Faludžu, Tikrit, Mosul i dr.). Podržavajući irački režim, SAD od kolovoza 2014. iz zraka napada položaje ISIS-a (također jača vojne snage Kurda). Državna nestabilnost izazvala je smjenu vlade; Haider al-Abadi, iz Islamske stranke Dawa, postao je premijer 8. IX. 2014. Do sredine 2017. iračka vojska je uz pomoć šijitskih snaga, SAD-a i zapadnih saveznika nanijela niz poraza snagama ISIS-a, te ih potisnula iz više uporišta u sjevernom Iraku (Tikrit je oslobođen u ožujku 2015., Faludža u lipnju 2016., Mosul u srpnju 2017); do kraja kolovoza 2017. iračka vojska ovladala je pokrajinom Ninivom (strateški važnom zbog prometnih koridora prema Siriji i Turskoj, naftnih ležišta i dr.). Nakon izbora održanih u svibnju 2018. slijedili su pregovori o sastavljanju vlasti; početkom listopada 2018. predsjednik je postao Barham Salih (2006–09. zamjenik premijera, 2009–12. premijer iračkoga Kurdistana), dok je položaj premijera preuzeo Adil Abdul-Mahdi (2004–06. ministar financija, 2005–11. zamjenik predsjednika, 2014–16. ministar za naftu).

Politički sustav

Prema Ustavu od 15. X. 2005. Irak je savezna republika s parlamentarnim sustavom vlasti. Na čelu države je predsjednik republike, kojega za mandat od četiri godine i na najviše dva mandata bira parlament. Izvršnu vlast ima Vijeće ministara, koje se sastoji od premijera i ministara. Vijeće ministara potvrđuje parlament i ono mu je odgovorno za svoj rad. Političkim dogovorom nakon izbora u prosincu 2005. položaj predsjednika republike rezerviran je za predstavnika iračkih Kurda, dok se iz redova iračke arapske zajednice bira predsjednik parlamenta (sunit) i premijer (šijit). Zakonodavnu vlast ima jednodomno Iračko zastupničko vijeće s 325 zastupnika (317 biraju izravno građani u pojedinim guvernatima, dok je osam mjesta rezervirano za pripadnike manjina), koji imaju mandat od četiri godine. Ustav ističe obvezu uspostavljanja Vijeća federacije kao drugoga doma saveznoga parlamenta, no ono još nije uspostavljeno. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast ima Visoko sudačko vijeće. Administrativno je država podijeljena na 19 guvernata, od kojih su četiri uključena u autonomnu Iračku regiju Kurdistan. Nacionalni blagdan: Dan republike, 14. srpnja (1958).

Književnost

Književnost  → arapi, književnost

Književnost od XIX. stoljeća

Suvremena iračka književnost započinje povratkom arapskom naslijeđu. Već u XVIII. st. nacionalne težnje izražava Sulejman Šavi (Sulaymān Šāwī), koji u tumačenju »Šanfarine kaside« veliča pripadnost arapskom narodu. U XIX. st. to se najsnažnije očitovalo u pjesništvu Abdulgafara Ahrasa (‘Abd al-Gaffār al-Aẖras) i Abdulganija Džemila (‘Abd al-Ganī al-Ğamīl). Uz arapsko naslijeđe, islamistička je opredijeljenost druga ideja vodilja neoklasicizma, a obje su razvijale svijest o tome da je za očuvanje islamističkog jedinstva nužno arapsko jedinstvo, uključujući i Arape nemuslimane.

Prva desetljeća XX. st. obilježila su dva pjesnika: Džemil Sidki Zahavi (Ğamīl Sidqī al-Zahāwī; 1863–1936) i Rusafi (al-Rusāfī; 1875–1945). Zahavi se izdvaja poetskom izvornošću koja je podjednako udaljena i od srednjovjekovnoga islamskog pjesništva i od suvremene europske poezije (»Zbirka pjesama« – »Dīwān al-Zahāwī«, »Zbirka četveraca« – »Rubā‘iyyāt al-Zahāwī«), a Rusafi se zauzimao za društvene promjene, osobito za emancipaciju žena (»Na vratima zatvora Abul Ale« – »‘Alā bāb al-siğn Abī’l-‘Alā«, »Zbirka pjesama« – »Dīwān al-Rusāfī«).

Od proznih se oblika do 1970-ih prihvaćaju kratka priča, a potom i roman, kao najprikladniji za izražavanje političkih i socijalnih težnji. Revolucionarna previranja 1960-ih te zbivanja nakon njih odrazili su se u književnosti uvođenjem novih motiva. Prevladava realizam, ali su prisutni i utjecaji romantizma te egzistencijalizma i simbolizma. Najistaknutiji su prozni pisci Gaib Tuma Ferman (Gā’ib Tumā Farmān; 1927–90), Džebra Ibrahim Džebra (Ğabrā Ibrāhīm Ğabrā; 1920–94), Palestinac s iračkim državljanstvom i simbol arapskih iseljenika (romani »U potrazi za Velidom Mesudom« – »Al-Baḥṯ ‘an Walīd Mas‘ūd« i »Brod« – »Al-Safīna«), Abdurahman Medžid Rubai (‘Abd al-Raḥmān Mağīd al-Rubā‘ī; r. 1939) i Fahd Esad (Fahd al-Asad; r. 1939). Pisac Mehdi Isa Sakr (Mahdī ‘Īsā al-Ṣaqr; 1927–80) tematizira tragične posljedice neukosti i praznovjerja (zbirke »Dobri zločinci« – »Muğrimūn Ṭayyibūn«, »Bijes grada« – »Gaḍab al-madīna« i roman »Svjedokinja i crnac« – »Al-Šāhida wa’l-zanğī«).

Od pjesnika se ističu Abdulvehab Bejati (‘Abd al-Wahhāb al-Bayātī; 1926–99), autor petnaestak zbirki poezije (»Pjesme u progonstvu« – »Aš‘ār fī’l-manfā«, »Riječi ne umiru« – »Kalimāt la tamūt« i dr.), Belend Hajdari (Baland al-Haydarī; 1926–96), te začetnici arapskoga slobodnog stiha Bedr Šakir Sejab (Badr Šākir al-Sayyāb; 1926–64) i Nazik Malaike (Nāzik al-Mala’ike; 1923–2007): »Stablo mjeseca« (»Šagara al-Qamar«), »Krhotine i pepeo« (»Šaḏāyā wa’l-ramād«).

Među dramskim piscima izdvajaju se Jusuf Ani (Yūsuf al-Ānī; r. 1927) djelima »Šakire, ja sam tvoja majka« (»Ana ummuk yā Šākir, arāba«) te 1970-ih»Ključ« (»Al-Miftāḥ«) i »Poharana zemlja« Sultan Salim (Sulṭān Salīm) dramom »Tvrdoglavac« (»Al-‘Anīd«).

Likovne umjetnosti

Početci likovne umjetnosti na području današnjeg Iraka sežu u IV. tisućljeće pr. Kr. (→ babilonija, likovne umjetnosti). Nakon propasti visokih civilizacija Mezopotamije (→ mezopotamija, likovne umjetnosti) i Asirije (→ asirija, likovne umjetnosti), Irak je potkraj VI. st. pr. Kr. postao dio Perzijskoga Carstva (→ perzija, likovne umjetnosti). Prodor helenističkih utjecaja započeo je u doba Aleksandra Velikoga; za dominacije Parta (druga polovica II. st. pr. Kr. do 226) umjetnost je zadržala stare perzijske i helenističke značajke, a poprimila i rimske. Za vladavine dinastije Sasanida (novoperzijsko carstvo, III. do VII. st.) u umjetnosti su se isprepletali ahemenidski, partski i kasnoantički elementi, koji će poslije izvršiti znatan utjecaj na bizantsku i islamsku umjetnost, osobito na arhitekturu. Od VII. st., kada su ga osvojili Arapi (→ islam, likovne umjetnosti), prevladavali su jaki arapski i indijski utjecaji. U doba dinastije Abasida (polovica VIII. st. do 1258), Irak je postao središte islama s važnim kulturnim središtima u Bagdadu (osnovan 762), Basri, Samari i Kufi; cvjetali su arhitektura (reprezentativne palače, džamije i medrese) i umjetnički obrt. U XIII. st. Irakom su zavladali Mongoli, a za njihove vladavine oslabile su kulturna i umjetnička djelatnost; islamski kulturni utjecaj obnovio se s vlašću Osmanlija (od 1534). Nakon osamostaljenja (1921), u arhitekturi gradova, a napose Bagdada kao glavnoga grada, primjenjuju se suvremeni internacionalni modeli izgradnje. U orijentaciji mlađega naraštaja, koji se snažno oslanja na likovnu tradiciju, kaligrafiju i pučki folklor, zastupljen je najširi raspon likovnih smjerova, od akademskoga realizma, impresionizma, ekpresionizma i apstrakcije do postmodernističke raznolikosti. – U Bagdadu se u Muzeju Iraka (osnovan 1923) čuvaju bogate umjetničke zbirke, od prapovijesnih bliskoistočnih civilizacija do islamskih umjetničkih spomenika, a moderna i suvremena umjetnost izložene su u Nacionalnome muzeju moderne umjetnosti (osnovan 1962) i Muzeju suvremene umjetnosti (osnovan 1979).

Irak. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 27.5.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=27805>.