Istarski razvod, hrvatski glagoljični pravni spomenik, izvorno nastao u središnjoj Istri između 1275. i 1395. kompilacijom i preradbom na temelju još starijih isprava, a sačuvan je u prijepisu kurzivnom glagoljicom iz XVI. stoljeća. Njime se uređuju granice između feudalnih gospodara (akvilejskoga patrijarha, pazinskoga grofa, Mlečana) i seoskih općina, a na temelju staroga slavenskog procesa razvođenja koji podrazumijeva višednevnu svečanu ophodnju povjerenstva – feudalaca, crkvenih starješina, seoskih župana i puka po terenu i utvrđivanje međa, tj. prava na ispašu, napajanje stoke i sječu šume. Razvodne su isprave bile pisane i na latinskome i na njemačkome, no sačuvan je samo prijepis na narodnom jeziku, izričito nazvanome hrvatskim, koji je, uz određene redaktorske promjene, u mnogome sačuvao stare istarskočakavske odlike. Kroz ritmizaciju nekih tekstnih dijelova može se motriti i njegova književna dimenzija, a dragocjeni su i zapisi iz gospodarskoga, političkoga, kulturnoga i svakodnevnoga života toga doba. Autor, odnosno kompilator nesačuvanoga predloška zvao se Mikula Gologorički. Ovjereni prijepisi, iz polovice XVI. stoljeća, sačuvani su u dva primjerka koji se nazivaju prema mjestu pronalaska: Momjanski i Kršanski. God. 1852. prvi ga je objavio Ante Starčević.
