italski jezici

ilustracija
ITALSKI JEZICI i drugi jezici stare Italije

italski (italički) jezici, grana indoeuropske jezične porodice koja uz latinski, i romanske jezike što su se razvili iz latinskoga, obuhvaća još i mnoge jezike koji su se govorili u Italiji prije ekspanzije latinskoga. Italski jezici obično se dijele na dva odvjetka, latinsko-faliskički i oskičko-umbrijski. U prvi se odvjetak uz latinski (a posredno i rom. jezike) ubraja faliskički, slabo posvjedočen jezik koji se govorio u gradu Falerii, nedaleko od Rima. U oskičko-umbrijski odvjetak (koji se kadšto zove i sabelski) ubrajaju se umbrijski (govorio se u tal. pokrajini Umbriji, sjeverno od Rima), oskički (sa spomenicima većinom iz Kampanije, južno od Rima) te slabo posvjedočeni volščanski, ekvijski, pelignijski, marucinski, sabinski, vestinski i marsijski.

Prema nekim lingvistima, u italsku se granu indoeuropskih jezika ubraja i izumrli venetski u sjeveroistočnoj Italiji, no prema drugima je venetski samostalna grana u indoeuropskoj porodici, odnosno prijelazni dijalekt između italskih i germanskih jezika. Italskim jezicima neki lingvisti pripisuju i sikulski (ili sikelski), predrimski jezik koji se govorio na Siciliji. Pretpostavka o osobitoj bliskosti italskih jezika s keltskima, odn. o posebnoj grani indoeuropskih jezika koja bi obuhvaćala italske i keltske jezike (tzv. italsko-keltska hipoteza A. Meilleta) danas nije općeprihvaćena, ali se i dalje smatra mogućom. Uglavnom je napušteno mišljenje jedne skupine tal. lingvista (os. V. Pisanija i G. Devota) da italski jezici nisu genetska već arealna skupina indoeuropskih jezika (odnosno da su njihove sličnosti nastale jezičnim dodirima).

Među italskim jezicima (osim latinskoga) najbolje je posvjedočen umbrijski, zahvaljujući velikomu tekstu, otkrivenomu 1444. u mjestu Gubbio, koji se naziva Iguvinske ploče. Također je dobro posvjedočen oskički, najvažniji spomenici kojega su Cippus Abellanus i Tabula Bantina, dok su ostali italski jezici zabilježeni samo na malobrojnim natpisima. Sve je italske jezike u Italiji zamijenio latinski; ne zna se točno kada su oni izumrli, no mnogi lingvisti vjeruju da se to dogodilo tijekom I. st. pr. Kr., osobito nakon tzv. savezničkih ratova, kada se latinski proširio s utjecajem veterana rimske vojske kojima je podijeljena zemlja po cijeloj Italiji.

Osobitosti su italskih jezika u odnosu spram drugih indoeuropskih jezika specifični odrazi aspiriranih okluziva, koji postaju frikativima, širenje ablativnoga padeža na sve deklinacijske klase, osobita tvorba futura i dr.

italski jezici. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 8.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=28032>.