STRUKE:

jidiš

ilustracija
JIDIŠ, raširenost u Europi

jidiš (skraćeno od jidiš daič, što bi odgovaralo njem. jüdisches Deutsch: židovski njemački), zapadnogerm. jezik kojim govore aškenaski Židovi (danas materinski jezik za približno 1 mil. ljudi, a još 5 mil. ljudi njime se može služiti). Razvio se iz grad. varijanata srednjovisokonjemačkoga od X/XI. st. dalje u području srednjega toka Rajne, a s njemačkim su se pritom stopili mnogobrojni semitski elementi (hebrejski i aramejski) doneseni s istoka. Zbog teških progona od XI. do XV. st., različitih kleveta i optužbi, mnogi su se Aškenazi iseljavali u slav. i baltičke zemlje, jer su pružale razmjernu rasnu i vjersku toleranciju, a ondje je jidiš pretrpio i snažan slav. utjecaj. Kod Aškenaza je stoljećima vladala trojezičnost: jidiš je bio jezik svakodnevne komunikacije i rabio se kao pisani jezik u svjetovnim tekstovima i u privatnim spisima, hebrejski je bio ponajprije pisani jezik poslova žid. općina i jezik biblijskih komentara, a aramejski je bio jezik »učenijih« tema (pravne rasprave, komentari Talmuda, Kabale). Zato u jidišu oko 80% riječi potječe iz njemačkoga, oko 10% iz hebrejskoga (s aramejskim) te oko 10% iz slavenskoga (poljski, bjeloruski, ukrajinski, ruski). Jidiš je bolje od njemačkoga očuvao srednjovj. glasovni sustav, napustio je razlikovanje jakih i slabih oblika u deklinaciji pridjeva te red riječi kakav je svojstven njemačkomu u zavisnoj rečenici, pod slav. utjecajem razvio je elemente morfološkog izražavanja glagolskog aspekta; hebrejskih i aramejskih utjecaja ima u morfologiji, slavenskih pretežito u sintaksi, frazeologiji, tvorbi riječi (deminutivi). U doba najvećega uspona, u XVI. st., jidiš se govorio od Nizozemske i Italije na zapadu do Rusije i Ukrajine na istoku. Starija, zap. skupina govora obuhvaćala je sjeverozapadni (Nizozemska, sjev. Njemačka, Danska), srednjozapadni (središnja Njemačka) i jugozapadni jidiš (Alzas, Švicarska, juž. Njemačka). Istočni jidiš također obuhvaća tri skupine govora, ili tri dijalekta: sjeveroistočni (Litva, Letonija i Bjelorusija; razgovorno »litavski«), srednjoistočni (Poljska, Madžarska; pučki »poljski«) i jugoistočni (Ukrajina, Rumunjska; pučki »ukrajinski«, »volinski«). Zbog slabije gustoće žid. stanovništva, izvanjskih pritisaka te asimilacijskih nastojanja među samim Židovima, od XVIII. st. zapadni jidiš naglo uzmiče pa je gotovo izumro (ipak su 1950-ih male enklave otkrivene u Švicarskoj, a posljednji govornici alzaškog i niz. jidiša preživjeli su do posljednjih desetljeća XX. st.). Istočni jidiš sred. XVI. st. postao je knjiž. jezik na kojem se mnogo tiskalo, a u XVIII. i jezik svjetovne kulture svih aškenaskih Židova; oko 1880. bilo je u svijetu oko 7 mil. Aškenaza koji su se služili jidišem, ali je najveća njihova koncentracija bila u Ruskome i u Austro-Ugarskome Carstvu. Tijekom XIX. i XX. st. prenesen je na sve kontinente, ponajprije u SAD (s najvećom pojedinačnom koncentracijom u gradu New Yorku). U XIX. i XX. st. na jidišu se razvila bogata književnost i novinstvo. No od 6 mil. Židova pobijenih u holokaustu oko 5,5 mil. bili su Aškenazi, a nakon II. svj. rata represije je nastavio i Staljin (12. VIII. 1952. strijeljana su 24 vodeća pisca i kult. djelatnika koji su stvarali na jidišu). Ipak, nakon 1960-ih došlo je do kult. obnove, obnovljene su različite djelatnosti i institucije, ali se jidiš sve više pretvara u razgovorni jezik (npr. u Izraelu) ili pak zamjenjuje većinskim jezicima pojedinih zemalja. Piše se hebr. slovima, ali bilježi vokale.

jidiš. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 27.5.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=29160>.