Jordan

ilustracija
JORDAN, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9

Jordan (Al-Urdun; Hašemitsko Kraljevstvo Jordan, Al-Mamlakah al-Urdunniyah al-Hashimiyah), država u jugozapadnoj Aziji, između Sirije (duljina granice 375 km) na sjeveru, Iraka (181 km) na istoku i Saudijske Arabije (728 km) na istoku i jugu te Izraela (238 km) i Palestine (97 km) na zapadu; na jugu dopire do Crvenoga mora (zaljev Aqaba). Obuhvaća 88 778 km².

Prirodna obilježja

Jordan je uglavnom ravnjak (prosječna visina 800 do 1100 m), građen od vapnenca i pješčenjaka, ispresijecan mnogim riječnim dolinama i vadijima (Mujib, Moussa, Hassa). Na jugozapadu se izdvajaju uravnjena granitna gorja visoka do 1854 m (Um Dami). Istočni je dio ravnjaka pustinja i pustinjska stepa (Badia), koje su dio Sirijske pustinje. U sjeverozapadnom dijelu pustinja je građena od bazalta, a u istočnom i južnom od pješčenjaka i granita. Zapadnim dijelom Jordana pruža se tektonska udolina Ghor, kojom protječe rijeka Jordan (s pritocima, jedini trajni površinski vodeni tok), i koja je najplodnije područje Jordana. Najniži dio tektonske udoline tvori zavalu vrlo slana Mrtvoga mora (zapravo jezera), kojemu je razina 429 m (2015) niža od razine Sredozemnoga mora (najveća depresija na Zemlji); godišnje se razina Mrtvoga mora spusti za približno 1 m).

Tlo je na području oko Mrtvoga mora slano, a uz obalu se nalaze slane močvare bez vegetacije. Južno od Mrtvoga mora udolina se nastavlja kroz Wadi al-Araba do zaljeva Aqaba (Crveno more). Obala zaljeva, duga 26 km, obrubljena je koraljnim grebenima.

Klima je suptropska sa suhim i vrućim ljetom (maksimalna temperatura u kolovozu oko 50 °C; u Ammanu srednja temperatura u srpnju 24,9 °C) i razmjerno hladnom i vlažnom zimom (13 °C); rijetke kiše padaju uglavnom zimi u obliku jakih i kratkotrajnih pljuskova. Najviše oborina primaju zapadni krajevi, s prosječnom godišnjom količinom od približno 600 mm; na istoku i jugu padne manje od 100 mm (Aqaba 35 mm). Prosječna je siječanjska temperatura 7 do 12 °C. Snijeg i mraz katkad se javljaju u najvišim dijelovima gorja.

Vegetacija je na zapadu mediteranska, na zapadu ravnjaka uglavnom stepska, a na istoku i jugu pustinjska. Proces širenja pustinja, snažan u prvoj polovici XX. st. (krčenje šuma radi drva i obradivih površina), zaustavljen je i u novije se doba tlo pošumljuje. Jordan se ubraja u zemlje s najmanjom količinom obnovljive pitke vode po stanovniku (160 m³; 2005).

Stanovništvo

U Jordanu prema popisu 2004. živi 5 103 639 st., odnosno 57,5 st./km², a prema službenoj procjeni 2013. god. 6 530 000 st. ili 73,5 st./km². Najgušće je naseljen sjeverozapadni dio zemlje, gubernija Irbid (740 st./km²), Jarash (Jerash; 478 st./km²), Balqa (390 st./km²), Ajlun (358 st./km²) i Amman (334 st./km²), dok su pustinjska područja na istoku (Mafraq, 11,6 st./km²) i jugu (Ma’an, 3,8 st./km²) vrlo slabo naseljena. Uz Arape (98% stanovništva), potomke različitih plemena koja su naseljavala područje Jordana od III. st. pr. Kr., živi znatan broj Čerkeza (1,2%; doselili su se s Kavkaza u drugoj polovici XIX. st.) te manji broj Čečena i Armenaca. Stanovnici su muslimani suniti (92%), kršćani (6%; uglavnom pripadnici Grčke pravoslavne crkve), a ima i muslimana šijita te druza. Službeni je jezik arapski. Prema popisu stanovništva 1961. u Jordanu je živjelo 900 800 st., 1979. već 2 133 000 st., a 1994. god. 4 139 400 st. Porast broja stanovnika, iako visok, polako se usporava; dok je u razdoblju 1994–2004. broj stanovnika prosječno rastao po stopi od 2,6% godišnje, u razdoblju 2007–12. stopa porasta iznosila je 2,2% godišnje. Visoka stopa rasta posljedica je visokoga prirodnog priraštaja (2,1%, 2013) i useljivanja izbjeglica iz susjednih politički nemirnih područja (od 2003. iz Iraka se uselilo oko 750 000 ljudi). Stopa je nataliteta visoka (27,6‰, 2013), a mortaliteta niska (5,8‰); smrtnost dojenčadi smanjila se na 17‰. Stanovništvo je vrlo mlado; u dobi je do 14 godina 37,3% (2013; 42,2% u 1994), od 15 do 64 godine 59,5%, a starije je od 65 godina samo 3,2% populacije. Očekivano trajanje života za žene rođene 2012. god. iznosi 76,7 godina, a za muškarce 72,7 godina. Ekonomski je aktivno 1 615 961 st. (2011); u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 2,0%, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 17,3%, a u uslužnim djelatnostima 80,7% zaposlenih (2013). Nezaposleno je 12,6% radne snage (2013). Nepismenost je znatno smanjena; u 2013. bilo je nepismeno 6,8% stanovnika starijih od 15 godina (25,4% u 1984). U gradovima živi 82,6% stanovništva (2013). Glavni je i najveći grad Amman (2 324 449 st., 2013), koji ima sveučilište (osnovano 1962). Veći su još gradovi (2013) Zarqa (Al-Zarqa; 502 864 st.), Irbid (313 820 st.), Russeifa (Al-Rusayfa; 289 757 st.), Wadi as-Sir (158 900 st.) i Aqaba (111 580 st.).

Gospodarstvo

Najviše stope gospodarskoga rasta Jordan je imao tijekom 1992–96., uz prosječni porast BDP-a od 9%. God 1997–2002. došlo je do gospodarskog usporavanja, pa se BDP povećavao po prosječnoj stopi od 1,5%. Zbog toga su nakon 1999. pokrenute reforme u privrednom i financijskom sustavu, uz privatizaciju velikog broja državnih kompanija i banaka, kako bi se privukla nova strana ulaganja, osobito u slobodnu zonu uz Akapski zaljev i u više industrijskih zona širom zemlje. Na temelju tih reformi Jordan je 11. IV. 2000. primljen u Svjetsku trgovinsku organizaciju. God. 2001. ostvaren je BDP u vrijednosti 16 mlrd. USD (BDP po stanovniku od 2254 USD), najviše zahvaljujući stalnoj međunarodnoj pomoći od približno 750 mil. USD godišnje (UN-a i većine naftom bogatih arapskih zemalja), te deviznim doznakama radnika iz inozemstva (u protuvrijednosti od približno 1,5 mlrd. USD godišnje). U strukturi BDP-a poljoprivreda ima udjel od 5%, industrija 25% a uslužni sektor 70%. U sklopu usluga najbrži je razvoj u turizmu (osobito uz rijeku Jordan i Mrtvo more), koji ostvaruje 12% BDP-a i 15% zaposlenosti. Glavni gospodarski problem ostale su kronično visoke stope nezaposlenosti (od 25% do 30%), unatoč tomu što je više desetljeća, pa i početkom 2000-ih, gotovo 25% radne snage bilo zaposleno u inozemstvu (najviše u Izraelu, Saudijskoj Arabiji i Egiptu). Prema procjenama Svjetske banke, početkom 2002. oko 28% stanovništva preživljavalo je ispod crte siromaštva (uz dohodak manji od 1 USD dnevno). Osim razvojno nepovoljnih demografskih i geopolitičkih okolnosti (regionalni sukobi, brojnost izbjeglica i dr.), Jordan ima i oskudne prirodne izvore. Osim fosfata i potaše, ne posjeduje ni jedan izdašniji izvor (prva nalazišta nafte još su neprofitabilna), a kronično oskudijeva vodom. Pod šumama je manje od 1% zemljišta, a obradivo je manje od 4%. U poljoprivredi prevladava proizvodnja pšenice, ječma, krumpira, maslina, lubenica, grožđa, sezama, duhana, datulja, banana i agruma, a u stočarstvu uzgoj ovaca, koza, goveda, pilića, deva i magaraca. Industrija se temelji na preradbi fosfata, proizvodnji naftnih derivata, cementa i potaše. Glavninu izvoza (u vrijednosti od 2,2 mlrd. USD 2001) čine fosfati, potaša, hrana i tradicionalne rukotvorine, a najviše se izvozi u Indiju, Saudijsku Arabiju, zemlje EU-a, Indoneziju i u Ujedinjene Arapske Emirate. Glavninu uvoza (u vrijednosti od 4 mlrd. USD 2001) čine nafta, industrijska oprema, hrana, živa stoka i roba široke potrošnje, podrijetlom iz Iraka, Njemačke, SAD-a, Japana, Velike Britanije, Italije i Turske. Vanjski je dug 8,2 mlrd. USD (početkom 2002).

Promet

Ukupna je duljina cesta 7299 km (2013; autoceste 2754 km); najgušća je cestovna mreža u sjeverozapadnom dijelu zemlje. Glavne prometnice idu od sjevera zemlje prema luci Aqabi, te od Ammana prema Jeruzalemu, prema Siriji i prema Iraku (Bagdad). Željeznička mreža duga je 509 km; sastoji se od jordanskoga dijela pruge Hejah (Hedžas), koja ide od granice sa Sirijom, preko Ammana do Ma‘ana na jugu (putnički promet), te od pruge koja povezuje ležišta fosfata u okolici Ma‘ana s lukom Aqaba. Jedina jordanska luka Aqaba (promet 16,3 milijuna tona, 2013) nalazi se na obali istoimenog zaljeva Crvenoga mora. Glavne su međunarodne zračne luke Amman (Queen Alia ima promet od 7,1 milijun putnika, 2014) i Aqaba.

Novac

Novčana je jedinica dinar (JOD); 1 dinar = 1000 fila.

Povijest

Prvi tragovi ljudskoga djelovanja na području današnjega Jordana mogu se pratiti od paleolitika. Ono je u starom vijeku bilo podijeljeno između manjih kraljevstava Amonićana, Moabljana i Edomita, koja su u X. st. pr. Kr. povremeno bila u sastavu izraelske države, a poslije u sastavu antičkih država Bliskog istoka. Nakon njihove propasti, današnje područje Jordana osvojio je 539. pr. Kr. perzijski kralj Kir II. i podijelio ga između satrapija Sirije i Arabije. Dva stoljeća poslije to je područje došlo pod vlast Aleksandra III. Velikoga te Seleukida. Prije 312. pr. Kr. nastalo je kraljevstvo Nabatejaca, sa središtem u gradu Petri, koja je slabljenjem seleukidske države u II. st. pr. Kr. proširila svoju vlast nad gotovo cijelim današnjim Jordanom. God. 106. osvojio ju je car Trajan i pretvorio u rimsku provinciju (Palaestina Tertia, poslije Arabia Petraea). Ta je provincija bila uništena tijekom sukoba Bizantskoga Carstva s novoperzijskom državom dinastije Sasanida. Arapi su 636. osvojili to područje. Za vladavine dinastije Abasida došlo je do gospodarske propasti i obnavljanja nomadskoga načina života. Prvi se put kao država spominje za križarskih ratova u XII. st. (u francuskom izvoru Pays outre Jourdain: Zemlja s one strane Jordana). Potkraj XII. st. to je područje osvojio Saladin i pridružio ga egipatsko-sirijskoj državi dinastije Ajubida. Pod vlašću mameluka (od 1250) i Osmanskoga Carstva (1517–1918) kao dio vilajeta Damask. Kada su arapska plemena Hidžasa (Hedžasa) 1916. ustala protiv Osmanlija, pridružila su im se beduinska plemena istočno od rijeke Jordana. Raspadom Osmanskoga Carstva 1918. najveći dio Jordana pripao je Kraljevstvu Velikoj Siriji pod Faisalom I. Na konferenciji sila Antante održanoj u travnju 1920. u San Remu odlučeno je da se Velika Sirija rasformira, a Jordan je postao dio britanskoga mandatnoga područja Palestine i glavno uporište britanske politike na Bliskom istoku. Britanija je ondje osnovala autonomni emirat Transjordan na čelu s emirom Abdulahom ibn Huseinom, ali je stvarnu vlast u zemlji zadržao britanski visoki povjerenik mandatnoga područja Palestine sa sjedištem u Jeruzalemu. God. 1922. Liga naroda potvrdila je britanski mandat nad područjem Transjordana. Tada su Britanci ustrojili arapske dobrovoljačke jedinice pod zapovjedništvom britanskih časnika, koje su se poslije razvile u tzv. Arapsku legiju. God. 1923. Transjordan je odvojen od Palestine. Izlaz na more dobio je 1925., kada mu je Saudijska Arabija ustupila luku Al-Aqabu. Akciju za neovisnost povela je Narodna stranka Transjordana, osnovana već 1927. što je primoralo Britance da 1928. novim sporazumom s emirom Abdulahom daju Transjordanu nešto veću autonomiju, ali je britanski rezident u Ammanu zadržao nadzor nad financijama, vanjskom politikom, zakonodavstvom i vojskom. Za II. svjetskog rata svu vlast u zemlji preuzela je Arapska legija, pod zapovjedništvom Glubb-paše, koja je 1941. intervenirala u Iraku i u Siriji protiv profašističkoga režima Rašida Alija al-Gajlania (Rašīd ‘Alī al-Gaylānī). God. 1945. Transjordan je pristupio Arapskoj ligi, a nakon Londonskog ugovora 22. III. 1946. s Velikom Britanijom dobio je neovisnost, pa je emir Abdulah 25. V. 1946. proglašen kraljem (→ abdulah i.); održana je britanska vojna nazočnost (ugovorno je uređena 1948). God. 1949. Transjordan je preimenovan u Hašemitsku Kraljevinu Jordan. Ratovao protiv Izraela 1948–49 (→ arapsko-izraelski sukob; bliski istok); nakon primirja (3. IV. 1949) zadržao je dio sr. Palestine zapadno od rijeke Jordana (tzv. Zapadna obala; cisjordanija) te stari, tj. istočni dio Jeruzalema (anektirao ih je 24. IV. 1950). U srpnju 1951. ubijen je kralj Abdulah; nakratko ga je naslijedio sin Talal (Ṭalāl; smijenjen je kao psihički nesposoban), a od kolovoza 1952. Husein II. Vlada premijera (1956–57) Sulejmana Nabulusija (Sulaymān al-Nābulusī) poticala je zbližavanje s Egiptom i Sirijom; 1956. odbila je pristupanje Bagdadskomu paktu (→ cento pakt) pogoršavši time odnose s Velikom Britanijom; poč. 1957. anulirala je britansko-jordanski sporazum iz 1946. i ishodila povlačenje britanskih snaga (u ožujku 1957). Polovicom 1957., nakon pada vlade i unutarnjih nemira, Husein II. uveo je izvanredno stanje (raspušten je parlament i zabranjene su političke stranke). Revolucionarni režimi Egipta i Sirije pozivali su na rušenje Huseina II., kojega su poduprle Velika Britanija i SAD (1958. britanske snage ponovno su bile raspoređene u Jordanu). Kao protutežu državnom savezu Egipta i Sirije (Ujedinjena Arapska Republika od 1. II. 1958), Jordan i Irak (pod hašemitskim kraljem Faisalom II.) stvorili su 14. II. 1958. federaciju (Ujedinjeno Hašemitsko Kraljevstvo); raspalo se 14. VII. 1958. s početkom revolucije u Iraku. U građanskome ratu u Sjevernom Jemenu (1962–70) Jordan je sa Saudijskom Arabijom pomagao snage svrgnutoga vladara Muhamada al-Badra. U ratu s Izraelom u lipnju 1967. Jordan je bio poražen, pa je izgubio Zapadnu obalu; oko 1,2 milijuna Palestinaca, uglavnom izbjeglica, ostalo je u Jordanu, gdje su činili približno polovicu stanovništva. Potkraj 1960-ih nekoliko palestinskih vojno-političkih skupina (s ukupno oko 20 000 boraca) djelovalo je iz Jordana protiv Izraela; dijelom su se protivili jordanskim vlastima, što je izazvalo povremene oružane incidente te sukob u rujnu 1970 (tzv. crni rujan). Nakon deset dana borbi Husein II. i J. Arafat dogovorili su primirje (poginulo je oko 3000 Palestinaca); polovicom 1971. u novim sukobima jordanska vojska porazila je preostale palestinske snage (koje je vojno potpomagala Sirija). Tijekom 1970-ih Jordan je poboljšao odnose s arapskim zemljama, pogoršane zbog sukoba s palestinskim snagama (1970–71); 1973. podupirao je Egipat i Siriju u ratu protiv Izraela; 1974. priznao je Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO) kao legitimnoga predstavnika palestinskoga naroda. Nakon mirovnoga sporazuma Egipta i Izraela u rujnu 1978 (→ camp david), Jordan podupire PLO u političkim nastojanjima za stvaranjem palestinske države. Polovicom 1980-ih Jordan je pogoršao odnose sa SAD-om te podupirao angažman SSSR-a u rješavanju palestinskoga problema; 31. VI. 1988. odrekao se zahtjeva za Zapadnom obalom i istočnim Jeruzalemom (1989. u Jordanu je živjelo oko 850 000 izbjeglih Palestinaca). God. 1989. socijalni su nemiri izbili u više gradova; sa slobodnim parlamentarnim izborima u studenom 1989. počela je politička demokratizacija. Bliske odnose Jordan je razvijao s Irakom, te ga podržavao u ratu s Iranom 1980–88. Odbivši djelovati protiv Iraka nakon njegova napada na Kuvajt (1990), Jordan je pogoršao odnose sa Saudijskom Arabijom. Rat SAD-a i saveznika protiv Iraka 1990–91 (tzv. Zaljevski rat) uzrokovao je Jordanu znatne ekonomske štete. Mirovni sporazum s Izraelom Jordan je potpisao 26. X. 1994; podupirao je izraelsko-palestinske mirovne pregovore. God. 1996. Jordan je vojno surađivao sa SAD-om radi nadzora iračkoga zračnoga prostora; unutarnju stabilnost narušili su socijalni nemiri (1996), bojkot izbora od strane islamističkih stranaka (1997) te demonstracije radi potpore Iraku, a protiv SAD-a (1998). Kralj Husein II. umro je 7. II. 1999., a naslijedio ga je sin Abdulah II. Početkom 2000. Jordan je ekonomski i vojno surađivao sa SAD-om i drugim zapadnim zemljama, čemu se protivila islamistička oporba. Nakon napada SAD-a i saveznika na Irak 2003. u Jordan se sklonilo oko 500 000 iračkih izbjeglica. Pod pritiskom prosvjeda početkom 2011. kralj Abdulah II. najavio je političke i druge reforme.

Politički sustav

Prema Ustavu od 1. I. 1952 (izmjene Ustava 1954., 1955., 1958. i 1965) Jordan je ustavna monarhija (nasljedna u muškoj liniji dinastije Hašemita) s parlamentarnim sustavom vlasti. Kralj je na čelu države, ima široke političke i izvršne ovlasti: odlučuje o ratu i miru, može raspustiti i sazvati parlament, sklapa međunarodne ugovore, vrhovni je zapovjednik vojske, imenuje senatore, predsjednika i članove vlade i druge visoke državne dužnosnike. U obavljanju izvršne vlasti pomaže mu vlada čije predsjednike sam postavlja, a na njegov prijedlog postavlja i ostale članove vlade. Zakonodavnu vlast ima dvodomna Nacionalna skupština (Majlis al-Umma), koja se sastoji od Zastupničkog doma (Majlis al-Nuwaab) i Senata (Majlis al-Aayan). Zastupnički dom ima 150 zastupnika, od kojih je 135 izravno birano (od tog broja je 12 mjesta rezervirano za vjerske manjine), a 15 rezervirano za žene. Senat ima 60 senatora, koje postavlja monarh. Mandat zastupnika obaju domova je 4 godine. Biračko je pravo glasa opće i jednako, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast obavljaju svjetovni, vjerski i vojni sudovi. Država je administrativno podijeljena na 12 gubernija. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 25. svibnja (1946).

Književnost

Do početka XIX. st. jordanski su pisci sudjelovali u jedinstvenoj arapskoj književnosti. Kada je nakon stoljetne osmanske vlasti Jordan 1920. došao u pojas britanskih kolonijalnih interesa, u Jordanu se razvija književnost i publicistika s nakanom očuvanja nacionalne samobitnosti i promicanja oslobodilačkih ideja. Na kraju XIX. i na početku XX. st. takvoj nacionalnoj i prosvjetiteljskoj struji pripadali su Jusuf Zijauddin al-Halidi (1829–1906), Nahl Zarrik (1859–1921), Halil Bejdas (1875–1949), Halil al-Sakakini (1880–1953) i dr. Pojavila su se i prva književna društva, kao npr. ono koje je utemeljio 1898. Daud al-Sajdavi. Pokrenuti su i značajne novine i časopisi (»al-Quds« Halila al-Sakakinija, »al-Manhal« Muhammeda Muse al-Magribija, književne novine »al-Nagais« Halila Bejdasa i dr.). Nakon romantičkih i sentimentalnih struja s početka stoljeća, prema sredini stoljeća razvijaju se realističke težnje i novi rodovi kao novela, pripovijetka, roman te književna kritika. Prevode se i značajna djela europske književnosti (prijevodi Halila Bejdasa djela Puškina, Tolstoja, Turgenjeva i Čehova).

U pjesništvu prve polovice XX. st. prevladavali su sentimentalizam i romantizam, ali se javljaju i pjesnici koji govore o nacionalnom oslobođenju i socijalnoj pravdi. Među takvim se pjesnicima ističu Mustafa Vahba al-Till (1899–1949; spjev »Veliko ropstvo«, u listu »Amman«), Iskander al-Huri al-Bajtadžali, Muhammed al-Šariki, Muajjad Ibrahim al-Irani itd.

Takav smjer prevladava i nakon II. svjetskog rata. Među mlađim piscima ističu se Muajjan Basiso, Halil Zaktan, Nazhut Salam, Asad Muhammed Kaseli, Ismail Abdurrahman. U lirskom pjesništvu značajni su Burhanuddin al-Abuši, Fariz al-Buhejri, Jusuf al-Hatib, Mahmud al-Hut, Harun Hašim Rašid, pjesnikinja Fadvi Tukan. U proznoj književnosti osobito su bile raširene novela i pripovijetka, a među piscima su značajniji novelist i kritičar Mahmud Sejfuddin al-Irani, pripovjedači Muhammed Abid al-Amri, Ismail Abdurrahman, spisateljica Samira Azzam.

Likovne umjetnosti

Na području današnjega Jordana nalaze se arheološki tragovi grada Jerihona, najstarijega do sada poznatog utvrđenoga naselja (8000 do 6000 god. pr. Kr.). U gradu Petri iz III. i II. st. pr. Kr. mnogobrojni su hramovi i grobovi uklesani u stijene; raskošna pročelja pokazuju helenističko-rimske i istočnjačke značajke (na popisu svjetske kulturne baštine UNESCO-a). U doba rimske vladavine gradili su se amfiteatri, hipodromi, hramovi, palače, gimnaziji i dr. Iz bizantskoga su razdoblja, na širem prostoru Jordana, crkve manjih dimenzija. Od polovice VII. st. s Arapima prodire islam; za osmanske vladavine grade se džamije, turbeta, hanovi, medrese i sl. – God. 1951. osnovan je Jordanski Arheološki muzej u Ammanu, a postoje i muzeji na antičkim lokacijama (Petra, Jeraš, Madaba i Kerak); Nacionalna galerija, s velikom zbirkom slika, kipova, instalacija, keramike i tapiserija suvremenih umjetnika islamskih zemalja, osnovana je 1980. u Ammanu. – Znatnija urbanizacija većih gradova započela je početkom 1960-ih. Jedan od prvih jordanskih arhitekata bio je Fawaz Muhana (1900–67; Kraljevska palača, 1951; Stara gradska vijećnica, 1952., u Ammanu). Među značajnije umjetnike u Jordanu s kraja XX. st. ubrajaju se slikari Hafiz Kasis (Ḥāfiẓ Qaṣīṣ; r. 1932), Aziz Amura (‘Azīz ‘Amūra; r. 1944), Fuad Mimi (Fu’ad Mīmī; r. 1949) i Amar Hamaš (‘Ammar Hammāš; r. 1960), kipari Samir Taba (Sāmir Ṭabbā‘ā; r. 1945), Kuram Nimri (K. Nimrī; r. 1944) te keramičari Mahmud Taha (Maḥmūd Ṭāhā; r. 1942) i Hazim al-Zubi (Ḥāzim al-Zu’bī; r. 1957).

Jordan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 20.7.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=29323>.