STRUKE:

kabala

kabala (hebr. qabbālāh: predaja), u židovstvu, ezoterično-spekulativni smjer prožet misticizmom, utemeljen na okultnome tumačenju Biblije, neoplatonskoj slici svijeta i dualističko-gnostičkim naučavanjima. Nauk kabale polazi od ideje da se Bog može spoznati samo preko Stvaranja. Bog kao beskonačno Biće u svojoj je biti nepristupačan. Dva su načina mističnoga ispitivanja, a to su Tora i hebrejski jezik »sa slovima koja ga sačinjavaju«. Prema kabali, svijet je nastao emanacijom iz božanskog apsolutnoga bića i dijeli se na četiri sfere (idejnu, duhovnu, duševnu i materijalnu); postoji preegzistencija i seoba duša. Naznaka kabalističkog nauka ima već u apokrifnoj biblijskoj Henohovoj knjizi (II. st. pr. Kr.), ali je kabala nastala u Palestini i Babiloniji (između 550. i 1000), a u XII. st. bila je prenesena u Europu (Španjolska, Italija i os. Provansa), gdje je doživjela procvat (XII–XIII. st.). Ondje su u XII. st. nastala glavna kabalistička djela: Knjiga o svjetlosti (Sefer ha-bahir), Knjiga o slici (Sefer ha-temunah) i potkraj XIII. st. Knjiga sjaja (Šefer ha-Zohar, ili skraćeno Zohar). U XVI. st. kabala je prestala biti tajni nauk pa su se za nju zanimali i kršćani (R. Llull, M. Ficino, J. Reuchlin i dr.). Nakon progona Židova iz Španjolske u XVI. st. Isaak ben Salomon Luria (1534–72) u palestinskome gradiću Safedu udario je temelje tzv. lurianskoj kabali, na temelju koje se poslije razvio hasidski nauk (od XVIII. st.) i mesijanski pokret Šabetaja Cevija (1626–76).

Općenito, kabala znači proricanje budućnosti na temelju brojki, slova, figura ili snova; u prenesenom značenju, tajni nauk, tajno udruženje; spletka, rovarenje i sl.

kabala. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 7.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=29678>.