STRUKE:

kanonsko pravo

kanonsko pravo, propisi kojima neke kršćanske zajednice (crkve) uređuju unutarnje odnose, ali i pitanja iz njihove nadležnosti koja zadiru i u svjetovnu vlast. Donosi ih, potvrđuje ili prihvaća zakonita crkvena vlast. Premda kanonsko pravo ima povijesni kontinuitet od početaka Crkve sve do danas, zbog doktrinarnih razlika i crkvenih raskola ono se prilično različito kodificiralo. U prvih pet stoljeća očituje se jedinstvo crkvenoga prava; osim Svetoga pisma i usmene predaje, postoje knjige koje se pripisuju apostolima, a sadržavaju i odredbe crkvenoga prava (Didache, Didascalia Apostolorum, Canones Apostolorum). Od IV. st. počinju se održavati sinode i koncili, kojih dekreti učvršćuju ili preinačuju crkvenu stegu. Zbirke kanona u tom razdoblju bile su iste na Istoku i Zapadu, a razlikovale su se samo po razdiobi i opsegu.

Sredinom XII. st. na Zapadu su postojale mnoge zbirke crkvenih propisa, često međusobno oprječnih, koje je sustavno sredio kanonist Gracijan u djelu Suglasje neusuglašenih propisa (Concordantia discordantium canonum). Ta je zbirka poslije nazvana Gracijanov dekret (→ decretum gratiani) i prvi je dio velike zbirke crkvenih propisa koja se naziva Corpus iuris canonici.

Na Istoku su od V. do IX. st. nastale kanonske zbirke istočnih crkava, a od VI. st. počele su se priređivati sustavne zbirke. Posebna su vrsta crkvenopravnih zbirki nomokanoni, koji donose državne i crkvene zakone o istoj stvari. Nomokanon u 50 naslova, nepoznata redaktora, nastao je potkraj VI. st., a Nomokanon u 14 naslova u VII. st. Taj posljednji zbornik proširio je, doradio i ponovno izdao Focije 883., pa se po njemu naziva Focijev nomokanon. On je pomalo potiskivao iz uporabe ostale kanonske zbirke i u X. st. postao općepriznata zbirka u svim pravoslavnim crkvama. Osim tog općeg izvora kanonskoga prava postoje posebni izvori koji se razlikuju prema različitim narodima; među slavenske narode kanonske su zbirke uveli grčki misionari.

Temelj crkvene protestantske organizacije u Njemačkoj bili su Augsburška vjeroispovijed (1530) i Schmalkaldenski članak. Javno protestantsko pravo ustanovljuje se po zakonima svjetovne vlasti i mirovnim sporazumima. Nakon II. svjetskog rata počele su protestantske crkve intenzivnije izgrađivati vlastito crkveno pravo. Anglikanska crkva zadržala je koncept kanonskoga prava i razvija ga na svoj način.

Hrvatski crkvenopravni pisci objavljuju komentare i zbirke cijeloga zakonika ili obrađuju posebna pitanja. Pavao Dalmatinac (XIII. st.) napisao je komentare kanonskih zbirki, Monald iz Kopra (umro 1332) zbirku zakona, poslije poznatu kao Summa Monaldina (izd. 1516), a komentare Dekretala G. Budislavić (oko 1485–1551). Pavao Gregorijanec u djelu Četverodjeljnik (Quadripartitum, 1563) i Ivan Kitonić-Kostajnički u svojim pravnim djelima uključuju i crkveno pravo. Gašpar Malečić objavio je crkvenopravna djela Samaritanac (Samaritanus, 1693) i Redovnički četverodjeljnik (Quadripartitum regularium, 1708), a Josip Janković djelo o ovlastima vizitatora za bosanske franjevce (1742). Prvi priručnik kanonskoga prava na hrvatskom objavio je Anđeo della Costa (Zakon crkovni, 1778), a Ivan Lučić-Pavlović hrvatski prijevod odredaba Tridentskoga koncila (1793). Više pravnih djela vezanih uz redovništvo objavili su franjevci, npr. Jeronim Lipovčić o Trećem redu sv. Franje (1769) i Krunoslav Kosta Bralić o redovničkim dužnostima (1891). Potkraj XIX. st. nekoliko autora obrađivalo je odnose crkvenoga prava i austrijskih zakonâ, kao Julije Liebbald-Ljubojević o ženidbenom pravu (1878), Ferdo Belaj o duhovnim sudovima (1887), dok je Luka Turčić objavio Zbirku najvažnijih crkvenih zakona i naredaba (1895–96). Početkom XX. st. profesori na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, Josip Pazman, Ivan Angelo Ruspini i Franjo Herman, napisali su više radova o kanonskom pravu. U Mostaru je Josip Gunčević pisao O Indeksu zabranjenih knjiga (1924), a prof. u Sarajevu Alojzije Curinaldi Parbeni postupak kod crkvenih ženidbenih sudova (1930) itd. Oko 1940. nastali su opširni priručnici kanonskoga prava koje su u više svezaka objavili Ivan Rogić u Đakovu, Ante Crnica u Splitu i Roko Rogošić u Zagrebu. Novi Zbornik kanonskoga prava (1983) u hrvatskom prijevodu objavljen je u nakladi Glasa Koncila u Zagrebu (1989., 1996), a prvi hrvatski komentar toga zakonika objavio je fra Viktor Nuić (Opće pravo Katoličke crkve, 1985).

kanonsko pravo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=30223>.