antiteza

antiteza (grč. ἀντίϑεσις).

1. Opreka, suprotnost.

2. U filozofiji, tvrdnja koja se, u okviru dijalektičke metode, suprotstavlja drugoj tvrdnji (tezi). Pojavljuje se već u Platonovoj Akademiji u okviru dijalektike na način postavljanja pitanja i davanja odgovora. U dijalektici F. D. E. Schleiermachera jednakovrijedna je tezi budući da se u dijalogu oba sudionika drže ravnopravnima pa je iznesena argumentacija jedini kriterij priznanja istinitosti tvrdnji. U filozofiji I. Kanta antiteza se razmatra u okviru njegova nauka o antinomijama u kojima nema mogućnosti sinteze, dočim vrhunac razmatranja doživljava u okviru dijalektike samokretanja duha G. W. F. Hegela prema shemi teza-antiteza-sinteza, pričem je sinteza nova teza, a antiteza kao ono negativno služi kao uvjet novog samokretanja pojma. Na temelju Hegelove dijalektike antiteza je postala temelj marksističkog nauka o antitetičnosti historijsko-društvenih procesa, a u postavkama Th. W. Adorna o negativnoj dijalektici antiteza, kao osnov kritičke teorije, ima ključnu ulogu.

3. U retorici i stilistici, figura koja suprotstavlja, ali ujedno povezuje dva izraza ili pojma (npr. dobro i zlo) u rasponu jedne riječi, fraze ili rečenice, stiha, strofe ili pjesme. Zbog dvosmjerne funkcije razdvajanja i spajanja počiva na razmeđi figura riječi (književnosti; poetike) i figura misli (filozofije; retorike). Česta je u starogrčkih filozofa i tragičara, u gnostičkoj i ranokršćanskoj literaturi, u srednjovjekovnom pjesništvu, u manirističkih i baroknih pisaca, u romantičara, a u suvremenoj filozofiji npr. u F. Nietzschea i Th. Adorna.

antiteza. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 13.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=3123>.