kineziterapija (grč. ϰίνησıς: kretanje, gibanje + terapija), (medicinska gimnastika), metoda fizikalne terapije koja u liječenju primjenjuje pokret s osnovnom svrhom jačanja mišića. Izvodi se u gotovo svim područjima medicine, napose kod bolesti i ozljeda sustava organa za kretanje, živčanoga sustava te poremećaja normalnog razvoja djece, i temelj je suvremene medicinske rehabilitacije. Indikaciju za vježbe postavlja liječnik fizijatar, ali gdjekad i ortoped, neurolog i dr., a terapiju s bolesnikom izvodi fizioterapeut. Tri su osnovna tipa vježbi: aktivne vježbe izvodi bolesnik sam, a služe jačanju mišića i povećanju opsega kretnji u zglobovima; kod aktivno-potpomognutih vježbi bolesnik započinje zadanu kretnju, a fizioterapeut pomaže da se kretnja izvede do punog opsega; pasivne vježbe izvodi fizioterapeut kad aktivne vježbe nisu moguće, a služe samo za sprječavanje nastanka kontraktura, za održavanje duljine mišićnih vlakana i proprioceptivnog osjeta, tj. osjeta za položaj vlastita tijela i njegovih dijelova, npr. za neku kretnju u zglobu. Posebni sustavi vježbi rabe se u liječenju nekih plućnih bolesti, napose astme (vježbe disanja), u rehabilitaciji cerebralno oštećene djece (→ bobathova metoda; kabatova metoda); kod skoliotičnog iskrivljenja kralježnice izvode se vježbe puzanja ili Klappove vježbe.
