STRUKE:

kisik

kisik, simbol O (lat. oxygenium), kemijski element (atomski broj 8, relativna atomska masa 15,9994), ima tri prirodna, stabilna izotopa s masenim brojevima 16 (99,759%), 17 (0,037%) i 18 (0,204%). Otkrili su ga, neovisno jedan o drugome, C. W. Scheele (1772) i J. Priestley (1774). Kisik je najrašireniji kemijski element na Zemlji, ima ga koliko i svih ostalih elemenata zajedno. U spojevima se pojavljuje kao sastojak vode i većine stijena, minerala i tla (karbonati, silikati, fosfati itd.). U elementarnome stanju kisik je sastojak Zemljine atmosfere, u kojoj se nakupljao tijekom milijardi godina kao proizvod fotosinteze, a današnju je razinu (volumni udio 21%) dosegnuo tek prije približno 400 milijuna godina. Život na Zemlji temelji se na Sunčevoj energiji, elementarnome kisiku i na njegovim dvama spojevima, vodi i ugljikovu dioksidu, koji fotosintezom i disanjem neprekidno kruže prirodom (→ disanje; fotosinteza). Kisik je bitan makroelement, sastojak svih životinjskih i biljnih organizama, najzastupljeniji element u ljudskome tijelu. Nalazi se i otopljen u površinskim vodama, što je bitno za život vodenih životinjskih i biljnih vrsta.

Elementarni kisik pojavljuje se u dvije alotropske modifikacije: u nižim slojevima atmosfere pretežito kao stabilna dvoatomna, paramagnetična molekula, O2, a u višim dijelovima atmosfere pretežito kao nestabilna troatomna, dijamagnetična molekula ozon, O3. Kisik s dvoatomnom molekulom plin je bez boje, okusa i mirisa, pri normalnome tlaku i pri temperaturi –183 °C prelazi u kapljevito stanje, a pri –218,4 °C u čvrstu tvar. Slabo je reaktivan pri uobičajenoj temperaturi i tlaku, ali vrlo reaktivan na povišenoj temperaturi. Reagira sa svim elementima (osim s plemenitim plinovima) i s mnogim anorganskim i organskim spojevima, s nekima tako burno da se od oslobođene topline reakcijska smjesa užari (→ gorenje). Spajanje s kisikom najvažnija je kemijska reakcija (oksidacija) za život i za tehničku djelatnost. Osim na disanje ljudi i životinja, atmosferski se kisik prirodno troši i na izgaranje raznovrsnih goriva, oksidaciju drugih tvari, npr. hrđanje željeza, biokemijsku oksidaciju (vrenje). Izgaranje goriva u atmosferskom kisiku u našoj je civilizaciji najznačajniji umjetni izvor topline.

Elementarni kisik industrijski se dobiva frakcijskom destilacijom ukapljenoga zraka (→ ukapljivanje plinova), a u manjoj mjeri selektivnom adsorpcijom dušika iz zraka te elektrolizom vode. Čisti se kisik na tržištu nalazi u čeličnim bocama pod tlakom od 150 bara. Kisik se najviše rabi kao oksidacijsko sredstvo u metalurgiji (proizvodnja čelika, taljenje metala), zatim pri autogenom rezanju i zavarivanju, u proizvodnji stakla, bijeljenju celuloze, biološkom čišćenju otpadnih voda, rasplinjavanju čvrstih goriva, kao oksidacijsko sredstvo u raketama s ukapljenim gorivom itd. U medicini, kisik je lijek za stanja u kojima je u organizmu smanjena doprema kisika stanicama (oksigenoterapija; npr. pri otrovanju ugljikovim monoksidom, pri slabijoj prohodnosti dišnih putova, pri teškim operativnim zahvatima), ali je dulje udisanje samo kisika štetno.

Najbrojniji su spojevi kisika oksidi. Osim nekoliko neutralnih oksida (CO, NO, N2O), oksidi s vodom daju hidrokside ili kiseline, pa je kisik sastojak mnogih soli. S vodikom kisik tvori svoj najznačajniji spoj, vodu, a također i vodikov peroksid, H2O2. Od organskih spojeva s kisikom najvažniji su alkoholi, aldehidi, ketoni, karboksilne kiseline, esteri, eteri, fenoli.

kisik. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=31644>.