ladino

ladino (starošpanj. ladino: pučki romanski jezik u oprjeci prema arapskomu < lat. latinu/m/), oblik židovskošpanjolskoga jezika koji se upotrebljavao u prijevodima biblijskih tekstova te u srednjovj. tumačenjima bogoslužnih i biblijskih tekstova; nikada se nije govorio i nije imao regionalnih varijanata. Pojavio se u Španjolskoj u XIII. st., prije nego je nastala govorna varijanta židovskošpanjolskoga džudezmo, a danas se napušta (u Nizozemskoj i Francuskoj napušten oko 1860). Za nj su karakteristični mnogobrojni semantički i sintaktički kalkovi prema hebrejskomu pa ga neki nazivaju i kalkirani židovskošpanjolski. Osim mnogobrojnih hebr. riječi čuva i mnoge španj. morfološke i leksičke arhaizme; utjecao je na govorne varijante židovskošpanjolskoga. Danas se, nerijetko, taj naziv krivo rabi za označivanje židovskošpanjolskog općenito ili pak njegovih govornih oblika (džudezmo).