struka(e): |
Lomonosov, Mihail Vasiljevič
ruski znanstvenik i pjesnik
Rođen(a): Denisovka kraj Holmogora, Arhangelska gubernija, 19. XI. 1711.
Umr(la)o: Sankt Peterburg, 15. IV. 1765.
ilustracija
LOMONOSOV, Mihail Vasiljevič

Lomonosov [ləmano'səf], Mihail Vasiljevič (Vasil’evič), ruski znanstvenik i pjesnik (Denisovka kraj Holmogora, Arhangelska gubernija, 19. XI. 1711Sankt Peterburg, 15. IV. 1765). Seljački sin, učenik Slavjano-grčko-latinske akademije u Moskvi 1731. Početkom 1736., kao jedan od najboljih učenika, poslan je u Sankt Peterburg na studij na sveučilište Akademije znanosti. Od 1736. studirao u Marburgu filozofiju, matematiku i fiziku, a od 1739. u Freiburgu rudarstvo, metalurgiju i proizvodnju stakla. Putovanja po Njemačkoj proširila su njegovo obrazovanje. Vrativši se 1741. u Sankt Peterburg, postao je Akademijin izvanredni, a 1745. redoviti član s naslovom profesora kemije, kao prvi Rus toga zvanja i naslova. U Akademiji se bavio različitim disciplinama i organizacijom znanstvenoga rada, slijedeći ideje Petra I. God. 1748. dovršio je gradnju prvoga kemijskog laboratorija u Rusiji, pa se smatra utemeljiteljem ruske kemije. Pet njegovih rasprava na latinskom objavljeno je 1750., čime je označen početak ruske znanstvene literature. God. 1752. osnovao je prvu rusku tvornicu stakla, koja je proizvodila i obojena stakla za crkvene vitraje i mozaike. Preustrojio je carsku Akademiju u Sankt Peterburgu i 1755. osnovao Moskovsko sveučilište, koje nosi njegovo ime.

O Lomonosovljevim znanstvenim prinosima i pogledima na glavne kemijske i fizikalne probleme njegova doba doznaje se iz knjige njegovih sabranih rasprava prevedenih s latinskoga na ruski. Njegova korpuskularna teorija slična je Boylovoj, prema kojoj se najmanje čestice (često ih zove elementima) udružuju u složene čestice (corpus mixtum), a u osnovi je toplinskih pojava kaotično gibanje čestica. Takva razmišljanja dovela su ga do kinetičke teorije topline, što je opisao u raspravi Razmišljanja o uzroku topline i hladnoće (Meditationes de caloris et frigoris causa, 1750). God. 1751. napisao je Govor o korisnosti kemije (Oratio de utilitate chemiae), a 1752. Pismo o korisnosti stakla (Pis’me o pol’ze stekla). Značajno je njegovo djelo o jedinstvu prirodnih pojava i strukture tvari Slovo o podrijetlu svjetla: nova teorija boja (Slovo o proishoždenii sveta, noviju teoriju o cvetah predstavljajuščee) iz 1756., te njegovi teorijski radovi o elektricitetu iz 1753. i 1756., u kojima je, među ostalim, proučavao atmosferski elektricitet i zajedno s Georgom Vilhelmom Rihmanom utvrdio da je elektricitet munje posljedica jakoga konvektivnoga strujanja u oblacima. U Razmišljanjima o čvrstom i tekućem (Rassuždenii o tverdosti i židkosti tel, 1760) uveo je ideju univerzalnoga zakona prirode, tj. zakona o očuvanju mase i energije, što zajedno s korpuskularnom teorijom čini temelj njegovih istraživanja. Prvi je upotrijebio naziv fizikalna kemija. Bavio se geografijom, posebno Arktikom, i rješenjem problema Sjevernoga morskog puta, kojim bi se iz Europe stiglo na Daleki istok, pisao je o stvaranju santi leda u sjevernim morima, slojevima Zemljine kore i dr. Prvi je ustanovio da su tektonske promjene posljedica energije Zemljine unutrašnjosti. Zanimala ga je i astronomija; na temelju loma svjetlosti na rubovima Sunčeve ploče prilikom prolaska Venere, otkrio je da je taj planet okružen atmosferom kao i Zemlja. Svojim je idejama bio znatno ispred istaknutih znanstvenika XVIII. st. God. 1760. postao je počasnim članom Švedske akademije znanosti, 1763. članom Sanktpeterburške akademije umjetnosti, a 1764. Bolonjske akademije.

Na području filologije i književnosti Lomonosov je dao radove od pionirskoga značenja. Rasprava Predgovor o koristi crkvenih knjiga u ruskom jeziku (Predislovie o pol’ze knig cerkovnyh v rossijskom jazyke, 1757) postala je temeljem reforme ruskog književnog jezika. Ostajući vjeran crkvenoslavenskoj tradiciji, funkcionalnom diobom jezika na visoki, srednji i niski stil otvorio je put pučkomu govoru u »niže« književne vrste (komedije, epigrami, pisma, opisi) te omogućio laicizaciju ruske književnosti. Klasicističke su mu ode pisane »visokim stilom«, uporabom crkvenoslavenskog leksika, a posvećene su ruskim vladaricama, pobjedama ruskog oružja (Oda o osvajanju Hotina – Oda na vzjatie Hotina, 1739) ili su duhovne. Neke popraćuju prirodoznanstvena istraživanja (npr. polarne svjetlosti), a epistole govore i o praktičnoj znanosti. Za ode su karakteristični retorika, metaforičnost, biblijski i mitološki motivi, dosljedni jampski ritam. Njima je u rusku poeziju uveo silabičko-tonski stih, što je podupro i raspravom Pismo o pravilima ruskoga stihotvorstva (Pis’mo o pravilah rossijskogo stihotvorstva, 1739). Svojom je djelatnošću odsudno utjecao na razvoj književnosti u XVIII. st.

Citiranje:

Lomonosov, Mihail Vasiljevič. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 19.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/lomonosov-mihail-vasiljevic>.