arhitektura

ilustracija
ARHITEKTURA, Amonov hram u Luxoru, početak II. tisućljeća pr. Kr.
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18ilustracija19ilustracija20ilustracija21ilustracija22ilustracija23ilustracija24

arhitektura (lat. architectura, od grč. ἀρχıτέϰτων: graditelj) (graditeljstvo), umjetnost organiziranja i konstruiranja prostora, pri čemu se uspostavljaju međusobni prostorni odnosi između unutrašnjosti i vanjštine građevine, odnosi između bliže i dalje okolice, te odnosi u sustavu organizacije naselja. Širi pojam arhitektonskog djelovanja obuhvaća urbanizam (gradogradnja), vrtnu umjetnost, unutarnje uređenje prostora i sve prostorne zahvate u čovjekovu okolišu.

Arhitektonsko djelo sklop je neodvojivih i međuovisnih elemenata: funkcije, konstrukcije i kompozicije koje je teško promatrati posebno, pa se vrijednost arhitektonskog djela pokazuje u vještini uspostavljanja međusobnih odnosa spomenutih sastojaka u cjelovitu višeslojnom životnom funkcioniranju. Samo uvjetno govori se o elementima arhitektonskog prostora i arhitektonske konstrukcije kojima prethodi arhitektonsko projektiranje, te fizičkom ostvarenju projekta (realizacija). Taj složeni proces građenja u svim njegovim oblicima teorija arhitekture objašnjava kao dio opće teorije umjetnosti. Mijena arhitektonskih oblika ovisi o ljudskim potrebama, mogućnostima i vještini konstruiranja (tehnika) te o svjetonazoru određenoga povijesnog vremena. Povijest arhitekture također je dio opće povijesti umjetnosti.

Namjerna čovjekova intervencija u prirodni okoliš, usmjerena fizičkoj zaštiti i duhovnoj (magijskoj) funkciji u prapovijesti, djelo je već prostornog ustrojstva (oslikana špilja, menhiri, dolmeni, paleomediteranska kultura, zemunica, sojenica itd.).

Arhitektura povijesnog razdoblja počinje velikim civilizacijama Bliskog istoka. U Egiptu (III. do I. tisućljeće pr. Kr.) to su monumentalne kamene građevine, piramide, pećinske grobnice, hramovi, koji masivnošću i dimenzijama izražavaju vladarsku moć i vjerovanje u vječnost (kult mrtvih). Razvijeni tip egipatskoga hrama sastojao se od 4 glavna dijela uzduž čvrste osi: masivni piloni na ulazu, otvoreni peristil, dvorane sa stupovima (hipostil) i svetište. Elementi konstruktivnog sustava jesu stup, greda i puni kameni zid. Egipatski je stup karakteristična oblika: jednostavan, cilindričan ili nalik na svežanj pruća, a kapiteli oponašaju biljne motive papirusa, lotosa ili palme u otvorenom cvijetu ili zatvorenom pupoljku koji se prema vrhu sužava.

U plodnoj dolini Mezopotamije, zbog nedostatka kamena, razvija se tehnika gradnje od ćerpiča (nepečene opeke), u kojoj je glavni konstruktivni element masivni zid, a za natkrivanje prostorija razvija se tehnika svođenja (luk i svod) već od sredine III. tisućljeća pr. Kr. Takva gradnja daje vidljiv pečat cijelomu graditeljstvu. Karakterističan je graditeljski oblik zigurat, u prvome redu kultna građevina, no imala je i druge namjene (promatranje zvijezda). To je piramida sa stubama koje vode na vrh gdje je podignuto svetište. Vladarske palače složenih su tlocrta s nizom malih dvorišta izvedenih uokolo unutarnjega dvorištâ.

Graditeljstvo Grčke nastavlja tradiciju kretsko-mikenske kulture, a svoj procvat doživljava u V. st. pr. Kr. (klasično razdoblje). Građevine su od kamena, zasnovane na jednostavnom odnosu stupa i grede, a značajke su im otvoreni tlocrt, skladne razmjere, jasnoća oblika i podređenost pojedinosti cjelini. Grčka arhitektura poznaje tri osnovna građevna reda: dorski, jonski i korintski, koji se međusobno razlikuju po obliku stupa, kapitela i omjerima. Dominantan je arhitektonski oblik hram, poput slobodnog spomenika, najčešće na povišenu mjestu (akropola) i pristupačan ljudima. Grci su arhitektonski oblikovali i građevine novih namjena, agore, palestre, gimnazije, stadione, kazališta, stoe, pinakoteke itd., namijenjene javnomu gradskom životu.

Rimljani su velikim dijelom preuzeli grčku arhitektonsku baštinu dodavši joj monumentalnost i skulpturalno bogatstvo detalja, a razvili su i dva nova oblika kapitela: kompozitni i toskanski. Uporaba luka i svoda, koje su preuzeli od Etruščana, omogućila je podizanje velikih građevina vrlo složenih tlocrta, što je jedan od najvažnijih prinosa Rima razvoju arhitekture. Praktičan duh Rimljana očituje se u podizanju mnoštva svjetovnih građevina, bazilika, terma, amfiteatara, cirkusa, akvedukta itd., te u organizaciji obiteljske kuće i planiranju gradova, kojima je u središtu uvijek forum, glavni gradski trg, okružen hramovima i javnim zgradama.

U starokršćanskom razdoblju (kasna antika) osnovni je građevni tip kršćanska bazilika, nastala u IV. st. kombinacijom rimske kuće i antičke bazilike. Bazilika je trobrodna ili višebrodna, s uzdignutim svetištem, često s poprečnim brodom (transept), s polukružnom apsidom na istočnoj strani i ulaznim atrijem (narteks) na zapadnoj strani. Uz taj longitudinalni tip (latinski križ) starokršćanska arhitektura poznaje i građevine kružna tlocrta (centralni tip), koje su uglavnom manjih dimenzija (grobne i memorijalne kapele, baptisteriji).

Bizant od VI. st. razvija arhitekturu posebnih značajki kao posljedicu antičkih i istočnjačkih utjecaja (Mala Azija, Sirija). Karakterističan je arhitektonski element kupola na pandantivima, što je omogućilo konstruiranje velikih kupola na četvrtastom tlocrtu (Aja Sofija u Carigradu). Bizant poznaje više tipova kapitela (košarasti, dvozonski, impostni i dr.), a zajednička im je značajka plošni ornament, najčešće mrežastog tipa. Nakon ikonoklastičkih borbi od VII. do IX. st. u bizantskoj arhitekturi prevladavaju crkve s tlocrtom u obliku grčkoga križa i s kupolama na visokim tamburima.

Islamska arhitektura, koja se širi s arapskim osvajanjima na području od Indije do Španjolske, ostvarila je različite arhitektonske oblike kojima je zajedničko obilježje uporaba visokih lukova, kupola na trompama te istočnjačka raskoš plošno ornamentirane dekoracije (arabeska). Turci su od XIV. st. u Europi ostvarili posebnu inačicu islamske arhitekture s naglašenim šiljastim lukom i vitkim minaretima (džamije, hanovi, saraji, medrese) te određeni tip stambene arhitekture.

Od sredine VIII. do početka XI. st. u Europi postupno nastaje novo stilsko razdoblje, predromanika; ona prekida s antičkom tradicijom i uspostavlja nove oblike i konstrukcije koje će prethoditi velikomu razdoblju romanike na području cijele Europe. Značajka je romaničkih građevina masivnost zida, vodoravna razvedenost i jasna diferencijacija pojedinih dijelova građevine, te uporaba polukružnih lukova i bačvastih svodova. Kod romaničkih crkava poprečni je brod (transept) često istaknut, apsida može imati deambulatorij (ophodište) s vijencem kapela, a vanjski su zidovi raščlanjeni nizovima slijepih arkada (Vézelay, Worms, Pisa, Zadar).

U prvoj polovici XIII. st. u sjevernoj Francuskoj nastaje novi graditeljski slog gotika, koji se, zbog boljih komunikacija i stvaranja jakih gradskih središta, brzo širi Europom. U snažnom zamahu grade se velike gotičke građevine: katedrale, gradske vijećnice, burgovi, a podižu ih gradske komune ili vlastela. Gotička arhitektura konstruktivno upotrebljava šiljasti luk i razvija sustav gradnje s pomoću nosivih rebara i vanjskih potpornja (kontrafora), kojima su rasterećeni zidovi te omogućene smionije konstrukcije velikih prostora (dvoranske crkve). Teži se vertikalizmu i čipkastoj rastvorenosti pročelja (katedrale u Reimsu, Strasbourgu, Amiensu, Parizu itd.), pa u gotičkom razdoblju srednjovjekovno graditeljstvo postiže vrhunac, ostvarujući sintezu konstruktivnih i oblikovno izražajnih elemenata, naglašavajući kršćansku duhovnost dotičnoga doba.

U XV. i XVI. st. renesansa obnavlja klasičnu baštinu slobodno upotrebljavajući elemente antičkoga graditeljstva. Uzor je renesansne arhitekture jednostavnost oblikovanja, smirena skladnost i logičan odnos konstruktivnih i plastičkih dijelova građevine. Najviši domet arhitektura je postigla u djelima D. Bramantea, L. B. Albertija, te poslije Michelangela i A. Palladija, koji je stvorio klasičan renesansni građevni kanon.

S pojavom G. L. Berninija i F. Borrominija početkom XVII. st. počinje razdoblje baroka, stila katoličke obnove, koji se širi u sve europske zemlje, pa i u krajeve Novoga svijeta (Južna i Srednja Amerika), stvarajući u različitim sredinama različne stilske inačice (Italija, Španjolska, Francuska, Njemačka). Barok u arhitekturu ponovno uvodi prostorni dinamizam i izražajnost ističući pokrenutost prostora, slikovitu bujnost oblika, zakrivljene crte (elipsa i oval u tlocrtu), os. perspektivu i prostornu iluziju, što je vidljivo i u velikim urbanističkim zahvatima (Rim, Versailles, Nancy, Bath). Barok uspijeva povezati arhitekturu, kiparstvo (skulpturu) i iluzionističko slikarstvo u jedinstven prostorni sklop ostvarivši niz raskošnih palača i crkvenih građevina visoke umjetničke vrijednosti.

Sredinom XVIII. st. kao varijanta baroka nastaje poseban stil, rokoko, koji se pretežno očituje u arhitekturi interijera s namjerom rastvaranja barokne monumentalnosti prema lakšim i slikovitijim oblicima.

Potkraj XVIII. st. klasicizam ponovno teži strogosti i racionalnoj jasnoći oblika (→ empire; bidermajer) vraćajući se na klasične koncepcije arhitekture, a od sredine XIX. st. počinje uporaba svih povijesnih stilova u nizu novih inačica (→ historicizam), kao stanovito oponašanje (eklektika). Stvaraju se nove stilske inačice (neoromanika, neogotika, neorenesansa, neobarok). Uz prevlast neostilova, u kojima se izgrađuje većina reprezentativnih građevina, pa i stambenih zgrada, u XIX. st. nastaju mnoge inženjerske konstrukcije i utilitarne građevine (mostovi, vijadukti, izložbene dvorane, tvornice itd.) koje su primjenom novih materijala (lijevano željezo, čelik, beton, staklo) i tehnologija najavile novo razdoblje arhitekture, osobito izraženo u Americi izgradnjom velikih gradova (New York, Chicago). Nasuprot tim težnjama proizašlima iz novih tehničko-konstruktivnih dostignuća, 1860-ih u Engleskoj se javlja pokret za obnovu obiteljske arhitekture i obrta s osloncem na tradicijske vrijednosti, koji se širi i na ostale dijelove Europe. Oslanjajući se djelomice na pokret iz Engleske, a djelomice kao snažna reakcija na historicizam, pojavljuje se potkraj stoljeća secesija (Jugendstil, art nouveau, stil 1900), posljednji cjeloviti, potpuno novi stilski izraz prije prodora modernih arhitektonskih koncepcija. Raskid s historizmom i secesijom bio je osnovni preduvjet za razvoj moderne arhitekture, a ostvarili su ga početkom XX. st. O. Wagner i A. Loos u Austriji, H. P. Berlage u Nizozemskoj, P. Behrens u Njemačkoj i F. L. Wright u SAD-u. Nakon odjeka više suvremenih avangardnih pravaca (futurizam, kubizam, ekspresionizam, neoplasticizam) razvija se nakon 1925. tzv. internacionalni stil, kojemu su osnovne značajke konstruktivizam (skeletna gradnja) i funkcionalizam u pristupu, razradbi i oblikovanju. Glavni su mu predstavnici W. Gropius i L. Mies van der Rohe; polazeći od sličnih postavki Le Corbusier izražava teoriju funkcionalizma, koji osnutkom CIAM-a 1928. ima odlučujući utjecaj na međunarodnu arhitekturu i urbanizam. Otklon od određenog formalizma internacionalnog stila predstavljao je 1930-ih Alvar Aalto, oslanjajući se na finsku graditeljsku tradiciju. Nakon II. svjetskoga rata arhitektura novim sadržajima nastavlja razvoj kao kasna moderna, koju obilježuju stereometrijski volumeni od čelika i stakla, ili pak maštoviti plastički modelirani oblici od prednapregnute armirano-betonske ljuske.

Arhitektura u Hrvatskoj

Došavši na tlo bogato graditeljstvom (primorska regija), Hrvati započinju vlastitu graditeljsku povijest. Na ostatcima kasne antike i ranoga kršćanstva u početku (VII. i VIII. st.) nastavljaju slijed prilagođujući stare građevine i unoseći djelomično u njih vlastitu posebnost (Sv. Martin u Dioklecijanovoj palači). Od VIII. do XI. st. gradi se duž obale mnogo predromaničkih crkvica različitih tipova (centralni, longitudinalni i longitudinalni s kupolom), koje je teško točno datirati; po mnoštvu inačica na pojedinom tipu prepoznatljivi su mnogi posredni utjecaji (kasna antika, → bizantska umjetnost), ali i samosvojni konstruktivni i prostorni oblici. Neke su od njih i većih dimenzija (Sv. Donat u Zadru), a posebnu skupinu čine crkve velikih dimenzija na prostoru Knina, Biograda i Nina (Lopuška glavica i Stupovi u Biskupiji, Biograd), često s dodatkom Westwerka (Sv. Spas na Cetini), što pokazuje znatan zapadni utjecaj (→ karolinška umjetnost). Posebnu skupinu čine južnodalmatinske crkvice s kupolom (Preko kraj Omiša, Sv. Mihovil na Šipanu, Sv. Ivan na Lopudu). Već potkraj XI. i početkom XII. st. počinje polagan razvoj romanike, osobito zahvaljujući graditeljstvu benediktinaca i novoj crkvenoj reformi (sredina XII. st.). Tijekom XII. i XIII. st. mnogi se gradovi ponovno utvrđuju, obnavljaju ili grade svoje katedrale (Krk, Osor, Senj, Rab, sa zvonicima, Zadar, katedrala i zvonik sv. Marije, Trogir, Dubrovnik). Znatna je svjetovna izgradnja i razvoj komunalnog sustava (Poreč, Zadar, Split). U kontinentalnoj Hrvatskoj utvrđuju se slobodni i kraljevski gradovi (Zagreb, Varaždin, Vukovar, Petrinja, Samobor, Križevci), izgrađuju velikaški burgovi (Medvedgrad, Ružica, Susedgrad) te crkveni objekti (katedrala u Zagrebu, Vinkovci), poslije često uništavani. Graditeljstvo kontinentalnog pojasa razvija se u slijedu srednjoeuropskoga kulturnoga kruga. Duž cijeloga obalnog pojasa grade se mnogobrojne skromnije crkve i samostani, tijekom vremena pregrađivani, danas najčešće nestali ili sačuvani u fragmentima. U kontinentalnoj Hrvatskoj mnoge su romaničke građevine uništene tatarskom najezdom (1242). Tijekom XIV. i XV. st. graditeljsku djelatnost duž obale potiče daljnji razvoj gradova, osnutak mnogih manjih naselja (stambena arhitektura i komunalna izgradnja) te lokalnih obrtničkih radionica (domaći majstori, graditelji i klesari) uključenih u graditeljski razvoj (katedrala u Šibeniku). Obradbi pročelja posvećuje se veća pozornost (kuće Ćipiko u Trogiru, Papalić u Splitu), a arhitektonski sklop bogatije se razvija. Gradovi se ponovno utvrđuju (Trogir, Dubrovnik) i grade novi (Veli i Mali Ston). Potkraj XIII. te u XIV. i XV. st. u kontinentalnoj se Hrvatskoj grade gotičke crkve po manjim mjestima (Voćin, Lepoglava, Remetinec), utvrđuju se gradovi i razvija komunalni sustav, velikaški se burgovi proširuju i podižu novi. Gradi se zagrebačka katedrala (biskup Timotej), najveća gotička crkva u Hrvatskoj, kojoj se uzori mogu naći u Italiji (papa Urban IV.) i u zapadnoj Europi (Troyes). Na jugu Hrvatske postupno se napušta romanička tradicija, a često se romanika isprepleće s gotikom (Trogir). Prijelaz iz gotičkog u renesansni slog obilježava pretapanje oblika obaju stilova, ali je već arhitektonski koncept građevine bio renesansnoga značaja (šibenska katedrala, Dubrovnik, Korčula). U sjevernoj Hrvatskoj renesansa je imala malen odjek (XV. i XVI. st.) zbog teškoga vojnog i političkog stanja, ratova s Turcima i turske okupacije (Slavonija); ostali su tek ulomci i detalji. Fortifikacijsko graditeljstvo slijedilo je strateške zahtjeve i odgovaralo novomu vremenu (tvrđava Sisak, tvrđava i grad Karlovac). U primorskoj se Hrvatskoj renesansa slobodnije razvijala unutar mediteranskoga kulturnoga kruga, ali i s vlastitim osobinama. Razvoj gradova (Poreč, Rab, Zadar, Split, Trogir, Dubrovnik) potiče izgradnju javnih objekata (vijećnice u Šibeniku, na Hvaru i Korčuli, Knežev dvor i palača Sponza /Divona/ u Dubrovniku), crkvenih građevinâ (katedrala u Hvaru, Sv. Spas u Dubrovniku, Sv. Marija u Zadru, katedrala u Osoru, Sv. Marija u Svetome Vinčentu), plemićkih palača (Split, Zadar, Dubrovnik, Istra), ljetnikovaca (okolica Dubrovnika), obrambenih sustava (kula Minčeta u Dubrovniku, crkva tvrđava u Vrboskoj), te gradogradnju (Juraj Dalmatinac, grad Pag). Kao graditelji i klesari sudjeluju mnogi domaći majstori. Početkom XVII. st. još se obnavljaju stare i grade nove utvrde (Pula, Zadar, Split, Dubrovnik), a u sjevernoj Hrvatskoj još i početkom XVIII. st. (Osijek, Brod na Savi), kada se nakon povlačenja Turaka oblikuju i veća naselja u novom duhu baroka (Bjelovar, Vukovar, Osijek). U primorskoj Hrvatskoj isprepleću se graditeljska razdoblja i polako prevladava novi, barokni stil. U sjevevernoj Hrvatskoj u XVII. st. još je raširen tip burga (Novi Dvori Klanječki), a u XVIII. st. podižu se ladanjski dvorci baroknih značajki (Bistra, Miljana, Valpovo, Vukovar). Plemstvo gradi reprezentativne palače u gradovima. Prisutni su utjecaji srednje Europe, ali i sjeverne Italije. U crkvenom graditeljstvu barok se brzo širio, dok je u južnoj Hrvatskoj imao sporiji slijed zbog bogata uzora starijih razdoblja i znatna utjecaja Venecije. Primjeri ranog baroka u sjevernoj Hrvatskoj isusovačke su crkve u Zagrebu i Varaždinu. Slijede obnove franjevačkih crkava (Samobor, Zagreb, Varaždin). U XVIII. st. pojavljuje se tip crkve centralnoga tlocrta (Sv. Vid u Rijeci, Daruvar), često s kupolom (Sv. Ksaver i Sv. Marija u Zagrebu i mnogo manjih crkava). Grade se raznorodne župne (Sela kraj Siska, Kutina) i hodočasničke crkve (Trški Vrh) s jedinstvenom baroknom prostornom koncepcijom (oltari, zidne slike, namještaj), barokiziraju se starije crkve (Lepoglava, Sv. Petar u Šumi, unutrašnjost zagrebačke katedrale). U Dalmaciji barok sporije prodire u domaće graditeljske radionice, isprva tek s vanjskim elementima; u Dubrovnik dolazi nakon potresa (1667), oblikujući cijeli grad i više građevina.

Početkom XIX. st. još će se nastaviti barokna tradicija u sjevernoj Hrvatskoj i često prožimati s klasicizmom. Grade se crkve, plemićki dvorci i palače skromnijih oblika. Graditelji su većinom stranci (djelatnost biskupa M. Vrhovca), koji donose klasicizam (Zagreb, Osijek, Trsat). Važna je djelatnost B. Felbingera u Zagrebu, koji unosi monumentalnije klasicističke koncepcije. U Dalmaciju klasicizam prodire s dolaskom Francuza (glorijete na Sustipanu u Splitu i u Trogiru), a u prvoj polovici XIX. st. velika je djelatnost u Splitu (graditelj i konzervator V. Andrić) i Zadru (kneževa i biskupska palača).

U drugoj polovici XIX. st. znatna je graditeljska djelatnost (industrija, širenje gradova), propisuju se suvremeni građevinski radovi i prve regulacije (Zagreb 1865), izgrađuju nova gradska područja, blokovi i ulice (Zagreb, Osijek, Rijeka, Split), školovani se arhitekti organiziraju (Društvo inžinirah i arhitektah, 1878) i djeluju u stručnom tisku (Viesti Kluba inžinirah i arhitektah, 1878), javlja se prva likovna i arhitektonska kritika. U Zagrebu se po regulacijskom planu (M. Lenuci, 1887) gradi današnji Donji grad. To je razdoblje historizma (neostilova) u kojem radi mnogo stranih graditelja, a postupno i školovanih domaćih arhitekata (M. Strohmayer, L. Pfeiffenberger, I. Plochberger, J. Jambrišak, J. Grahor, F. Klein, K. Weidmann). Grade se i veliki reprezentativni javni objekti: u Zagrebu zgrada HAZU-a (F. Schmidt), kazalište (Fellner i Helmer), gimnazija (Ludwig i Hülsner), kolodvor i Direkcija željeznica (F. Pfaff), Prva hrvatska štedionica (J. Vancaš), kazališta u Osijeku, Varaždinu (H. Helmer) i Rijeci (Fellner i Helmer), Guvernerova palača u Rijeci (A. Hauszman), Prokurative u Splitu, katedrala u Đakovu (Rösner i F. Schmidt). Važan je projektantski i restauratorski rad H. Bolléa koji je dao pečat izgradnji Zagreba potkraj XIX. st. (Obrtna škola, groblje Mirogoj, restauracija katedrale). Uz potporu I. Kršnjavoga (1882) zalagao se za sustavno stručno školovanje. M. Pilar i J. Holjac proučavaju pučku arhitekturu i grade u historijskim stilovima; L. Hönigsberg i J. Deutsch izvode niz reprezentativnih objekata uz čestu primjenu kupole i krovnih ukrasa. Oko 1900. zamjetna je secesija u djelima V. Bastla (Etnografski muzej), I. Fischera (sanatorij) i R. Lubinskog (Sveučilišna knjižnica), A. Baranyaija (Srpska banka), S. Podhorskog (više crkava). U Splitu grade Š. Nakić, K. Tončić (sumporno kupalište), u Osijeku V. Aksmanović (kino Urania). U duhu historizma i nakon secesije grade se prvi turistički hoteli u Hrvatskom primorju i Opatiji. V. Kovačić kao Wagnerov đak počinje novo razdoblje (hrvatska moderna) najavljujući težnje novog naraštaja koji odbacuje kruti historizam i teži sintezi tradicije i suvremenosti novim i izvornim djelima. Uz istomišljenike (H. Ehrlich, E. Šen, V. Bastl) Kovačić djeluje javno i stručno, gradi crkvu sv. Blaža, nekoliko palača i obiteljskih vila, te palaču Burze u Zagrebu. Vežući se na ideje A. Loosa, u Zagrebu počinje nova arhitektonska klima. (→ moderna arhitektura)

arhitektura. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=3761>.