Mahfuz, Nagib

Mahfuz, Nagib (Naguib Mahfouz ili Nagib Mahfudh; arapski Nağīb Maḥfūẓ [mahfu:'ẓ]), egipatski književnik (Kairo, 11. XII. 1911Kairo, 30. VIII. 2006). Studirao filozofiju; do 1972. obavljao različite dužnosti u državnoj upravi. Isprva je pisao prozu u kojoj je interpretirao staroegipatsku povijest, npr. roman Radobis (1943). Potom se okrenuo (1947) suvremenomu Egiptu i 1957. dovršio svoje remek-djelo, tzv. Kairsku trilogiju (Al-ṯulāṯiyya), tri romana nazvana po gradskim četvrtima: Između dvaju dvoraca (Bayn al-qaṣrayn), Dvorac čežnje (Qaṣr al-šawq) i Šećerana (Al-sukkariyya). U njima opisuje život triju naraštaja u Kairu, od I. svjetskog rata do svrgavanja kralja Faruka I. 1952. Pisao je o problemima monarhije, britanskom kolonijalizmu, idejnim previranjima i društvenim promjenama, položaju žena i političkih zatvorenika; premda politička stajališta najčešće izriče alegorijom i simbolima, često je bio zabranjivan. Vješt stilist, miješajući realističke opise s povijesnim reminiscencijama i metafizičkim promišljanjima, u svojoj je urbanoj prozi ostvario niz dojmljivih likova i dosegnuo vrhunac egipatske romaneskne proze. U bogatu opusu od približno četrdesetak romana i zbirki priča te tridesetak scenarija i nekoliko kazališnih komada, značajnija su djela: Djeca Gabalawije (Awlād ḥāratina, 1959., prevedeno i kao Djeca naše četvrti), Lopov i psi (Al-Liṣṣ wa ’l-kilāb, 1961), Prosjak (Al-šaẖẖaḏ, 1965), Miramar (Mīrāmār, 1967), Dan kada je ubijen vođa (Yawm qutil al-za‘īm, 1985) i drugo. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1988.

Mahfuz, Nagib. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=38110>.