STRUKE:

aristotelizam

aristotelizam, u filozofiji i znanosti, nauk Aristotelovih sljedbenika, osobito srednjovjekovnih i renesansnih tumačitelja Aristotelove duhovne baštine. Svjetonazor koji je tijekom renesanse gospodario svim područjima znanja.

Praksa komentiranja Aristotelovih djela, koju su još neposredno započeli peripatetici (Andronik s Roda, Aleksandar iz Afrodizijade i dr.), prevladavala je, uz neoplatonističke koncepcije, sveukupnom filozofskom proizvodnjom do kasne renesanse. Aristotelizam je tako postajao sve manje nauk samog Aristotela, a sve više njegovih tumača koji su mu dali onaj konačan oblik s kojim je ušao u europsku kulturu. Smrću Boetija (524), koji je preveo na latinski Aristotelove logičke spise, Europa je izgubila neposredan dodir s grčkom filozofskom predajom. Oživljena posredovanjem Arapa, ta je baština već kod njih imala mnogobrojne sljedbenike, a među njima se posebice ističu Avicena (početak XI. st.) i Averroes (XII. st.), koji su u tada nejasnim Aristotelovim tekstovima vidjeli teoriju monopsihizma (jedinstvo »intellectus agens« u svim ljudima). U Židova je najpoznatiji predstavnik aristotelizma u to doba Moše Majmonid (XII. st.). Aristotelovi fizički i metafizički spisi, prevedeni na latinski tijekom XIII. st., nagovijestili su znanstveni prevrat u renesansi. Najprije zabranjivani (1110–1366), ti su radovi poslije srasli i sa skolastičkom znanošću, koja je već prihvatila Aristotela logičara u polemici o »pitanju univerzalija«. Djelom Alberta Velikog i poglavito Tome Akvinskog napokon je prihvaćen i čitav Aristotelov logičko-fizičko-metafizički kompleks, premda preoblikovan i prilagođen novoj potrebi usustavljenja sveukupne kršćanske misli. Tomizam tako postaje službeno crkveno stajalište prema klasičnom sporu između aristotelizma i platonizma (augustinizam), a sam Aristotel dobiva snagu neoboriva autoriteta koji će ubuduće, kroz renesansu, imati dvojaku ulogu unapređivanja i skrućivanja filozofske i znanstvene misli. Aristotelizam srednjega vijeka postaje temeljem suvremene novoskolastike.

Aristotelovo djelo i njegova srednjovjekovna redakcija aristotelizam služili su kao točka odrednica različitih, pa i proturječnih, filozofskih, znanstvenih i ideoloških motiva. Antiaristotelizam Ramusa ili našega Petrića, okrenuti su konstruktivnoj razgradnji skolastičke sheme tumačenja Aristotela kao mislitelja sinteze, dok naturalistički pravac aristotelizma razvijaju aleksandristi (→ aleksandrizam). Istodobno je oživljavanje Aristotelovih analitičkih metoda vodilo na novi put koji je davao povremeno i neposredne znanstvene doprinose, kao što su Harveyevo otkriće optoka krvi, ili pak Leibnizove koncepcije kretanja, vremena i prostora.

aristotelizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=3835>.