STRUKE:

manirizam

ilustracija
MANIRIZAM, Angiolo Bronzino, Portret Eleonore od Toleda i njezina sina Giovannija Medicija, 1545–50., Firenca, Galleria degli Uffizi
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8

manirizam (tal. manierismo, od maniera: način ili franc. maniérisme, od manière; izgovor prema njem. Manierismus [maniri'smus]).

1. Poseban likovni izraz u razdoblju između visoke renesanse i baroka; trajao je približno od 1510/20. do 1600. Značajna je pojava poglavito u slikarstvu (Pontormo, Parmigianino, A. Bronzino, slikari fontainebleauske škole, El Greco), a manje u graditeljstvu (G. Vasari, B. Ammannati) i kiparstvu (B. Cellini, Giovanni da Bologna, Michelangelo Buonarroti). Obilježja su manirizma otklon od harmonične uravnoteženosti renesansne kompozicije, umjesto koje se javljaju pretjerani zanos i nemir, a u koloritu jaki kontrasti tame i svjetla. Likovi su izduženi, izrazi lica ekstatični, a okoliš u koji su smještene figure i grupe ostaje neodređen ili samo nagoviješten.

2. U književnoj znanosti pojam manirizam rabi se u širem značenju pretjerane i ishitrene ornamentalnosti stila nekoga književnog teksta, neovisno o njegovu nastanku, ali i u užem značenju kao naziv za prijelazno razdoblje između stilskih ili poetičkih epoha renesanse i baroka. Otkako je iz povijesti umjetnosti preuzet u proučavanje književnosti, pojam manirizam koleba se između tipološkog i povijesnog značenja, spajajući u sebi ideju evolucije s idejom kontinuiteta. E. R. Curtius (Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje, 1948) i Gustav René Hocke (Manirizam u književnosti, 1959) uklapali su ga u natpovijesnu dinamiku smjene klasičnih i manirističkih stilskih epoha, pronalazeći sličnosti u različitim razdobljima europske kulturne povijesti od antike do danas, pa je manirizam skup stilskih postupaka koji se pojavljuju svaki put kada je neka klasična epoha u krizi. Iako najprepoznatljiviji izraz ti postupci nalaze u književnosti i kulturi postrenesansnoga doba (konceptualizam, gongorizam, marinizam i dr.), moguće ih je naći primjerice u helenizmu, srednjem vijeku, romantizmu i avangardi. Kao povijesno razdoblje, međutim, manirizam treba podjednako razlikovati i od renesanse i od baroka (Arnold Hauser, Manirizam, 1965; P. Pavličić, Poetika manirizma, 1988). S barokom manirizam dijeli ingenioznu oksimoronsku i paralogičku metaforiku (concetti), ali se od njega i razlikuje samosvjesnim usložnjavanjem i razgradnjom naslijeđenih značenja te strogih žanrovskih i stilskih pravila književnog prikaza. U tom smislu, struktura je manirističkih tekstova obilježena aktivnim i osviještenim odnosom prema vlastitoj tradiciji. U njima se pokušava iznova odrediti mjesto i uloga književnosti u kriznome razdoblju protestantske reformacije (predstava u predstavi u Hamletu W. Shakespearea ili u Veneri i Adonu M. Držića, Don Quijote M. de Cervantesa).

3. U medicini, neprirodnost u izražavanju, kretanju ili ponašanju, što može postati sastavnicom nečije osobnosti ako pojedinac takvo ponašanje koristi često ili ustrajno, ali za razliku od stereotipije, manje je uporan u monotonu ponavljanju.

manirizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.7.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=38642>.