Mann, Thomas

ilustracija
MANN, Thomas

Mann [man], Thomas, njemački književnik (Lübeck, 6. VI. 1875Kilchberg kraj Züricha, 12. VIII. 1955). Heinrichov brat i Klausov otac. Prozaik, esejist i kritičar, jedan od najznačajnijih njemačkih autora XX. st., snažno je utjecao na njemačku, ali i sveukupnu europsku književnost. Iz ugledne patricijske obitelji, iznimno naobražen, uzore je našao u ruskoj i skandinavskoj književnosti, u čem se oslanjao na brata Heinricha. Nakon uspjeha prve zbirke novela Mali gospodin Friedemann (Der kleine Herr Friedemann, 1898), od izdavača S. Fischera dobio je ugovor za roman, pa je u 25. godini objavio romansiranu kroniku propasti patricijske obitelji pod naslovom Buddenbrookovi (Buddenbrooks, I–II, 1901), jedan od najznačajnijih njemačkih proznih ostvaraja. Kada je Hitler preuzeo vlast u Njemačkoj, Mann je emigrirao u Švicarsku, pa u SAD, a 1952. se vratio u Švicarsku. Bio je oštar kritičar fašizma, koji je u emigraciji u govorima i esejima osuđivao kao nasilan i moralno iskvaren režim, a svojim se djelima iskazivao kao predstavnik istinskog europskoga građanskoga humanizma. F. Mauriac tvrdio je da je upravo on u mračnim danima nacističke vladavine sačuvao »netaknutu slavu njemačkoga genija«. Od prvog romana Buddenbrookovi Mann analizira propadanje građanskih tradicija u Europi potkraj XIX. st. polazeći od osnovne teze o otuđenju umjetnika od društva, te prikazuje problematiku umjetnika koji više ne pripada konzervativnoj građanskoj sredini, no nije ni pripadnik umjetničke boheme. Mann ne veliča ni bohemsku egzistenciju, primjerice u pripovijetki Tonio Kröger (1903), a u njegovoj najzapaženijoj pripovijetki Smrt u Veneciji (Der Tod in Venedig, 1912) do izražaja dolazi jezična virtuoznost u prikazu erotskih dvojbi umjetnika u koje unosi helenske motive. U potonjim djelima prikazuje zatvoren svijet sanatorija u kojem junaci imaju vremena za duge filozofske rasprave o problemima vlastitoga doba (roman Čarobna gora – Der Zauberberg, 1924), obrađuje tradicionalne književne motive u opsežnom romanu Josip i njegova braća (Joseph und seine Brüder, I–IV, 1933–42), kao i u romanu Doktor Faustus (1947), gdje srednjovjekovni motiv povezuje s temom glazbe i problematikom suvremene njemačke povijesti u izmišljenoj biografiji skladatelja A. Leverkühna. Pisao je zapaženu autobiografsku i političku publicistiku, a značajni su mu eseji o J. W. Goetheu, R. Wagneru, S. Freudu, F. Nietzscheu i dr. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1929. Ostala djela: zbirka pripovjedaka Tristan (1903); novela Nered i rani jadi (Unordnung und frühes Leid, 1926); romani Kraljevska visost (Königliche Hoheit, 1909), Ispovijesti varalice Felixa Krulla (Bekenntnisse des Hochstaplers Felix Krull, 1922. i 1954), Lotta u Weimaru (Lotte in Weimar, 1939), Izabranik (Der Erwählte, 1951); eseji Govor i odgovor (Rede und Antwort, 1922), O njemačkoj republici (Von deutscher Republik, 1923), Pokušaji (Bemühungen, 1925), Plemstvo duha (Adel des Geistes, 1945); govor Njemačka i Nijemci (Deutschland und die Deutschen, 1947); proza Staro i novo (Altes und Neues, 1953), Posljednja žetva (Nachlese, 1956).

Mann, Thomas. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 23.8.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=38662>.