struka(e): |
ilustracija
MAORI, reljef u drvu, Auckland Museum
ilustracija
MAORI, tetovirana glava pretka, Amsterdam, Koninklijk Instituut voor de Tropen

Maori (na maorskom: domaći, autohtoni), starosjedilačko stanovništvo Novoga Zelanda; oko 500 000 pripadnika, uglavnom na sjevernom dijelu Sjevernog otoka, od kojih samo oko 25% još govori maorski. Tangata maorima ili običnim ljudima počeli su se nazivati nakon kontakta s Europljanima. Maori potječu od stanovnika polinezijskih otoka (Cookovo otočje, Društveni otoci), koji su Novi Zeland naselili u tri veća vala (oko 950., 1150. i 1350. godine). Posljednji i najznačajniji doseljenički val bio je dolazak »sedam kanua velike flote«. Bavili su se ribolovom, skupljaštvom i uzgojem slatkoga krumpira (kumara), taroa, jama i tikava. Bili su poznati po drvorezbarskoj vještini; većina uporabnih predmeta i objekata (zabati kuća, pramci kanua, maske i dr.) bila je bogato ukrašena složenim motivima. Tetovirali su se muškaraci i žene. Tradicionalni društveni ustroj zasniva se na strogoj organizaciji društva raslojenog u kaste i matrilinearne klanove. Tradicionalna maorska religija uključivala je vjerovanje u vrhovno božanstvo Io te u niz drugih bogova: Tane je bog šuma i otac ljudi, Tangaroa bog mora, Rongo bog mira i poljodjelstva i dr. Štovali su plemenske i obiteljske bogove te duhove predaka. Maorski zahtjevi za očuvanje vlastitoga kulturnog nasljeđa i jezičnu ravnopravnost poštuju se od kraja 1970-ih (prva dvojezična škola osnovana je 1977., maorski jezik službeno je priznat 1979., a zakon o maorskom jeziku donesen je 1987). Od 1980-ih izraženije su maorske inicijative za povrat zemljišta oduzetoga tijekom britanske kolonijalizacije, za proširenje prava na ribolov u priobalju i dr. Godine 1996. novozelandska vlada odštetila je pojedina maorska plemena za gubitak starosjedilačkoga teritorija. U svibnju 2004. oko 10 000 Maora prosvjedovalo je u Wellingtonu radi zaštite svojih prava.

Jezik. Maorski jezik, jezik polinezijske skupine oceanijske grane (ili, prema drugomu nazivlju, heonezijske skupine malajopolinezijske grane) austronezijske porodice kojim govori oko 148 000 ljudi na Novom Zelandu, uglavnom na sjevernom dijelu Sjevernoga otoka (maorski Južnog otoka gotovo je nestao). Svi su govornici maorskoga dvojezični, govore i engleski, a jezik se održao uglavnom u ruralnim sredinama. Po prestižu, to je najznačajniji polinezijski jezik, na njem se tiskaju književni tekstovi i novine, podučava se u nekim školama i na sveučilištima. Maorski ima pet samoglasnika, koji mogu biti fonološki kratki ili dugi, ima devet (ili deset) suglasnika i jedan polukonsonant. U maorskom su svi slogovi otvoreni, nema suglasničkih skupina, nema suglasnika na kraju riječi. Nerijetko se riječi (pa i cijele rečenice) sastoje samo od nizova samoglasnika (djelomice i od ponavljanja istih samoglasnika). Maorski je izolirajući jezik, s jednostavnijom strukturom nego u drugim polinezijskim jezicima (npr. samoanskom, tonganskom). Gotovo nema morfologije riječi. Prvi tekstovi (vjerske naravi) tiskani su 1815. Danas se piše latinicom (15 slova, ne rabe se slova b, c, d, f, g, j, l, q, s, v, x, y, z), a grafijski sustav i pravopis uredio je Thomas Kendale. – Imenom maorski jezik zove se i blisko srodni jezik Cookova otočja, za koji nema jedinstvenoga domaćeg naziva (zove se prema pojedinim otočnim zajednicama: kuki airani, rarotonganski i dr.), a kojim govori između 3000 i 17 000 ljudi. Prijevod Biblije 1828. na rarotonganski (piše se latinicom). Unatoč razlikama u glasovlju, rječniku i gramatici, moguće je uzajamno razumijevanje s novozelandskim maorskim.

Citiranje:

Maori. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/maori>.