Društvo hrvatskih umjetnika »Medulić«, društvo likovnih umjetnika koje je osnovano u Splitu 1908.
U uvjetima dominacije zagrebačkih umjetnika akademskog usmjerenja (Oton Iveković, Bela Čikoš-Sesija, Robert Frangeš-Mihanović, Rudolf Valdec) na hrvatskoj likovnoj sceni, mlađi progresivni dalmatinski umjetnici koji ne dobivaju značajnije narudžbe dok im se radovi na izložbama te zahtjevi za dodjelu atelijera i stipendija odbijaju, odlučuju ne izlagati na Trećoj jugoslavenskoj izložbi u Zagrebu 1908. te organiziraju Prvu dalmatinsku umjetničku izložbu u Splitu, na kojoj dominiraju moderne tendencije, a umjetnici potvrđuju svoju regionalnu dalmatinsku kulturnu i umjetničku posebnost, legitimirajući Split kao umjetničko središte (hrvatska »druga secesija«). Potom je iste godine, na inicijativu Emanuela Vidovića i Ivana Meštrovića, osnovano Društvo hrvatskih umjetnika »Medulić«, imenom posvećeno venecijanskom slikaru dalmatinskog podrijetla iz XVI. st. Vlaho Bukovac bio je počasni predsjednik, a istaknutiji članovi Branislav Dešković, Tomislav Krizman, Mato Celestin Medović, Mirko Rački, Ivan Rendić, Toma Rosandić i Kamilo Tončić.
Zaokret u djelovanju označila je izložba Meštrović – Rački u Zagrebu 1910. na kojoj su fragmenti Meštrovićeva Vidovdanskog ciklusa popraćeni esejom Akordi Ive Vojnovića, u katalogu izložbe. Političko nezadovoljstvo položajem Hrvatske i Dalmacije unutar Austro-Ugarske Monarhije, kao i sve snažniji utjecaj Ivana Meštrovića koji se profilirao u glavnog ideologa skupine, rezultiralo je skretanjem prema ideji o kulturnom i političkom povezivanju južnoslavenskih naroda, pri čemu su članovi »Medulića« zastupali integrativno jugoslavenstvo. Tu ideju iskazuju na najznačajnijoj programskoj izložbi društva održanoj pod Vojnovićevim geslom »Nejunačkom vremenu u prkos« (Zagreb, 1910), kao i na Međunarodnoj izložbi održanoj 1911. u Rimu, gdje umjesto u ugarskom paviljonu izlažu u paviljonu Kraljevine Srbije. Sudjeluju i na Četvrtoj jugoslavenskoj izložbi u Beogradu 1912. pod nazivom promijenjenim u Društvo srpsko-hrvatskih umjetnika »Medulić«, a potom im se pridružuju mnogobrojni umjetnici (Ljubo Babić, Vladimir Becić, Joza Kljaković), kao i neki slovenski i srpski (Ivan Grohar, Rihard Jakopič, Matija Jama, Nadežda Petrović); članice su bile i umjetnice (Anka Bestall, Vjera Bojničić, Zoe Borelli). U formalno-stilskom pogledu ostvarenja članova Društva najizrazitije su obilježena estetikom secesijske stilizacije i herojskoga monumentalizma, a tematika im je bila nadahnuta južnoslavenskom epskom narodnom poezijom.
Tijekom I. svjetskog rata društvo prestaje djelovati, a pojedini članovi imaju važnu ulogu u osnivanju i djelovanju Proljetnoga salona. Nakon rata posljednji se put okupljaju na Izložbi jugoslavenskih umjetnika iz Dalmacije u Splitu 1919., promijenivši naziv u Društvo jugoslavenskih umjetnika »Medulić«. Politički ciljevi društva ispunjeni su osnutkom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a staleški reorganizacijom i demokratizacijom Društva umjetnosti, pa je ta izložba održana ponajprije kao reakcija na talijanske aspiracije prema dijelovima Dalmacije. Osim izražene nacionalne komponente, na izložbi se javljaju naznake futurizma (Vinko Foretić), ekspresionizma (Jerolim Miše) i metafizičkoga slikarstva (Marino Tartaglia).
Društvo je znatno ojačalo položaj umjetnika zauzimanjem za pravo da umjetnik može živjeti od svoga rada, potaknulo je decentralizaciju umjetničkog života i osnivanje umjetničkih institucija (Obrtna škola, Etnografski muzej i Galerija umjetnina u Splitu), podupiralo afirmaciju mladih umjetnika (Dujam Penić i Anka Krizmanić), a ravnopravnim izlaganjem karikature i primijenjene umjetnosti uz »visoku« umjetnost djelovalo i u smjeru ukidanja hijerarhije među umjetničkim vrstama. Istodobno je organiziralo predavanja i čitanja novih književnih i dramskih tekstova u splitskoj kavani Troccoli.
O djelovanju »Medulića« pisali su mnogobrojni suvremenici (Antun Gustav Matoš, Kosta Strajnić, Milan Begović, Ivo Delalle, Milan Marjanović, Andrija Milčinović), no dugo vremena Društvo nije bilo adekvatno vrednovano zbog secesijskog priklona i političkih konotacija. »Meduliću« je posvećena retrospektivna izložba održana u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1962. i monografija Sandi Bulimbašić (2016).
