struka(e):

Međunarodni kazneni sud (engleski International Criminal Court, akronim ICC), stalni sud UN-a. Osnovan je Rimskom konvencijom 17. VII. 1998., a počeo je djelovati 1. VII. 2002. sa sjedištem u Hagu (Nizozemska). Sastoji se od Predsjedništva, triju vijeća (Predraspravnoga, Raspravnog i Žalbenoga), Ureda tužitelja i Tajništva. Osamnaest sudaca i tužitelja bira na 9 godina Skupština država članica Konvencije. Sud je stvarno nadležan za slučajeve genocida, zločine protiv čovječnosti, ratne zločine i zločine agresije počinjene od dana stupanja na snagu Statuta Međunarodnoga kaznenoga suda, odnosno od dana pristupa države Konvenciji ili njezine izjave o prihvatu nadležnosti Suda. Mjesno je nadležan za kaznena djela počinjena na području država članica i drugih država koje su prihvatile nadležnost Suda, a po personalnom kriteriju nadležan je i za sve državljane država članica, bez obzira na to gdje je kazneno djelo počinjeno. Sud primjenjuje odredbe Statuta, Elemente kaznenih djela (u kojima se djela iz sudbenosti Suda potanko, ali ipak samo primjerično, opisuju), Pravilnik o postupku i dokazima, a primjereno i međunarodne ugovore, načela i pravila međunarodnoga prava te opća pravna načela. Tužitelj pokreće postupak na poticaj neke države članice, Vijeća sigurnosti UN-a ili po vlastitoj inicijativi. Prije pokretanja postupka pred Sudom, tužitelj obavještava državu u jurisdikciju koje pripada kazneno djelo i daje joj priliku da sama provede postupak. Sud ne provodi postupak ako je predmet već bio ili jest u postupku pred nacionalnim (domaćim) sudom, ako je predmet već presuđen ili ako djelo nije takve težine da bi se njime bavio Međunarodni kazneni sud; provest će postupak ako domaći sud neće ili ne može postupak provesti, ili ga ne provodi po uvriježenim pravnim standardima. Tijekom cijeloga postupka države su dužne surađivati s Međunarodnim kaznenim sudom, o suprotnome Sud obavještava skupštinu država članica, odnosno Vijeće sigurnosti. U istrazi tužitelj prikuplja sve potrebne dokaze, ispituje osobe i poduzima potrebne radnje radi prikupljanja i zaštite dokaza; najznačajnije odluke, poput uhićenja i pritvora, izdavanja poziva i naloga, donošenja odluka vezanih za nacionalnu sigurnost država i sl., donosi na njegov prijedlog Predraspravno vijeće. Na početku rasprave pred Raspravnim vijećem okrivljeniku se čita optužnica i upućuje pitanje osjeća li se krivim. Teret je dokaza na tužitelju i presumira se okrivljenikova nevinost. Tijekom postupka okrivljenik ima prava sukladna suvremenim standardima postavljenima međunarodnim pravom i pravima demokratskih država. Dokazni postupak ustrojen je po uzoru na akuzatorni postupak angloameričkoga tipa, najprije se izvode dokazi optužbe, a zatim dokazi obrane. Okrivljenik može biti osuđen na kaznu zatvora do 30 godina, a u posebno teškim slučajevima i na doživotni zatvor, može mu biti izrečena i novčana kazna, oduzeta korist koju je ostvario kaznenim djelom, a žrtvi dosuđena naknada štete. Pravni lijekovi protiv presude jesu priziv i revizija, a o njima odlučuje Žalbeno vijeće Suda. Zagovornici ideje univerzalnoga i učinkovitoga međunarodnoga kaznenoga sudovanja upozoravaju da su u postupku donošenja Statuta učinjeni mnogi kompromisi državama koje su tu ideju uzimale s rezervom. Bez obzira na to, osnivanje Međunarodnoga kaznenoga suda velik je korak u razvoju međunarodnoga kaznenoga prava. Republika Hrvatska potpisala je Statut 12. X. 1998. te ga ratificirala Zakonom o potvrđivanju Statuta Međunarodnoga kaznenoga suda, a instrument o ratifikaciji deponirala je 21. V. 2001.

Citiranje:

Međunarodni kazneni sud. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/medjunarodni-kazneni-sud>.