Ménière, Prosper

Ménière [men·jε:'ʀ], Prosper, francuski liječnik (Angers, 18. VI. 1799Pariz, 7. II. 1862). Diplomirao medicinu, 1828. postao je asistentom G. Dupuytrena u pariškoj bolnici Hôtel Dieu, a 1832. i voditeljem klinike. Ustrojio je učinkovit sustav borbe protiv kolere, za što je postao vitezom Legije časti. Godine 1838. prešao u institut za gluhonijeme u Parizu, gdje je započeo istraživanja temeljena na nalazima P. Flourensa, koji je pokusima na pticama otkrio razliku između funkcije sluha i ravnoteže u unutarnjem uhu. Ménière je 1861. opisao bolest ušnoga labirinta, koja se očituje neredovitim napadajima vrtoglavice s nesigurnošću u hodu, slabljenjem sluha, šumom u ušima, mučninom, povraćanjem, vodoravnim ili okomitim titranjem očnih jabučica (→ nistagmus), bljedoćom i znojenjem, pa je po njemu nazvana Ménièreova bolest. Uzrok joj je poremećen krvni optok u sitnim žilama unutarnjeg uha, što dovodi do gomilanja tekućine (hidrops labirinta), vjerojatno kao nespecifičan odgovor na različite bolesti i funkcijske poremećaje. Danas se takvi napadaji mogu ublažiti i prorijediti lijekovima. – Uz medicinu, Ménière se bavio botanikom i arheologijom, a prijateljevao je s V. Hugoom i H. de Balzacom.

Ménière, Prosper. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 13.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40128>.