struka(e):

mikrografija (mikro- + -grafija), u arhivistici i bibliotekarstvu, skup postupaka i tehnika prenošenja izvornoga dokumenta u smanjeni oblik (mikrooblik) pogodan za pohranu i čuvanje. Pojam se ponajprije odnosi na analogne, u novije doba i računalno potpomognute postupke kojima se vrlo umanjeni izvornici dokumenata fotografski snimaju na fotoosjetljivu podlogu (mikrofilm, mikrofiš). Tako pohranjeni dokumenti premaleni su za pregledavanje golim okom, pa se to čini uz pomoć posebnih optičkih uređaja (čitača), koji ih projiciraju na zaslon u naravnoj veličini, a katkad omogućuju i izradbu fotokopije na papiru. Mikrooblici su kompaktni te zahtijevaju znatno manje troškove pohrane od izvornih dokumenata; jednostavni su za upotrebu te, za razliku od digitalnih medija, za njihovo pregledavanje nije potrebno osobito znanje rukovanja opremom. Velika je prednost mikrooblika njihova trajnost (procjena je da suvremeni mikrofiš može trajati i do 500 god. bez gubitka na kvaliteti snimke), čime je omogućeno sigurno čuvanje dokumentacije, uz brzu dostupnost. Po potrebi je moguće obaviti i njihovu digitalizaciju. Iako se danas elektronički mediji zbog mogućnosti automatskoga pretraživanja podataka, njihove stalne minijaturizacije i smanjenja cijene sve više rabe, zahvaljujući trajnosti te zajamčenoj autentičnosti i cjelovitosti dokumenata, mikrografija ne gubi na značenju. Zato se danas u mikrooblik prevode odabrani povijesni dokumenti, vrijedne knjige, ali i poslovna dokumentacija banaka, tvrtki i sl. Kadšto se pojam mikrografija pogrješno izjednačuje s mikrofilmom.

Mikrofiš je filmska folija formata A6 (105 mm × 148 mm) na koju se dokument snima. Naziv dokumenta na mikrofišu obično se vidljivo obilježava uz rub kartice. Svaka točka na foliji predstavlja snimku jedne stranice teksta, a može ih biti 48, 96, 192 ili 288. Neki mikrofiševi imaju i digitalni sustav indeksiranja istaknut na rubu kartice; premda ti podatci nisu prijeko potrebni za upotrebu, služe kao potpora sustavima za automatsko pretraživanje. Mikrofiš je jedan od najkompaktnijih analognih medija za pohranu podataka, pa je ušteda na prostoru potrebnome za pohranu dokumenata znatna. Primjerice, 20 000 stranica papira formata A4 visokih 160 cm i mase 85 kg zauzima 70 kartica mikrofiša visokih 0,8 cm i mase 0,15 kg, što je 567 puta manja masa. Zato se mikrooblik najčešće koristi za pohranu knjiga te časopisa i novina u knjižnicama koje nemaju dovoljno prostora za pohranu izvornika (knjižnični fond od 20 000 knjiga u tom se obliku može smjestiti u ormar veličine 1,5 m × 0,5 m × 2 m).

Mikrofilm je također analogni medij u obliku fotografskoga neperforiranoga filma (tzv. master negativ) širine 35 mm, na koji se najprije dokumenti snime, a potom se kopiranjem izrade sigurnosne i zaštitne kopije (jedan negativ i nekoliko pozitiva). Digitalna tehnika snimanja gradiva na mikrofilm odvija se uz pomoć digitalizatora na poleđini fotografskog aparata, plošnoga skenera (čitala) ili pak posebnoga skenera za mikrooblike. Mikrofilm je, za razliku od mikrofiša, mnogo češće u upotrebi.

Iako začetci mikrografije sežu već u XIX. st. (mikrofilm je patentiran 1859), u informacijskoj i dokumentacijskoj djelatnosti ona se počela intenzivno koristiti potkraj 1950-ih, kada su se neke publikacije počele pojavljivati i u mikrografskom obliku. U 1970-ima i 1980-ima razvijeni su uređaji s pomoću kojih je omogućeno stvaranje mikrooblika izravno od digitalnih podataka iz računala. Isprva su bili korišteni za distribuciju velike količine često promjenljivih podataka institucijama koje nisu imale na raspolaganju računalne terminale, nego su koristile isključivo čitače mikrofiša. Ta je tehnologija omogućila pouzdano kopiranje elektroničkih dokumenata, zajamčivši njihovu identičnost i cjelovitost.

Pojava mikrografije u Hrvatskoj vezana je uz arhiviranje matičnih knjiga. Prvi mikrofilmski fotolaboratoriji otvoreni su u Dubrovniku 1953., u Zagrebu 1957., a poslije i u Varaždinu, Zadru, Rijeci i Pazinu. Glavnina matičnih knjiga u Hrvatskoj danas je mikrofilmirana (uključujući matične knjige iz crkvenih arhiva i civilnih matičnih ureda te matične knjige vojnih osoba) te postoji više od 2 milijuna snimaka matičnih knjiga koji se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu. Osim toga materijala, zbirka mikrofilmova (mikroteka) Hrvatskoga državnog arhiva, koja ukupno broji 5 milijuna snimaka, obuhvaća gradivo inozemnih arhiva koje se odnosi na Hrvatsku, gradivo regionalnih državnih arhiva u Hrvatskoj, zbirku glagoljskih isprava i rukopisa i dr. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, u sastavu zbirke rukopisa i starih knjiga, također posjeduje zbirku od 865 mikrofilmova.

Citiranje:

mikrografija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/mikrografija>.