STRUKE:

Mjesec

ilustracija
MJESEC
ilustracija1ilustracija2ilustracija3

Mjesec, Zemljin prirodni satelit. Gledano sa Zemlje, najsjajnije nebesko tijelo nakon Sunca, svjetlost kojega odražava. Puni Mjesec prividne je magnitude –12,7, albedo mu je 0,07, a promjer, koji iznosi 3647 km, kutne je udaljenosti približno 0,5°. Zemlji okreće stalno istu stranu, jer se obilazak i vrtnja odvijaju u istome smjeru, a vremena obilaska i okreta jednaka su, što je posljedica Zemljina plimnog utjecaja. Staza mu je nagnuta prema ravnini ekliptike za 5°9´. Više od polovice površine Mjeseca vidi se zbog libracije. Mjesečeve mijene promjene su Mjesečeve osvijetljenosti tijekom sinodičkoga mjeseca (mlađak, prva četvrt, puni Mjesec ili uštap i posljednja četvrt), a nastaju zbog stalne promjene Mjesečeva položaja prema Zemlji i Suncu. Kada Mjesec uđe u Zemljinu sjenu, nastaje pomrčina Mjeseca, a kada dođe u spojnicu između Zemlje i Sunca, nastaje pomrčina Sunca. Privlačna sila Mjeseca (i Sunca) uzrokuje na Zemlji morske mijene (plimu i oseku). Svojom privlačnošću Mjesec utječe na Zemljinu stazu oko Sunca.

Masa Mjeseca iznosi 1/81,3 Zemljine mase, a gustoća 3,34 t/m³. Ubrzanje je sile teže 1/6 onoga na Zemlji. Njegovo gibanje u složenome gravitacijskom polju Zemlje i Sunca podložno je mnogobrojnim poremećajima. Mjesečeva udaljenost od Zemlje stalno se mijenja jer se Mjesec oko Zemlje giba po elipsi, a osim toga u duljim vremenskim razmacima njegova staza nema stalan oblik i veličinu. Prosječna je udaljenost 384 401 km, što je najprije bilo točno izmjereno metodom dnevne paralakse, zatim radarom i lidarom. Metodama nebeske mehanike obrađuje se Mjesečevo gibanje u složenom gravitacijskom polju Sunca, Zemlje i planeta. Za razdoblje od 1750. do 2125. izračunano je da je Mjesec najbliže Zemlji, 356 375 km, bio 4. I. 1912., a da će najdalje od Zemlje, 406 720 km, biti 3. II. 2125. Mjerenjem udaljenosti laserom (lidarom), zraka kojega se odbija od zrcala što su ga na Mjesecu postavili astronauti Apolla 11, ustanovljeno je da se Mjesec prosječno godišnje udaljava od Zemlje 3,8 cm. Na temelju toga opažanja postavljena je hipoteza da je Mjesec nastao sudarom Zemlje s planetoidom veličine Marsa prije više milijardi godina, te da će se, iako gravitacijski vezan za Zemlju, i dalje udaljavati. Takav postanak Mjeseca može objasniti sličnost njegova geološkog sastava sa sastavom Zemlje. Kako Zemljina gravitacija utječe na Mjesec, tako i Mjesečeva gravitacija utječe na Zemlju i na stabilizaciju njezine osi rotacije, koja bi bez utjecaja Mjeseca imala mnogo veću precesiju, što bi uzrokovalo promjene glacijalnih i interglacijalnih geoloških razdoblja u mnogo kraćim intervalima nego što su se one stvarno zbivale.

Mjesec nema tekuće vode ni značajne atmosfere. Gustoća je atmosfere mnogo puta manja od Zemljine, pa je po broju molekula u kubičnom centimetru (danju 10 000, noću 200 000) bliža gustoći molekula u međuplanetnom prostoru. Reljefne su značajke Mjeseca mora, visoravni i krateri, sa zamjetljivim posljedicama tektonskih procesa i vulkanizma. Morem se nazivaju tamniji dijelovi (ravnice okružene planinskim lancima), iako na Mjesecu nema vode. Velika razvedenost Mjesečeve površine opaža se i golim okom. Karakteristične su reljefne pojave prstenaste planine, odnosno krateri koji nalikuju vulkanskim kraterima na Zemlji, a nastali su udarima planetoida i meteorita. U središtu često imaju brežuljke. Ima kratera s promjerom do 200 km. Planine dosežu visinu do 9000 m. Oko kratera često se na sve strane šire svijetle pruge (široke desetak i duge više tisuća kilometara), nastale pri udaru od razbacanoga materijala. Mora su 1 do 2 km niža od visoravni (kopna), zaravnjena su i tamna, ispunjena bazaltnom lavom, dok su kopna svjetlija jer u njima prevladava anortozit s gabrom. Na oblikovanje površine bitno je utjecao udar velikih tijela, planetoida i meteorita, uz okolnosti određene stanjem unutrašnjosti i njezinim razvojem (hlađenje unutrašnjosti, vulkanski procesi). Površina je pokrivena slojem regolita, sitnozrnatih rastresitih i poroznih odlomaka na kamenitoj podlozi. Višestrukim lomljenjem i slijeganjem pod tlakom oblikovan je kilometarski sloj kršnika (breče), ispod kojega se nalazi osnovna stijena. Krateri su zastupljeni svuda, a po njihovoj uščuvanosti i preklapanju sudi se o slijedu stratigrafskih sustava. Čvrsta Mjesečeva kora oblikovana je prije 4,6 do 3,9 mlrd. god. (prenektarijanski sustav, nastao prije Mora nektara), nakon čega su nastali veliki kružni bazeni (krateri promjera većeg od 200 km) do prije 3,85 mlrd. god. (nektarijanski sustav). Mora su nastala izlijevanjem magme, kroz pukotine u kori, u bazene nastale udarom, a taj je proces trajao milijunima godina. Oko mora su ostali planinski obrubi nastali od materijala izbačena pri udaru. More kiša i Istočno more nastali su nakon toga do prije 3,15 mlrd. god. (imbrijski sustav), s velikim brojem manjih kratera. Veliki krateri osim vanjskoga kružnoga bedema imaju i sr. udubinu. Eratostenijski sustav nastao je u doba do prije 1 mlrd. god.; posljednji, kopernikanski sustav traje do danas, a odlikuju ga mladi krateri Kopernik, Kepler, Tycho. Oko njih se kao ovratnik šire svijetle pruge – materijal izbačen udarom, koji s vremenom tamni. Danas je Mjesečeva unutrašnjost čvrsta, a malo je vjerojatno da je u samom središtu djelomice rastaljena. Kora je debela do 100 km. Potresi imaju ognjište na dubini od približno 800 km, a pojavljuju se kada je Mjesec u perigeju pod utjecajem plime koju uzrokuje Zemlja. Posljedice su gibanja kore hrptovi na morskim dnima, rasjedi koji se dižu više stotina metara i dugi su više stotina kilometara, te raspukline kao doline u planinskim bilima. Vulkanskoga podrijetla mogu biti manja kupolasta brda, te posebno vijugavi jarci nastali urušavanjem. Pojavljuju se i nagla isplinjavanja tla, možda iz zaostalih vulkanskih džepova. Temperatura površine mijenja se od –160 °C noću do +120 °C danju. Za posjetitelja Mjeseca istočna je strana ona prema kojoj se Mjesec okreće, a gledano sa Zemlje ona je na zapadnom rubu. Selenografske koordinate računaju se od ekvatora prema sjeveru i jugu (širina b), te od sr. meridijana na zapad i istok (dužina l); referentna je točka središte kratera Mösting-A s koordinatama: = 3°10′47″ S,= 5°9′50″ W.

Mjesec je istraživan izravno s više od 50 međuplanetarnih letjelica. Prva je 1959. u nj udarila Luna 2, a Luna 3 snimila je njegovu obratnu, sa Zemlje nevidljivu stranu. Niz Rangera je 1964. ustanovio stanje tla. Na tlo se meko spustila Luna 9 god. 1966., kada je Luna 10 postala Mjesečev umjetni satelit. Niz Surveyera pripremio je čovjekov pohod na Mjesec; ljudi su u Apollu 8 obletjeli Mjesec 1968., a iz Apolla 11 prvi su put stali na Mjesečevo tlo 21. VII. 1969. (→ apollo)

Mjesec. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=41315>.