moderna arhitektura

ilustracija
MODERNA ARHITEKTURA, Angiolo Mazzoni, stubište Glavne pošte, Pula
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8

moderna arhitektura, zbirni naziv za arhitektonsko i urbanističko stvaralaštvo prve polovice XX. st. koje je odbacilo historicizam i secesiju te se u teoriji i praksi priklonilo načelima funkcionalizma, konstruktivizma i niza usporednih umjetničkih smjerova. Njezini su se začetci nazirali već u drugoj polovici XIX. st., kada su se počeli primjenjivati novi industrijski materijali, lijevano željezo, beton, staklo (L. H. Sullivan). Na razvoj novoga pristupa arhitektonskom stvaralaštvu početkom XX. st. utjecali su avangardni umjetnički smjerovi i skupine (futurizam, kubizam, ekspresionizam, purizam, De Stijl), te O. Wagner i A. Loos u Austriji, H. P. Berlage u Nizozemskoj, P. Behrens u Njemačkoj i F. L. Wright u SAD-u. Odsudan utjecaj na razvoj moderne arhitekture i urbanizma izvršili su Bauhaus (prva moderna visoka škola za gradnju i umjetničko oblikovanje, koju je W. Gropius osnovao u Weimaru 1919), Le Corbusier (začetnik i idejni tvorac funkcionalizma oko 1920-ih) i međunarodno udruženje arhitekata CIAM (osnovano 1928) te djela L. Miesa van der Rohea, R. Neutre, O. Niemeyera i dr. Nakon snažnoga zamaha izgradnje nakon II. svjetskoga rata, načela moderne arhitekture postala su doktrinom, pa su se arhitektura i urbanizam u drugoj polovici XX. st. našli u razdoblju kritičkoga preispitivanja. Uz razvitak stereometrijskih volumena od čelika i stakla, pretežito poslovnih zgrada (arhitektonski atelijer Skidmore, Owings & Merrill), ostvaruju se i maštoviti, plastično modelirani volumeni kod kojih se često javlja motiv prenapregnute betonske ljuske (E. Saarinen, P. L. Nervi). Napušta se strogi racionalizam i formalizam, koristi se povijesni eklekticizam (Ph. Johnson), negdje prevladava težnja za ekspresijom materijala i oblika, tzv. brutalizam (L. Kahn, K. Tange), a neki su se arhitekti oslanjali na regionalno ili lokalno graditeljstvo (A. Aalto). U novije su se doba na temeljnim postavkama moderne arhitekture razvili mnogi smjerovi: metabolizam, hightech, postmodernizam i dr.

U hrvatskom graditeljstvu začetci moderne arhitekture, osobito utjecaji A. Loosa, prisutni su u prvom desetljeću XX. st. u ostvarenjima V. Kovačića, V. Bastla, H. Ehrlicha i Ede Šena. Sjedinjujući utjecaje ekspresionizma H. Poelziga, kubizma skupine De Stijl i avangardnoga Le Corbusierova funkcionalizma, hrvatski arhitekti izgrađivali su osobna estetska stajališta. Ključnu ulogu u prihvaćanju funkcionalističke estetike imao je D. Ibler, potom E. Weismann te S. Planić, koji je najzaslužniji za stvaranje pojma zagrebačke arhitektonske škole. Kreativnim pristupom širenju moderne arhitekture između dvaju svjetskih ratova pridonijeli su arhitekti okupljeni oko D. Iblera, u skupini Zemlja i u Radnoj grupi Zagreb, te S. Gomboš, M. Kauzlarić, Z. Neumann, J. Neidhardt, J. Pičman, I. Zemljak, A. Ulrich, Z. Strižić, V. Antolić i dr.

moderna arhitektura. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.8.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=41459>.