Mongolija

ilustracija
MONGOLIJA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9

Mongolija (puni naziv Republika Mongolija; Mongol Uls), država u srednjoj Aziji, između Rusije na sjeveru (duljina granice 3543 km) i Kine na jugu, istoku i zapadu (4677 km); obuhvaća 1 564 100 km².

Prirodna obilježja

Zbog velike udaljenosti od mora ubraja se u najizoliranije krajeve na svijetu. Velik dio teritorija obuhvaća prostrani planinski ravnjak na visini od 1000 do 2000 m (prosječna je visina 1580 m). Planine čine 42,5% površine; najviša gorja visoka su 3500 do 4374 m. Osobito su visoki srednji i zapadni dio zemlje, u koji prodiru planinski lanci međusobno odijeljeni širokim i dubokim dolinama. Na krajnjem zapadu, u duljini od približno 900 km, pruža se Mongolski Altaj (Nayramadlin Orgil ili Hüyten Uul, 4374 m), s 20-ak vrhova pod vječnim snijegom, jugoistočno od njega Gobijski Altaj, a u sr. dijelu Hangay (4031 m). Između njih se nalazi područje Velikih jezera – depresija s više od 300 jezera. Od Hangaya se račvaju planinski lanci, prema sjeveru i istoku (gorje Hentii) ispresijecani širokim dolinama rijeka Selenge i Orhona te njihovih pritoka. U južnom dijelu zemlje prostire se stjenovita pustinja Gobi, a na istoku stepsko područje velikih nizina.

Zbog položaja u središtu kontinenta, planinama zaštićenog od utjecaja s mora, te velike apsolutne visine (najniža je točka Hoh Nuur, 518 m), klima je izrazito kontinentalna. Zime su duge (od listopada do travnja), vrlo hladne (prosječna siječanjska temperatura od –10 °C do –35 °C), a ljeta vruća (prosječna srpanjska temperatura od 18 °C do 26 °C). Najniža temperatura od –58 °C zabilježena je na sjeverozapadu zemlje (kraj jezera Uvs Nuur). Godišnja količina oborina iznosi 60 do 200 mm, a u planinama do 500 mm (najviše je oborina ljeti). Zbog toga su u Mongoliji najviše razvijene stepske, travne formacije, koje na jugu i istoku prelaze u polupustinju i mjestimično u pustinju (Gobi). Šume prekrivaju 9% teritorija; u planinskom području razvijena je šumo-stepa, a tajge se javljaju samo na krajnjem sjeveru (gorje Hetii).

Riječna je mreža najrazvijenija u sr. dijelu i prema ruskoj granici: Orhon (1124 km), Kerulen ili Herlen (1090 km u Mongoliji), Selenga (819 km) i Tuul (808 km). Slijevu Sjevernoga ledenoga mora pripada 51% površine, a Tihoga oceana 12%. U suhome južnom, a pogotovu u zapadnom dijelu Mongolije, rijeke (Hovd Gol, Dzavhan i dr.) ulijevaju se u slana jezera bez otjecanja (oko 37% teritorija; Har Us Nuur, Hyargas Nuur, Uvs Nuur). Najveća su jezera Uvs Nuur (3350 km²) i Hövsgöl Nuur (također Hübsügül; 2620 km², duboko 246 m), oba na sjeverozapadu zemlje. Veliko gospodarsko značenje ima podzemna voda u dolinama i depresijama (natapanje).

Stanovništvo

U Mongoliji živi 2 373 493 st. prema popisu 2000. ili 2 504 000 st. prema procjeni za 2004. Sa samo 1,5 st./km² (2000) Mongolija je najslabije naseljena država svijeta. Najgušće su naseljena područja na sjeveru sr. dijela zemlje, oko gradova Ulan Bator (Ulaanbaatar), Erdenet i Darhan, a najrjeđe pustinja Gobi (0,3 do 0,5 st./km²). Stanovnici su Mongoli, od kojih je najbrojnija skupina Halha (Khalkha; 81,5%, 2000), te Dörbed (2,8%), Burjati (1,7%) i dr.; od ostalih naroda najviše je turkijskih Kazaha (4,3%; ugl. na sjeverozapadu zemlje). Nakon komunističke vladavine, kada su ubijeni i protjerani mnogi redovnici i svećenici, stanovništvo slobodno ispovijeda tradicionalni budizam (lamaizam; 96% stanovništva, 1995), a obnavljaju se porušeni samostani. Od ostalih vjeroispovijesti najrašireniji je islam (4%). Službeni je jezik halha-mongolski. Nepismenost je znatno smanjena u drugoj polovici XX. st., pa iznosi samo 2,2% stanovništva starijeg od 15 god. (2000). Od 1950. god. (900 000 st.) do kraja XX. st. broj se stanovnika gotovo utrostručio (natalitet je 1960. iznosio 44‰). U 1990-ima porast se usporio. Prosječna godišnja stopa porasta broja stanovnika iznosi 1,3% (1997–2002), a rezultat je podjednake stope prirodnoga priraštaja (14,7‰ u 2001., a 12,0‰ u 2003). Stopa se nataliteta smanjuje (21,8‰ u 2001., a 18,4‰ u 2003) kao i mortaliteta (7,1‰ u 2001., a 6,4‰ u 2003); stopa smrtnosti dojenčadi iznosi 29,6‰ (2002). Stanovništvo je vrlo mlado; u dobi je do 15 god. 35,8%, a starije je od 60 god. 5,2% stanovništva (2000). U poljoprivredi radi 47,1% stanovništva, u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 11,6%, a u uslužnim djelatnostima 41,3% (2000). U gradovima živi 56,6% stanovništva (2000); najviše je urbanizirano područje sjev. dijela sr. Mongolije. Glavni je i najveći grad Ulan Bator (Ulaanbaatar) sa 760 077 st. (2000). Ostali su veći gradovi Erdenet sa 68 310 st., Darhan sa 65 791 st. i Choybalsan (Čojbalsan) sa 41 714 st.

Gospodarstvo

Nakon raspada SSSR-a Mongolija je bila u privrednoj depresiji (do 1991. oko 25% BDP-a ovisilo je o sovjetskoj ekonomskoj pomoći); s gospodarskim reformama od 1996. uslijedio je spor privredni oporavak, uz prosječne godišnje stope rasta BDP-a od 3,5%. Brži razvoj ograničava nedostatak obrazovane radne snage, tržišnih ustanova i stranih ulaganja. Prema procjenama Svjetske banke (2003), siromašno je oko 35% stanovnika. God. 2003. ostvaren je BDP u vrijednosti od 5 mlrd. USD; BDP po stanovniku iznosio je 1900 USD. U strukturi BDP-a udio je poljoprivrede 35%, industrije 30%, a usluga 35% (2003). Glavninu domaće prehrambene ponude (pšenica, zob, ječam, krumpir) osigurava zaostala poljoprivreda s pretežito nomadskim stočarstvom (goveda, ovce, koze, konji, deve). Bogata su ležišta ugljena, bakra, molibdena, fosfata, volframa, nikla, cinka, željeza, zlata i srebra. God. 2003. vrijednost izvoza bila je oko 500 mil. USD (uglavnom bakar, živa stoka, mesne prerađevine, vuna i dr.), a vrijednost uvoza oko 650 mil. USD (uglavnom oprema, naftni derivati, električna energija, građevni materijal, vozila, kemikalije, šećer, čaj i dr.). Prema udjelu u vanjskoj trgovini vodeći su partneri Kina (40%) i Rusija (35%), a potom Južna Koreja (8%) i SAD (8%). Od kraja 1990-ih Mongolija prima međunarodnu pomoć (uglavnom od Svjetske banke, SAD-a i Južne Koreje), u godišnjim iznosima od približno 250 mil. USD. Početkom 2004. vanjski dug je 1 mlrd. USD. Od 1997. Mongolija je članica Svjetske trgovinske organizacije.

Promet

Duljina željezničke mreže iznosi 1810 km (2004), a cestovne 49 250 km, od čega je samo 4% asfaltirano (2003). Glavne su prometnice Transmongolska željeznička pruga i cesta, koje prolazeći kroz središnji dio zemlje povezuju Rusiju (Transsibirska željeznica) s Kinom (1400 km); na njima leže glavna industrijska i trgovačka središta – Ulan Bator, Darhan i Erdenet. Od toga se cestovnoga pravca kraj Ulan Batora odvaja cesta koja vodi južnim podnožjem gorja Hangay i sjevernim podnožjem Gobijskog i Mongolskog Altaja prema ruskoj republici Altaj. U pustinjskom i planinskom području važnu ulogu imaju karavanski putovi (deve). Unutrašnja plovidba odvija se na jezeru Hövsgöl Nuur; plovne su rijeke Selenga (270 km) i Orhon (175 km), ali je promet slab (rijeke i jezera zimi se zaleđuju). Međunarodna je zračna luka Buyant Uhaa kraj Ulan Batora.

Novac

Novčana je jedinica tugrik (Tug; MNT); 1 tugrik = 100 munga (möngö).

Povijest

Mongolija je poznata od VIII. st., a bila je nastanjena mnogobrojnim, politički razjedinjenim plemenima, koja je tek 1206. sjedinio Džingis-kan u čvrsti savez. Za njegove vladavine Mongoli su osvojili gotovo cijelu Aziju i velike dijelove istočne Europe, tako da se Mongolsko Carstvo protezalo od Japanskog i Žutoga do Crnoga mora. Nakon konačnoga raspada Mongolskoga Carstva nakon Timur Lenkove smrti (1405) Mongolija je bila zahvaćena međusobnim borbama mongolskih feudalaca za prevlast. U XV. st. podijeljena je na Istočnu i Zapadnu, a u XVI. st. na Sjevernu i Južnu Mongoliju. Južna Mongolija potpala je 1636. pod vlast dinastije Qing (Ching) i, postavši jednom od unutrašnjih provincija Kine, prozvana je Unutrašnjom Mongolijom. Od tada je u sastavu Kine. Sjeverna Mongolija priznala je vlast mandžurskih osvajača 1691. i u drugoj polovici XVIII. st. nazvana je Vanjskom Mongolijom. Od Mandžurije se odvojila u kineskoj revoluciji 1911. Vanjska Mongolija proglasila se neovisnom od Kine, a vlast je preuzeo feudalno-teokratski sloj uspostavivši monarhiju na čelu s vjerskim poglavarom lamaista (bogdo-gegen) Dzebcunom Damba-Hutuhtuom. Autonomiju Vanjske Mongolije priznala je 1912. Rusija, a 1913. i Kina. Potkraj 1919. Kinezi su zauzeli Vanjsku Mongoliju i ukinuli njezinu autonomiju. God. 1921. osnovana je Mongolska narodna stranka (od 1925. Mongolska narodno-revolucionarna stranka – MNRP), pod vodstvom Suhe Batora, koja je povela borbu za oslobođenje Mongolije (uz pomoć sovjetske Crvene armije). Iste godine bila je osnovana i privremena narodna vlada i oslobođen glavni grad Urga (danas Ulan Bator). God. 1924. Vanjska Mongolija, koja je do tada bila formalno monarhija, proglašena je Mongolskom Narodnom Republikom. Uspostavljen je jednostranački komunistički režim, provedena nacionalizacija te sustavno potiskivano lamaističko svećenstvo. Uz pomoć Crvene armije odbijen je napad japanskih osvajača na Mongolsku NR (1939–40). U kolovozu 1945. mongolska armija sudjelovala je u razbijanju japanske vojske u Mandžuriji. SSSR i Kina, nakon prethodnoga dogovora triju velikih sila u Jalti, suglasile su se 1945. o neovisnosti Mongolske NR, uz pretpostavku da o tome odluči mongolski narod.

Neovisnost je potvrđena na referendumu 1945., a sa SSSR-om je 1946. potpisan sporazum o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći (ponovno 1966). Održan je komunistički režim pod vladavinom MNRP-a; stranku je najdulje predvodio (1940–54., 1958–84) Jumžagin Cedenbal (Yumjaagiyn Tsedenbal). Mongolija je članica UN-a od 1961. Tijekom 1970-ih povremeni oružani incidenti događali su se na granici s Kinom (kinesko-mongolski odnosi poboljšavaju se od polovice 1980-ih). Potkraj 1980-ih u Mongoliji je bilo oko 37 000 sovjetskih vojnika (postupno se povlače u 1990-ima). Nakon demokratizacije (od 1989), na vlasti se izmjenjuju kandidati MNRP-a i liberalnih stranaka. Iz redova oporbene Nacionalne demokratske stranke bio je predsjednik Punsalmaagiyn Ochirbat (na vlasti 1990–97); potom su iz MNRP-a predsjednici bili Nacagijn (Natsagiyn) Bagabandi (1997–2005) i Nambaryn Enkhbayar (2005–09). Cahiagijn Elbegdorž (Tsahiagiyn Elbegdorj), kandidat Demokratske stranke, pobijedio je na predsjedničkim izborima u svibnju 2009 (bio je premijer 1998. i 2004–06). Uz odnose s Rusijom i Kinom, Mongolija tijekom demokratizacije uspostavlja i veze sa zapadnim zemljama; podržava američku intervenciju u Afganistanu (od 2003. mongolski vojnici sudjeluju u međunarodnim savezničkim snagama), suradnju s NATO-om sporazumno je uspostavila u ožujku 2012.

Politički sustav

Prema Ustavu od 12. II. 1992., Mongolija je republika, unitarna, parlamentarna država. Predsjednik republike na čelu je države, zapovjednik je oružanih snaga, na čelu je Vijeća nacionalne sigurnosti, ima pravo veta na odluke parlamenta, predlaže parlamentu predsjednika i članove vlade; biran je na općim, izravnim i tajnim izborima na mandatno razdoblje od 4 godine. Vlada je za svoj rad odgovorna parlamentu. Državni veliki Hural jednodomni je parlament, koji ima zakonodavnu vlast. Hural čini 76 zastupnika, koji su birani na općim izborima na razdoblje od 4 godine. Pravo glasa imaju svi državljani s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast obavljaju pokrajinski sudovi i Vrhovni sud. Država je administrativno podijeljena na 21 pokrajinu i glavni grad. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 11. lipnja (1921).

Mongolija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 26.6.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=41687>.