montaža

montaža (franc. montage).

1. Općenito, sastavljanje cjeline iz dijelova (elemenata), npr. montaža stroja, građevnih elemenata ili opreme. Suprotno: demontaža.

2. U tiskarstvu i nakladništvu, dio grafičke pripreme u kojem se slikovni i tekstovni elementi spajaju u cjelinu. Time se dobiva montažni arak s konačnim rasporedom elemenata, koji se potom prenose na tiskovnu formu. Montaža jedne stranice (mala montaža) danas se radi isključivo uz pomoć računala, pa se obavlja zajedno s prijelomom, tj. dizajnom grafičkoga proizvoda, a i montaža tiskovne forme (velika montaža) također se sve češće radi na računalu.

3. U fotografiji, posebna fotografska tehnika (kadšto fotomontaža) kojom se u cjelinu (tzv. montirana fotografija) spajaju elementi više različitih fotografija. Fotografska se montaža može provoditi klasičnim postupcima (rezanje i fizičko spajanje) ili postupcima digitalne obradbe slika. Kadšto se u područje fotografske montaže ubraja i višestruko osvjetljavanje fotografskoga filma ili papira, odnosno tomu odgovarajuća digitalna tehnika rada kojom se dobiva sličan rezultat.

4. Stvaralački postupak izradbe filma (videa, televizijske emisije) vezivanjem kadrova u smislen slijed. Uže područje montažnoga stvaralaštva čini rješavanje montaže prijelaza – prijelaza s jednoga kadra na drugi, a šire – sklapanje kadrova u veće cjeline te u cijeli film. Montažni prijelazi mogu biti kontinuirani, odnosno buditi dojam netremičnoga praćenja istoga prizornoga zbivanja, a mogu biti i diskontinuirani, odnosno prizorno se zbivanje može pratiti s vremenskim i prostornim preskocima. Kontinuirana montaža obilježava scenu, a različiti tipovi diskontinuirane montaže obilježavaju međuscenske i međusekvencijske prijelaze, paralelnu montažu, pojmovne i poetske sekvence i filmove (tzv. asocijativna montaža). Montaža cjeline filma grubo se planira već u scenariju, montažne prijelaze izričito planira redatelj u knjizi snimanja, a konačnu montažu filma izvodi montažer, specijalist za montažu. Obično se posebno montira filmska slika (montaža slike), a posebno zvuk uz sliku (montaža zvuka), pa se katkada (u novije vrijeme sve češće) posebno specijaliziraju montažeri zvuka.

Iako su rani filmovi bili od jednoga kadra, već od 1898 (R. W. Paul) počelo se nadovezivati srodne snimke na istoj vrpci kako bi se predočila složena, višeprizorna radnja ili situacija. Postupno su se pronalazili postupci za postizanje uvjerljivijega dojma međuscenskoga kontinuiteta, naizmjeničnoga praćenja istodobnih zbivanja (C. M. Hepworth, E. S. Porter, D. W. Griffith i dr.) te obilježavanja međuscenskih prijelaza (pretapanja, zatamnjenja-otamnjenja i dr.). Važno je bilo ustaljivanje unutarscenske, kontinuirane montaže (tzv. raskadriranja scene; G. A. Smith, D. W. Griffith i dr.). Sustavna razradba tih postupaka dovela je do artikulacije tzv. klasične narativne montaže (od polovice 1910-ih nadalje), a ona je osobito istančano razrađivana nakon uvođenja zvučnoga filma (1930-ih i dalje). Na području dokumentarnog i eksperimentalnoga filma specijalizirano su se pronalazili i razrađivali različiti funkcionalni oblici diskontinuirane montaže (francuska avangarda i sovjetska montažna škola). Oni su, opet, u sklopu filmskoga modernizma, od kraja 1950-ih i dalje, znatno utjecali na popuštanje čvrstih pravila klasične narativne montaže. Mogućnosti montažne obradbe uvelike su se povećale uvođenjem računalne digitalne montaže potkraj 1990-ih i početkom 2000-ih. – Montažom se također naziva i prostorija u kojoj se nalaze montažne naprave i u kojoj se obavlja montaža filma ili videa.

5. U prenesenome značenju, slaganje proizvoljno odabranih ili lažnih činjenica u cjelinu da bi se dokazalo nešto neistinito; namještaljka.

montaža. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=41780>.