Asirija

ilustracija
ASIRIJA, Asirsko carstvo u prvoj pol. VII. st. pr. Kr.
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8

Asirija, u starom vijeku, država na području između srednjeg Tigrisa i planina Zagrosa. Na vrhuncu moći obuhvaćala je Mezopotamiju, Siriju, Palestinu, Egipat i velika područja u Iranu, Armeniji i Anatoliji. Naseljena od IV. tisućljeća pr. Kr., a najvažniji gradovi bili su Ašur (po kojem je nazvana), Niniva, Kalah i Haran. Njezini su stanovnici vjerojatno bili podrijetlom iz Babilonije i uglavnom su bili mješavina Sumerana, babilonskih Semita i maloazijskih Subarejaca. Oko 2020. pr. Kr. mjesni asirski vladari oslobodili su se vlasti Babilonaca. Područje Asirije ujedinio je pod svojom vlašću Šamši-Adad I. (1745. do 1712. pr. Kr.). Nakon kratkotrajne samostalnosti zemlju osvajaju Huriti (oko 1680. pr. Kr.), a zatim Mitanci (oko 1460. pr. Kr.). Oslobodivši se Mitanaca, Asirija se pod domaćim vladarima Adadnerarijem (oko 1307. do oko 1275. pr. Kr.) i Salmanasarom I. (oko 1275. do 1245. pr. Kr.) organizira u jaku državu, u koju ulazi i područje nekadašnje države Mitanaca. Politiku teritorijalnog širenja na susjedne zemlje, osobito na Babiloniju, vode u prvom redu vladari Tukulti-Ninurta I. (1233. do 1197. pr. Kr.) i Tiglatpileser I. (1115. do 1077. pr. Kr.), koji je u svojim vojnim pohodima prodro sve do Sredozemlja. Oko 1050. pr. Kr. počinju upadi Aramejaca na područje Asirije. Protiv njih asirski vladari cijelo jedno stoljeće vode teške borbe. Nov uspon doživljuje Asirija za vladavine Ašurnasirpala II. (883. do 859. pr. Kr.) i Salmanasara III. (858. do 824. pr. Kr.). Nakon razdoblja dekadencije Asirija je imala ponovno niz istaknutih vladara: Tiglatpileser III. (744. do 727. pr. Kr.), Sargon II. (722. do 704. pr. Kr.) i Sanherib (704. do 681. pr. Kr.). Za vladavine Sanheribova nasljednika Asarhadona (680. do 669. pr. Kr.) granice Asirije ugrožavaju Skiti i Kimerijci; osvojenje Egipta 671. pr. Kr. bilo je samo privremeno. Asarhadona je naslijedio Ašurbanipal (669. do oko 627. pr. Kr.), čija vladavina obilježava potpun raspad asirske države. Nakon njegove smrti Babilonci se odcjepljuju od Asirije (626. pr. Kr.) i zajedno s medijskim kraljem Kijaksarom započinju osvajati Asiriju. Nakon pada Ašura (614. pr. Kr.), Ninive (612. pr. Kr.) i Harana (608. pr. Kr.), kamo se povukao dio asirske vojske, propala je asirska država, a njezin su teritorij između sebe podijelile Medija i Babilonija.

Asirska umjetnost

Asirska umjetnost II. i I. tisućljeća pr. Kr. razvila se na osnovi sumerskih i babilonskih tradicija, spojivši u svojim kasnijim razdobljima i elemente huritske i hetitske umjetnosti. Njezin je procvat u razdoblju od Tiglatpilesera do Ašurbanipala; najstariji spomenici (pečatni cilindri, sitna plastika) sežu u III. tisućljeće pr. Kr. U graditeljstvu se već znatno primjenjuje i kamen kao građevni materijal; sačuvani su ostatci hramova i kraljevske palače (Ašur, Khorsabad, Nimrud, Niniva). Slobodne plastike (kipovi vladara i bogova) sačuvano je vrlo malo. Plastika je vezana uglavnom uz graditeljstvo. Brončani i kameni reljefi i frizovi od glazirane opeke služili su kao oplata vrata (Balawat) i zidova. U prizorima iz ratova, lova i dvorskoga života miješaju se zbiljski likovi s mitskim figurama krilatih lavova, konja, sfinga i demona; karakterizira ih stilizacija i tipizacija, unutar koje se samo iznimno javljaju naturalistička ostvarenja (crni obelisk Salmanasara III., reljef »Ranjena lavica«). Ti reljefi imaju posebno značenje kao izvori za upoznavanje kulturne povijesti Asiraca. Oni, među ostalim, daju i podatke o glazbi u Asiraca, koji su se služili većim brojem žičanih (harfa, psalterij, lutnja) i duhaćih glazbala (frula, trublja, rog) te udaraljki (bubanj, sistrum). Asirska umjetnost utjecala je na razvoj umjetnosti u Perziji, Feniciji i u mnogih maloazijskih naroda.

Asirija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=4191>.