STRUKE:

Napulj

ilustracija
NAPULJ
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4

Napulj (talijanski Napoli [na:'poli]), glavni grad istoimene pokrajine i regije Kampanija, najveće industrijsko središte i glavna trgovačka luka južne Italije; 960 003 st. (2011). Leži između Vezuva i brežuljkastih Flegrejskih polja, na povoljnom prijelazu s obale Tirenskoga mora (Napuljski zaljev) u plodnu Kampaniju. Velika i moderno opremljena luka osnova je gospodarskoga razvoja Napulja. Metalurgija, metalna industrija (motori za zrakoplove, brodski strojevi, motorna vozila), brodogradnja; prehrambena industrija (preradba poljoprivrednih proizvoda iz Kampanije), tekstilna i petrokemijska industrija; znatna je i izdavačka djelatnost. Zbog blage klime, prirodnih ljepota (Vezuv, otok Capri, Napuljski zaljev) i mnogobrojnih kulturnopovijesnih spomenika Napulj posjećuje golem broj turista. Napulj je jako prometno čvorište; autocesta Milano–Napulj (Strada del Sole), međunarodna zračna luka Capodichino (5,7 milijuna putnika, 2011), intenzivan željeznički promet, teretna (21,5 milijuna tona tereta, 2011) i putnička (7,5 milijuna putnika, 2011) luka. Na užem području grada oskudni arheološki ostatci iz rimskoga doba. Iz kasnijih su razdoblja Castel Nuovo (Maschio Angioino; XIII. st.), Palazzo Reale (XVII–XVIII. st.), Castel dell’Ovo, povijesna jezgra grada (od 1995. na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine) i mnogobrojne crkve; katedrala (XIII. st.), San Lorenzo Maggiore (XIII. st.), Santa Chiara (XIV. st.). Sveučilište Federico II. (osnovano 1224), instituti (pomorski, orijentalni), akademije, konzervatorij, astronomski opservatorij Capodimonte, L’Osservatorio Vesuviano (osnovan 1841), akvarij, botanički vrt, Biblioteca Nazionale (osnovana 1734). Museo Nazionale di San Martino ide u red najbogatijih svjetskih muzeja. Nekoliko kazališta (intenzivna aktivnost od XVI. st.). Napulj je rodni grad kipara L. Berninija, kompozitora D. Scarlattija, opernoga pjevača E. Carusa i dr. – Prvotno naselje grčkog je podrijetla (od VII. do VI. st. pr. Kr.). Od 326. pr. Kr. saveznik Rima, nakon 90. pr. Kr. municipij, a za Klaudija kolonija. Pod Rimljanima Neapolis je bio jedan od kulturno i gospodarski najjačih gradova u Italiji; ondje je bilo ljetovalište ili stalno boravište umjetnika, pjesnika (Stacije, Vergilije), političara, državnika, bogataša (Lukul) i careva (Neron, Tito, Hadrijan). Raskošne građevine (forum, hramovi, terme, amfiteatar, Neronov teatar) i umjetnine činile su ga, uz Rim, jednim od najljepših gradova Carstva. U doba seobe naroda stradao je u borbama između Gota i Bizanta, pod čijom je vlašću bio od 553. Potkraj VIII. st. bio je utemeljen samostalni Napuljski Dukat (obuhvaćao Cumu, Pozzuoli i Sorrento) s Napuljem kao sjedištem. U borbama koje su se vodile u južnoj Italiji između Arapa, Langobarda, Bizanta, Franaka i pape grad je uspio očuvati autonomiju do X. st.; tada ga redom osvajaju Bizant (955), langobardska Capua (1027. ili 1030) i napokon Normani (1139), čijemu je kraljevstvu tada priključen. Nakon polustoljetne normanske vlasti pripao je Hohenstaufovcima (1194), a zatim Anžuvincima (1266–1441), pod kojima je postao prijestolnicom Napuljskoga Kraljevstva. Iako je važnost Napulja u XIII. st. donekle oslabjela, za Hohenstaufovca Fridrika II. grad je dobio sveučilište (1224) i statutarnu konstituciju (1231), prvu u Europi koja je povjeravala javne službe državnim dužnosnicima (činovnicima). Na napuljskom je sveučilištu, intelektualnom središtu kraljevstva, među mnogim uglednim profesorima djelovao i Toma Akvinski. Nakon uspostave anžuvinske vlasti grad se ubrzano razvijao, a u njem je nastalo i nekoliko kolonija stranaca (Firentinaca, Lombardijaca, Katalonaca i Provansalaca). Za Anžuvinaca došlo je do dodira između Napuljskoga Kraljevstva i hrvatskih krajeva (savez Karla I. Anžuvinca sa Splitom i Šibenikom protiv Omišana 1274., godine 1301–86. kraljevi iz dinastije napuljskih Anžuvinaca vladali su Hrvatskom i Ugarskom, 1409. Ladislav Napuljski prodao je Dalmaciju Mlečanima). Godine 1441. anžuvinska dinastija bila je zbačena s vlasti u Napulju. Dolaskom Alfonsa V. Velikodušnoga (Alfons I.), kojega je adoptirala napuljska kraljica Ivana II., Napulj je prešao u posjed aragonskih kraljeva. Za njihove je vlasti, pod imenom Kraljevstvo Obiju Sicilija, sredinom XV. st. doživio procvat (razvila se pomorska trgovina i obrt, svilarstvo i suknarstvo, djelovale su mnoge akademije, cvjetala je književnost). Tijekom unutarnjih borbi pod aragonskom dinastijom u dva su maha Napuljem zavladali Francuzi, a zatim je napuljsko područje kao potkraljevstvo ušlo u sastav Španjolske (1504–1707). Grad je izgubio prijašnju gospodarsku i kulturnu važnost. U XVII. i XVIII. st. izbijale su urote i pučki ustanci (Masaniello, 1647). Godine 1707. došao je pod vlast Austrije, a 1734. kao autonomno područje pripao je španjolskim Burboncima. Tada su se prilike donekle popravile; dvor je proveo neke reforme, a u gradu je podignuto nekoliko važnih građevina (kazalište San Carlo, kraljevski dvorac u Caserti). Godine 1798. kralj ga je napustio, a zauzele su ga francuske jedinice. Pobunjenici su 1799. proglasili Partenopejsku Republiku, a nakon njezine propasti (već u lipnju 1799) došlo je do krvave restauracije vlasti španjolskih Burbonaca. Oni su 1806. ponovno napustili grad, koji je anektirala Francuska. Napoleon ga je proglasio samostalnom državom i predao u vlast najprije svojemu bratu J. Bonaparteu (1806–08), a potom i J. Muratu (1808–15). Već pod Francuzima razvio se u Napulju pokret karbonara; njihova je aktivnost ojačala nakon ponovne restauracije vlasti Burbonaca (1815), kojima su austrijske jedinice pomogle obnoviti svoju apsolutističku vlast. Uz pomoć Austrije, Ferdinand IV. ujedinio je ponovno Napulj sa Sicilijom u Kraljevstvo Obiju Sicilija, kojim je od 1816. vladao kao Ferdinand I. Pod utjecajem španjolske revolucije, u Napulju je 1820–21. izbio ustanak protiv burbonskog apsolutističkoga režima i protiv njegova oslanjanja na Austriju. Uz pomoć austrijske vojske i taj je ustanak ugušen. Za revolucije 1848–49. bio je među važnijim središtima u Italiji. Grad je 7. IX. 1860. osvojio Garibaldi sa svojim dobrovoljcima, a ostatak napuljske države zaposjela je pijemontska vojska. Na temelju plebiscita održanog 1860. Napulj je 1861. bio priključen Kraljevini Italiji. U II. svjetskom ratu, 28. IX. – 1. X. 1943. u četverodnevnim borbama građani Napulja protjerali su njemačke postrojbe iz grada.

Napulj. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=42941>.