norma

norma (lat.: mjera, pravilo).

1. Tip, model, standard na osnovi kojega se postavljaju određeni zahtjevi ili izvode zaključci; obrazac prema kojem se usklađuje i vrjednuje djelovanje i ponašanje. Norme se pojavljuju na svakoj razini ljudske djelatnosti koja vodi nekomu cilju i u svakom području ljudskoga iskustva, bilo kao uvriježeni način rješavanja problemskih situacija bilo kao ideal kojemu se teži i prema kojemu se djeluje. Tako postoje norme mišljenja, osjećanja, ponašanja, norme znanstvenoga istraživanja, estetskoga oblikovanja ili logičkoga prosuđivanja, zatim tehničke, pravne, moralne norme i sl.

2. Sporazumno ustanovljen dokument, odobren od mjerodavnoga tijela, koji za opću uporabu daje pravila, upute, značajke djelovanja, te time jamči najviši stupanj usklađenosti u danim uvjetima. U tehničkoj su primjeni predmeti normiranja proizvodi, postupci ili usluge. Prema tijelima koja su donijela normu i područjima primjene razlikuju se međunarodne norme (ISO), europske norme (EN) i nacionalne norme. Hrvatska norma (zakonom zaštićen naziv i znak HRN) je ona norma koju je prihvatilo hrvatsko nacionalno normirno tijelo, te je dostupna javnosti. Jedan od temeljnih postupaka regionalnih i svjetskih integracija usklađivanje je nacionalnih normi s regionalnim i međunarodnim normama.

3. Standardni učinak koji se očekuje od pojedinačnoga radnika ili radne skupine u određenom vremenu uz dane tehničke i organizacijske uvjete rada i utroška sredstava. Norme se mogu odrediti prema iskustvu, statističkom istraživanju ili tehničkim mogućnostima, pa se razlikuju iskustvene, statističke i tehničke norme.

4. U sociologiji, društvene norme specifične su upute za djelovanje, odn. pravila koja određuju prikladno i prihvatljivo ponašanje u nekom društvenom okružju. One nam kazuju što »moramo« i »trebamo« učiniti, ali i što »ne smijemo« i »ne trebamo« činiti u određenim situacijama. Svako društvo posjeduje norme odijevanja, skup pravila o odijevanju kojima se propisuje što je prikladno i prihvatljivo odjenuti na vjenčanju, sprovodu, izletu ili radnome mjestu. Upravljajući ponašanjem članova društva, norme omogućuju da se održi komunikacija i suradnja u društvu, izbjegne zbrka i nered te uspostave stabilni, trajni i predvidljivi obrasci društvenoga života. Norme se temelje na zajedničkim društvenim vrijednostima, a provode se putem pozitivnih i negativnih sankcija, koje mogu biti neformalne (nepisane) i formalne (pisana pravila; zakoni). Sankcije koje osiguravaju poštivanje normi dio su mehanizama društvene kontrole kojima se uspostavlja i održava red u društvu (→ kontrola, društvena).

5. U filozofiji, prema kantovskoj tradiciji, norma se shvaća kao postulirana vrijednost, utemeljena na prioritetu »trebanja« (Sollen) nad bitkom i neovisna o svakom subjektivno-empirijskom ozbiljenju. Nasuprot empirijskom i općenito aposteriornomu pristupu određenoj građi, normativno postavljanje uključuje neki apriorni sustav vrijednosti kao apsolutnih kriterija za ocjenjivanje svih postupaka. Stanovite filozofije nastoje te norme utemeljiti kao transcendentne, vječne, nepromjenljive, samostalne opstojnosti, a druge ih nalaze kao imanentne samoj zbilji. Danas se pojam norme tematizira kako u praktičnoj filozofiji, gdje se osobito istražuje odnos imperativnih i normativnih stavova, tako i u deontičkoj logici ili logici normi, u kojoj se istražuje logički odnos između normativnih stavova (dopuštanja, zabranjivanja, itd.).

6. U lingvistici, skup pravila ili uopće osobina po kojima se uređuje jezik kakve manje ili više homogene govorne zajednice, koje pripadnici te zajednice smatraju obvezatnim i kojih se pridržavaju u govorenju i pisanju, posebno javnom. Tako uređen jezik naziva se standardnim (ili književnim) jezikom. Norma uključuje i kodifikaciju, a ona se zasniva na pisanim normativnim priručnicima (normativnim gramatikama, rječnicima, pravopisima, ortoepskim priručnicima i sl.). Prije se norma shvaćala uglavnom preskriptivno (posebno u XIX. st.), a u novije vrijeme u jezikoslovlju se vodi više računa o stvarnoj upotrebi pojedinih jezičnih jedinica i osobitosti, dok sociolingvistički usmjerena istraživanja ističu u prvi plan primjerenost raznolikih jezičnih varijeteta pojedinim područjima uporabe jezika. S obzirom na područja na koja se odnosi, norma može biti gramatička, pravopisna (ortografska), pravogovorna (ortoepska) i leksička. Pod gramatičkom normom razumije se skup pravila kojima se uređuje samo ustrojstvo jezika: ako je riječ o razini oblika, govori se o morfološkoj normi (kada se npr. propisuje treba li u genitivu množine imenice prst govoriti i pisati prsti, prsta ili prstiju); ako je riječ o razini skupova riječi (sintagmi), rečenica ili o razini teksta, govori se o sintaktičkoj normi (kada se npr. propisuje da treba govoriti i pisati Nije mogao dalje igrati jer se umorio, a da nije pravilno npr. Nije mogao dalje igrati pošto se umorio). Pravopisnom normom uređuje se način pisanja pojedinih jezičnih jedinica, posebno u dvojbenim situacijama (tom se normom npr. određuje piše li se ujutro ili u jutro, minhenski ili münchenski i sl.). Pravogovorna norma propisuje kako se pojedine jezične jedinice izgovaraju. Ta norma npr. određuje da treba izgovarati [pisaću] iako se piše pisat ću. Pravogovornom normom uređuje se i naglasna (akcenatska) problematika, kada se npr. propisuje da treba govoriti repùblika, a ne rèpublika, rješénje, a ne rjêšēnje i sl. Leksička norma odnosi se na uporabu pojedinih riječi. Njome se npr. određuje da je pravilnije ili preporučljivije govoriti i pisati uvijek negoli vazda, prekidač negoli šalter, trgovina negoli dućan, Beč negoli Wien itd.

7. U književnu teoriju pojam je uveden 1930-ih u okviru tzv. praške škole. Prema mišljenju njezinih pripadnika norma je bliska estetskoj vrijednosti koju djelu pripisuje čitateljska zajednica. Dok poštovanje norme vodi automatizaciji, njezino promišljeno kršenje (→ očuđenje) osnovni je pokretač književne evolucije. To znači da norma nije univerzalna i konačna, nego je povijesno promjenljiva pa je zato nužna kao okosnica prikaza književnopovijesnog razvoja.

8. U pravu → pravna norma

norma. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=44095>.