TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Normani

ilustracija
NORMANI, normanska osvajanja od VIII. do XI. st.

Normani (srednjovj. lat. Northmanni, riječ germanskog podrijetla sa značenjem: ljudi sa sjevera), germanski narod naseljen u ranome srednjem vijeku u Skandinaviji i na Jyllandu, gdje je u VIII–IX. st. postupno oblikovao svoje države – Švedsku, Norvešku i Dansku. Velike migracije Normana (koje historiografija u vrijeme dok pljačkaju i pustoše naziva Vikinzima i Varjazima, a kada se naseljavaju Normanima) počele su oko 800. Franačku državu napali su prvi put za Karla I. Velikoga, a sve žešće za njegovih nasljednika, prodirući rijekama duboko u kopno i pljačkajući gradove. U Francuskoj su se učvrstili 911., kada su od kralja Karla III. Glupoga dobili područje oko ušća Seine sa središtem u Rouenu (Normandija). Normandija je svoje granice zaokružila uglavnom u X. st. U XI. st. vojvodstvo Normandija postalo je jednim od najmoćnijih u Francuskom Kraljevstvu, a održalo je tijesne veze s Norvežanima i Anglosasima. – God. 851. normanski su se ratnici prvi put naselili u Engleskoj. Sven I. Tveskæg, danski kralj, pokorio je 1013. velik dio Engleske, a njegov sin Knut Veliki, kao kralj Danske, Norveške i Engleske, bio je osnivač velike normanske države. Vojvoda Vilim I. Osvajač (iz francuske Normandije), iskrcavši se u južnoj Engleskoj, pobijedio je 1066. Anglosase pod kraljem Haroldom II. kraj Hastingsa i zavladao Engleskom. Tada je počeo proces stapanja Normana i Anglosasa u engleski narod. Nakon smrti Vilima I. Osvajača (1087) anglonormanski posjedi podijeljeni su između njegova dva starija sina, ali ih je 1106. ponovno ujedinio najstariji sin Henrik I. Nakon njegove smrti (1135) za prijestolje su se borili njegova kći Matilda, udana za grofa Geoffroia od Anjoua (pod nadimkom Plantagenêt), i kralj Stjepan od Bloisa. Prijepor je konačno bio riješen 1154. dolaskom na vlast Matildina sina iz braka s Geoffroijem od Anjoua, Henrika II., koji je zavladao golemim posjedom od Akvitanije do Škotske. No sve veće suprotnosti između engleskog i francuskog dvora dovele su uskoro do raspada te države i ponovnoga sjedinjenja Normandije s Francuskim Kraljevstvom (1204). – Normanski napadi zahvatili su i Irsku, Island i Grenland, a Leif Ericsson dopro je, prema skandinavskoj predaji, na svojem pohodu oko 1000. i do obala Sjeverne Amerike (Vinland). Iz Švedske su Normani prodirali i na istok, na područja Finaca, Estonaca i nekih slavenskih plemena prisiljavajući ih na plaćanje danka. – Na Sredozemnome moru pojavili su se Normani kao gusari već u IX. st. Prvi teritorijalni posjed koji su stekli u Italiji bilo je vojvodstvo Aversa, na području Napulja, koje je 1030. napuljski knez Sergije IV. predao normanskomu vojskovođi Rainulfu Drengotu. Normanski vojvoda Robert Guiscard učvrstio je oko 1046. svoju vlast u Kalabriji, a poslije i u Apuliji. God. 1091. Robertov brat Roger I. preoteo je Saracenima Siciliju, a 1130. njegov se sin Roger II. okrunio za kralja Napulja i Sicilije, ujedinivši cijelu južnu Italiju pod svojom vlašću. Ta je normanska dinastija vladala do 1189., kada je umro njezin posljednji član Vilim II. Kako nije imao nasljednika, njegovo je prijestolje zauzeo Tankred iz Leccea, a 1195. njemačko-rimski car Henrik VI. – Normani nisu uspjeli na Jadranskome moru u većoj mjeri učvrstiti svoju vlast, ali su se u XI. st. ipak upletali u zbivanja na području južnoslavenskih zemalja. Tako je 1075. normanski knez Amiko osvojio nekoliko dalmatinskih gradova i zarobio hrvatskog vladara, a Robert Guiscard je s kraljem Zvonimirom 1080/81. sklopio protubizantski savez. Robert je, zajedno sa sinom Boemundom, poduzeo i ratni pohod na Balkanski poluotok u težnji da zavlada istočnom obalom Jadranskoga mora. Tom je prilikom (nakon 1081) zauzeo bizantski Drač, potom i dijelove Epira, Makedonije i Tesalije te opsjeo Larisu. Normani su međutim napustili osvojene zemlje odmah nakon njegove smrti (1085). U dva je navrata (1081–85. i 1172–92) vrhovništvo normansko-sicilijanskih kraljeva priznavao i Dubrovnik.

Normani. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 12.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=44101>.