nova komedija

nova komedija, naziv za posljednje razdoblje atičke komedije, koje simbolički omeđuju smrt Aleksandra Velikoga (323. pr. Kr.) i smrt komediografa Filemona (263. pr. Kr.). Od šezdesetak autora, koliko ih spominju antički izvori, kanonski su trojac uz Filemona tvorili Menandar i Difil. Do sredine XX. st. jedini obuhvatniji uvid u žanrovsku praksu nove komedije pružale su latinske prilagodbe Plauta i Terencija. Od vanjskih obilježja upadljiva je zamjena opscenih kostima stare komedije suvremenom atičkom odjećom, dok su se maske zadržale i – po svemu sudeći – standardizirale; leksikograf Julije Poluks spominje ih 44. Ustalila se podjela na pet činova, razdvojenih zborskim interludijima koji nisu bili povezani s fabulom te su upravo zato bili ispuštani u rukopisnoj predaji. Mjesto je radnje redovito Atena, no komedije ne zahtijevaju podrobno predznanje o lokalnim običajima, političkim prilikama ili povijesti: u središtu je zanimanja obitelj koja je izvrgnuta ozbiljnim, premda prolaznim iskušenjima. Dramska napetost koja izvire iz sukoba bogatih i siromašnih, robova i slobodnjaka, žena i muškaraca, roditelja i djece, ima nadvremenska obilježja, a u pozadini su zapleta najčešće ljubav ili nesvladiva strast. Važnu ulogu u žanrovskom obrascu imaju stereotipni likovi (npr. vojnik, kuhar, parazit, svodnik) i konvencionalni motivi (npr. pronalazak davno izgubljene djece). Tajna je uspjeha i dugotrajne utjecajnosti nove komedije ponajprije u njezinoj tematskoj univerzalnosti.

nova komedija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 27.1.2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=44230>.