Novi Sad, grad, pristanište na lijevoj obali Dunava u južnoj Bačkoj, upravno središte Vojvodine, Srbija; 231 798 st. (2011; administrativna jedinica Grad Novi Sad ima 341 625 st.). Leži u sjevernom podnožju Fruške gore, na podunavskom putu, na mjestu gdje je Dunav najuži i najpogodniji za prijelaz, i na spoju Malog bačkog kanala s Dunavom. Pravoslavne crkve: Nikolajevska (početak XVIII. st.), sv. Georgija (XVIII. st.), Uspenska i Aljmaška; grkokatolička crkva sv. Petra i Pavla (XVIII. st.); rimokatolička crkva Imena Marijinog (XIX. st.); evangelička crkva (XIX. st.) i dr. Sredinom XIX. st. uz poljoprivredu i trgovinu počinje se razvijati i industrija (pivovara, mlinovi, preradba duhana, proizvodnja svile, građevnoga materijala). Melioracijskim radovima između dvaju svjetskih ratova proširio se gradski prostor i na nekadašnje plavljene površine uz Dunav. Nakon II. svjetskoga rata znatno se teritorijalno širi. Uz metalnu (poljoprivredni i dr. strojevi), prehrambenu, kemijsku i elektrotehničku industriju razvijena je tekstilna industrija s konfekcijom. Novi Sad je i središte istraživanja i iskorištavanja vojvođanskih ležišta nafte i prirodnoga plina. Ima velik trgovački (Novosadski sajam) i prometni značaj; god. 1788. povezane su obale Dunava kraj Novoga Sada stalnim pontonskim mostom, a izgradnjom cestovnog i željezničkoga mosta 1883. postao je čvorište na željezničkoj pruzi Budimpešta–Zemun. Luka na Dunavu ubraja se među najaktivnija riječna pristaništa Srbije (promet oko 1 milijun tona godišnje, pretežito žitarica). Kulturno je središte Vojvodine sa sveučilištem (osnovano 1960), Maticom srpskom (s knjižnicom i galerijom slika), Vojvođanskom akademijom nauka i umetnosti, Vojvođanskim muzejom i Muzejom grada Novog Sada te nizom drugih kulturnih ustanova. Uz Srpsko narodno pozorište (osnovano 1861) poznato je Sterijino pozorje, u sastavu kojega su i Festivali nacionalne drame. Novi Sad središte je i vrlo žive izdavačke djelatnosti na više jezika (madžarskom, rusinskom, slovačkom, rumunjskom, ukrajinskom, romskom). U Novom Sadu djeluje Hrvatsko kulturno-prosvjetno-umjetničko društvo »Stanislav Preprek«. – Nasuprot Petrovaradinskoj tvrđavi izgrađen je tijekom Velikoga (Bečkoga) rata za oslobođenje (1683–99) mostobran na lijevoj obali Dunava, uz koji je istodobno izgrađeno civilno naselje, jezgra današnjega Novoga Sada (Petrovaradinski Šanac). Tijekom XVIII. st. naselje se razvilo u važno trgovačko i gospodarsko središte Srijema i Bačke. Do 1746. nalazio se pod upravom Vojne krajine, u kojoj je bio dio Njemačko-banatske pukovnije. Zbog pomoći koju je tamošnje stanovništvo pružilo kraljici Mariji Tereziji tijekom Rata za austrijsku baštinu (1740–48), ona ga je 1748. proglasila slobodnim kraljevskim gradom (Neoplanta, Neusatz, Újvidék) s vlastitom upravom (magistratom). Teško je stradao u velikoj poplavi 1769–70. Prva gimnazija osnovana je 1789., a od 1790. grad ima knjižaru i tiskaru. Nakon Prvoga srpskoga ustanka Novi Sad primio je znatan broj srpskih izbjeglica, pa je 1810. otvorena Srpska pravoslavna gimnazija. God. 1848. u Novom se Sadu sastala skupština srpskih općina, koja je poslala izaslanstvo za sporazum s madžarskim pokretom L. Kossutha. Gušeći madžarsku revoluciju, ban J. Jelačić ušao je u grad i napao Petrovaradinsku tvrđavu, koju su držali Madžari. U tom je sukobu grad teško stradao. Nakon 1860. Novi Sad je postao kulturno i političko središte Srba u Ugarskoj (»srpska Atina«). Ondje je osnovano prvo srpsko stalno kazalište (1861), a tri godine poslije onamo se preselila Matica srpska iz današnje Budimpešte. U drugoj polovici XIX. st., nakon izgradnje željezničke pruge Budimpešta–Novi Sad, grad se počeo industrijski razvijati. Za Austro-Ugarske Novi Sad je bio u sastavu Bačko-bodruške županije, a za Kraljevine SHS sjedištem Novosadske oblasti (1922–29) i Dunavske banovine (1929–41). Za II. svjetskog rata bio je pod madžarskom okupacijom. U poslijeratnoj Jugoslaviji bio je glavnim gradom Autonomne Pokrajine Vojvodine.
