obavještajna služba

obavještajna služba, državna organizacija zadužena za obavještajnu i sigurnosnu potporu državnom vodstvu u ostvarivanju nacionalne sigurnosti. Uglavnom se bavi prikupljanjem i analizom informacija važnih za vođenje državne politike. Djelatnost usmjerava na institucije i službe neprijateljskih i suparničkih država, terorističke organizacije, skupine angažirane u međunarodnom kriminalu i na druge organizacije i pojave koje se smatraju prijetnjom nac. sigurnosti. Državne obavještajne službe složenije su, opremljenije i veće od obavještajnih organizacija, koje za svoje potrebe mogu imati pojedine političke stranke, multinacionalne kompanije, međunarodne organizacije, pobunjenički pokreti, terorističke skupine i dr. U većem broju zemalja postoji više obavještajnih službi, stvorenih u civilnom i vojnom državnom sektoru. Uz njih postoje i protuobavještajne službe, koje unutar države sprječavaju djelovanje stranih obavještajnih službi. Uz tzv. središnje obavještajne službe (civilne i vojne), ponegdje postoje i tzv. resorne obavještajne službe, organizirane pri pojedinim ministarstvima (vanjskih poslova, financija, unutarnjih poslova i dr.). Obavještajne službe i srodne agencije državnoga sigurnosnog sustava čine tzv. obavještajnu zajednicu (unutar nje ponekad dolazi i do suparništva između pojedinih službi). Države koje su u vojno-političkom savezništvu razvijaju i međusobnu obavještajnu suradnju.

U svojem radu obavještajna služba do informacija dolazi praćenjem javno dostupnih izvora – knjiga, časopisa, novina, publikacija, televizijskih i radijskih emisija, Interneta i dr. (engl. Open Sources Intelligence – OSINT), te na tajni način (agenturom, prisluškivanjem, prikrivenim izviđanjem i dr.). Često se djelatnost obavještajnih službi pogrješno svodi na špijunažu (agenturu), koja je oblik tajnoga obavještajnoga djelovanja. Tajno prikupljene informacije potječu iz tzv. ljudskih izvora, tj. od vlastitih agenata, suradnika i drugih osoba (engl. Human Intelligence – HUMINT), ili su rezultat prisluškivanja i praćenja različitih komunikacijskih, radarskih, satelitskih i drugih elektron. sustava (engl. Electronic Intelligence – ELINT, Signals Intelligence – SIGINT, Communications Intelligence – COMINT, i dr.). Pojedine države u sastavu obavještajnih službi imaju i posebne poluvojne skupine, a njih koriste za izvođenje subverzivnih i sličnih, tzv. prikrivenih operacija (specijalno ratovanje). U demokr. zemljama zakonom je uređeno djelovanje obavještajnih službi, pa postoji sustav političkog i tzv. civilnoga nadzora njihova rada. U jednopartijskim državama i diktaturama, obavještajna služba isključivo je instrument režima, koji ju koristi prvenstveno za jačanje vlastite moći, progon i likvidaciju polit. protivnika i dr.

Povijest

Oblici obavještajnoga djelovanja i organiziranja isprva su bili razvijani zbog ratnih potreba; Sun Zi (Sun Tzu) u Umijeću ratovanja (oko 400. pr. Kr.) piše o uporabi tajnih agenata, važnosti procjene ukupnih prilika i dr. Velika carstva svoju su moć zasnivala i na prikupljanju strateški važnih informacija; teritorijalna osvajanja drugih zemalja zahtijevala su vojne, geografske, gospodarske, kartografske i dr. obavijesti o njima. Veća obavještajna djelatnost uslijedila je od XV. st., sa znatnijim razvojem međunarodne trgovine i međudržavnih odnosa; u obavještajnom radu posebno su se koristili trgovci i diplomati (uz tadašnje sile Englesku, Francusku, Španjolsku, Veneciju i dr., obavještajnu djelatnost razvijala je i Dubrovačka Republika). Kolonijalna geopolitika europskih sila u XVIII. i XIX. st. ne bi bila moguća bez obavještajne podrške; za osvajanja i širenje utjecaja u Africi i Aziji nužna su bila putovanja i terenska istraživanja više europskih znanstveno-obavještajnih skupina i pojedinaca (poput R. F. Burtona i dr.). Razvoj obavještajnih službi ubrzao se tijekom I. svjetskog rata i nakon njega. Tehnološki napredak omogućio je brže i raznovrsnije komuniciranje i izviđanje te njihovo praćenje, što je olakšavalo obavještajni rad. SAD je 1908. osnovao Istražni ured za protuobavještajne i druge sigurnosne poslove (od 1935. FBI); danas vodeće britanske obavještajne službe nastale su 1909 (imaju oznaku MI, akronim od Military Intelligence; MI5 protuobavještajna i MI6 obavještajna služba); sigurnosne i obavještajne djelatnosti u boljševičkoj Rusiji od 1917. provodila je ČEKA (poslije NKVD i KGB); Njemačka je 1921. osnovala vojnu obavještajnu službu (Abwehr), itd. Tijekom II. svjetskog rata obavještajne službe zaraćenih strana poduzimale su i diverzantske, propagandne te druge subverzivne operacije. SAD je 1942. ustrojio Ured strateških službi (Office of Strategic Services – OSS), koji je raspušten nakon rata (1945–46), a 1947. zamijenila ga je Središnja informativna agencija (CIA). Poratnim je velesilama za vođenje blokovske politike i hladnoga rata (od polovice 1940-ih do početka 1990-ih) također bila potrebna obavještajna podrška. Sporazumom iz 1946 (UKUSA) nastavljena je suradnja britanskih i američkih obavještajnih službi, učvršćena tijekom II. svjetskog rata; uključio je i Kanadu, Australiju i Novi Zeland, a odnosio se na prisluškivanje i tajno praćenje komunikacijskih, radarskih, satelitskih i dr. informacijskih i elektroničkih obavještajnih sustava širom svijeta. U tom je vodeća američka Nacionalna sigurnosna agencija (National Security Agency – NSA), osnovana 1952. Na sovjetskoj strani najveća obavještajna služba postao je Komitet državne sigurnosti (KGB), osnovan 1954. U Francuskoj je 1947–81. vodeća obavještajna služba bio SDECE (Service de Documentation Extérieure et de Contre-Espionnage).

Razotkrivanje pojedinih obavještajnih operacija ponekad je pogoršavalo odnose između velesila: 1953. u SAD-u su na smrt osuđeni Julius Rosenberg i njegova supruga Ethel, pod optužbom da su sovjetski agenti; iste godine CIA je poduprla državni udar u Iranu; 1956. sovjetske su službe u Istočnom Berlinu otkrile tunel s opremom za prisluškivanje što su ga vodile CIA i MI6; 1957. u New Yorku je bio uhićen sovjetski obavještajni časnik Rudolf Ivanovič Abel; 1960. nad SSSR-om je bio srušen američki izviđački zrakoplov U-2 u službi CIA-e (pilot je preživio i bio je 1962. zamijenjen za R. I. Abela); 1961. CIA je organizirala neuspjelu invaziju kubanskih kontrarevolucionara (u Zaljevu svinja); 1963. u Moskvu je prebjegao visoki britanski obavještajac Harold Kim Philby (agent sovjetske obavještajne službe od 1930-ih); iste godine u SSSR-u je na smrt bio osuđen i pogubljen časnik sovjetske vojne obavještajne službe Oleg Penkovski, kojega je vrbovala CIA, itd. Osim obavještajnih službi velikih sila, tajne operacije u inozemstvu nakon II. svjetskog rata vodile su i obavještajne službe manjih zemalja (mnoge je izveo izraelski Mossad).

Američko-rusko obavještajno nadmetanje smanjilo se s raspadom SSSR-a (KGB je rasformiran 1991., a nakon više promjena u sigurnosnom sustavu, od 1995. vodeća je ruska obavještajna agencija Savezna služba sigurnosti – FSB). Nakon terorističkih napada u New Yorku i Washingtonu (2001), SAD je povećao sredstva za obavještajno i dr. sigurnosno djelovanje, te 2002. osnovao Ministarstvo domovinske sigurnosti (Department of Homeland Security – DHS), prvenstveno radi zaštite od terorizma.

Jačanje uloge obavještajnih službi u vođenju državne politike rezultiralo je većom povezanošću visokih obavještajnih i političkih krugova. Tako je J. V. Andropov 1967–82. predvodio KGB, a potom je postao šef sovjetske države. G. H. W. Bush, ravnatelj CIA-e 1976–77., bio je predsjednik SAD-a (1989–93). Ruski predsjednik od 2000. V. Putin bio je pripadnik KGB-a od 1975., a 1998–99. ravnatelj Savezne službe sigurnosti. Obavještajno-politička povezanost dovodi i do sve većih ulaganja u rad obavještajnih službi, posebno u zemljama koje teže regionalnoj ili globalnoj prevlasti. Procjenjuje se da je za potrebe američke obavještajne zajednice polovicom 1980-ih potrošeno oko 12 mlrd. USD (obuhvaćala je oko 200 000 zaposlenika u SAD-u i više tisuća zaposlenih u inozemstvu), 1997. oko 27 mlrd. USD, a 2005. oko 40 mlrd. USD.

Hrvatska

Obavještajne službe razvijale su se s ostvarenjem neovisnosti (1991) i u ratnim uvjetima; više odjela i ureda koji su se bavili i obavještajnim radom nastalo je u civilnom i vojnom sektoru. Obavještajna zajednica nastojala se organizirati prvenstveno po američkom uzoru; 1993. osnovan je Ured za nacionalnu sigurnost (UNS) kao tijelo za obavještajno usklađivanje, te Hrvatska izvještajna služba (HIS) kao vodeća obavještajna služba (njezin glavni cilj bio je oslobađanje područja koje su okupirale srpske snage). Uz HIS, obavještajnu zajednicu činile su i Služba za zaštitu ustavnog poretka (SZUP; pri Ministarstvu unutarnjih poslova), Sigurnosna informativna služba (SIS; pri Ministarstvu obrane), Obavještajna uprava Glavnog stožera Oružanih snaga (ObU) i Nacionalna služba elektroničkog izviđanja (NSEI), koja je bila povezana sa Središnjicom elektroničkog izviđanja Glavnog stožera oružanih snaga. HIS je ostvario suradnju s vodećim zapadnim obavještajnim službama, no mnogobrojne nezakonitosti poput prikrivanja ratnih zločina, tajnog nadzora pojedinih oporbenih političara i novinara, uključenosti u ilegalne poslove, nepotizma i dr., diskreditirale su dijelove hrvatske obavještajne zajednice. God. 2002. ona je reformirana te svedena na Obavještajnu agenciju (OA), Protuobavještajnu agenciju (POA) i Vojno-sigurnosnu agenciju (VSA); njihovim radom upravlja Vijeće za nacionalnu sigurnost i Savjet za koordinaciju sigurnosnih službi. Reformom iz 2006. obavještajna se zajednica u osnovi svodi na Sigurnosno-obavještajnu agenciju (SOA) i Vojnu sigurnosno-obavještajnu agenciju (VSOA).

obavještajna služba. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 24.5.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=44534>.