STRUKE:

obrti, narodni

ilustracija
OBRTI, NARODNI, lončari u Lici, 1907.
ilustracija1ilustracija2

obrti, narodni ili tradicijski, običajno uvjetovane djelatnosti kojima se proizvode različiti funkcionalni ili ukrasni predmeti. Seoski obrti bili su dio gospodarske cjeline hrvatskog sela, a njihovi izučeni ili samouki nositelji (kovači, opančari, brodari, kolari, tesari, postolari, lončari, kožari, tkalci, užari i dr.) uglavnom nisu živjeli samo od obrta. U pravilu su posjedovali i nešto zemlje i stoke, a obrt im je bio dopunski izvor prihoda.

U sjevernoj Hrvatskoj i općenito oko gradova obrtnici su bili najbrojniji i mnogovrsnih specijalizacija. Oni su već u razdoblju između dvaju svjetskih ratova bili izučeni majstori što su prošli sve faze obrtničkoga naukovanja. Pojedina su područja postala poznata po određenim strukama, glasoviti su bili cimermani (tesari) iz Jastrebarskoga, graditelji kuća iz Posavine, lončari iz Hrvatskoga zagorja, štrikeri (pletači) iz Slavonije, itd. Nekima je od njih obrt bio glavni izvor prihoda, te im omogućio da žive bolje od ostaloga seljaštva. U južnim su područjima Hrvatske majstori nerijetko i do II. svjetskog rata bili samouki, što je uzrokovalo slabiju kvalitetu proizvoda. Obrtnici su se od ostaloga seljaštva razlikovali i odjećom, pa su npr. u Slavoniji o blagdanima odijevali »civilsko« odijelo, a u jaskanskom prigorju izvan kuće nosili »varošku« odjeću.

Lončarstvo je nastalo u neolitiku i jedan je od najstarijih zanata, a zbog stalne potrebe za njegovim proizvodima nalazimo ga posvuda gdje u blizini sela ili grada ima lončarske zemlje, gline. Obuhvaća pribavljanje (kopanje) gline, oblikovanje proizvoda na lončarskom kolu (ručnom ili nožnom) te pečenje u peći. Važni su postupci izradba ocakline i sušenje proizvoda. Tesari su izrađivali različite predmete od drva: rešeta, posude, oruđa, namještaj, nastambe i dr., a zbog nekadašnje iznimne važnosti drva kao materijala proizvodili su i za narod i za društvenu elitu. Glavna su im oruđa, među ostalim, bile pile, blanjalice, brusilice, sjekire i svrdla. Košaraštvo i pletarstvo izradba je pletenih predmeta od različite pripremane građe: vrbe, slame, kukuruznoga lišća, lijeske, trave i sl. Različitim tehnikama pletenja izrađivani su: košare, koševi, košnice, metle i dr. Osnovna su oruđa pletača šilo ili manji nož i kožni prsten, a po potrebi se upotrebljavaju i turpije, bušilice i dr. Pletarstvo bi moglo biti najstarijim obrtom, jer je po nalazima starije od lončarstva i pletenja tekstila. Tkalci su tkali platno i sukno od lanene, konopljine te vunene pređe, koju su im obično pripremili seljaci. Za izradbu platna pređa se prvo snovala, kako bi se dobila osnova u koju će se na tkalačkom stanu upletati poprečna nit, potka, i tako istkati materijal. Tkalački su stanovi bili horizontalni ili vertikalni, a izrađivali su ih seoski majstori (tesari, kolari). Tehnike tkanja mnogobrojne su, primjerice: vezni bod, prebiranje, klječanje i dr. Opančari su pri izradbi → opanaka kožu prvo štavili, zatim bojili, te na kraju krojili, dok je još bila vlažna i meka. Izrađivali su i starinske cipele, koje su poput opanaka rađene na istom kalupu. Opanci su bili glavna obuća seljaštva u Hrvatskoj, a izvor im je već u pretpovijesnoj zaštiti stopala umatanjem u čvršću kožu te vezivanjem kožnim remenjem. Glavne su vrste u nas: s kapicom sprijeda (remenaši, kajšari), sa zapetkom otraga a kapicom sprijeda (kipetnjaci, ćotoši) te opanci tipa cipele (svetečni, pleteni). Užarstvo je izradba užadi od konoplje i lana za različite namjene: sputavanje stoke, sušenje rublja, vezanje sijena i dr. Užari su izrađivali i bičeve. Među obvezan alat užara pripadaju: kolovrat, kuka i stalak za pričvršćivanje niti. Nije bila rijetkost, osobito u krajevima s razvijenijim stočarstvom, da u selima bude nekoliko majstora užara. Kolari su redovito bili izučeni majstori, a obrt se nerijetko nasljeđivao unutar obitelji. Radi optimalne težine kola, pri izradbi su rabili nekoliko vrsta drva. Najzahtjevniji dio bili su kotači, a za njihovu su izradbu kombinirani, primjerice, bukva, hrast i brijest. Kolari su surađivali s drugim majstorima, npr. kovačima, te izrađivali i druge drvene predmete, npr. drške, grablje, vile, a glavne su im alatke bile pile, tokarski stroj i šestar. Mlinari su za potrebe prehrane ljudi i stoke mljeli kukuruz, ječam, raž, pšenicu i druge žitarice. Mlinovi su bili na vodeni pogon, vjetar (pretežno na Jadranu) ili stočnu vuču (uglavnom u Slavoniji). Oni na vodeni pogon razlikovali su se po tome imaju li vodoravno ili okomito vodno kolo. Ako se mlin gradio na potoku ili rijeci, radi ograničenja snage vode prvo se napravila drvena brana (ustava). Od nje je voda dovođena na vodeničko kolo, koje je okretanjem pokretalo vodoravnu osovinu, i manje kolo unutar mlina. To je kolo pokretalo mehanizam manje, okomite osovine (vretenke, vretenice), koja je pak izazivala okretanje mlinskih kamenova. Namještanjem razmaka između kamenova dobivala se željena, krupnija ili sitnija, meljava. Kako je izradba mlina bila skupa, nekada je mlin imao i više vlasnika, plaćenih često dijelom dobivena brašna. Mlinove su morali svi pohoditi, te su nerijetko postajali mjestima seoskoga društvenog života. Kovači se na hrvatskom selu češće javljaju od srednjeg vijeka, vjerojatno pod romanskim i germanskim utjecajem. Kovački je obrt bio ugledan i često se prenosio s oca na sina. Oruđa su kovača bila mnogobrojna i raznovrsna: čekići, kliješta, mjehovi, crtala, nakovnji i dr. Neki su od najtežih kovačkih poslova bili potkivanje konja i okivanje kola, tj. oblaganje željezom drvenih dijelova dobivenih od kolara. Radili su i lemeše, motike, čavle, ograde i sl. Krojači su šivali uglavnom gornje odjevne predmete od industrijskih materijala. Premda su sve seoske žene znale šivati, obrtnici krojači većinom su bili muškarci. Proizvedenu robu prodavali su na sajmovima i kod kuće, a mnogi su bili udruženi u krojačku zadrugu. Tzv. narodni terzije izrađivali su u dubrovačkoj okolici do II. svjetskog rata raskošne odjevne predmete u muškoj nošnji (prsluke i ogrtače) od skupocjene čohe, velura ili svile, s vezom od gajtana. Licitarstvo (medičarstvo) u hrvatske se krajeve proširilo iz istočnoalpskog područja. Licitari su izrađivali proizvode od tijesta, pića od meda (medicu i gvirc), te voštane predmete. Najčešći je licitarski proizvod srce, a izrađuje se s pomoću metalna ili drvena kalupa. Poznata su i čisla, brojanice koje završavaju križem, a izrađuju se u žutoj i ružičastoj boji od šećernoga tijesta. Najpoznatiji medičarski napitak, gvirc, priprema se od meda, vode i hmelja. Svijeće su se proizvodile od pčelinjega voska s pomoću kalupa. Brodarstvo je, osim na Jadranu, bilo razvijeno i u Posavini. Proizvodi brodarstva raznoliki su: od splavi, čunova, čamaca, pa do većih brodova. Štrikeri (pletači) izrađivali su odjevne predmete od vune i kostrijeti, a najcjenjeniji su bili oni iz Slavonije. Nazivi pomagala i proizvodnih postupaka upućuju na strano (austrijsko) podrijetlo toga obrta. Nakon šišanja ovaca te pranja i sušenja, dobiveno se runo raščešljavalo i prelo, a od prediva su se pletenjem izrađivali željeni predmeti. Finiji ukrasi štrikali su se ručno, a ostali strojevima (od njihove pojave početkom XX. st.). Predmet se tijekom proizvodnje još šivao, valjao u mokrom postupku, čistio, glačao i sušio, potom prodavao, obično na sajmu.

obrti, narodni. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=44643>.