Ovidije Nazon, Publije

ilustracija
OVIDIJE NAZON, Publije

Ovidije Nazon, Publije (Publius Ovidius Naso [pu:'bli·us owi'di·us na:'so]), rimski književnik (Sulmon, danas Sulmona, 20. III. 43. pr. Kr.Tomi, danas Constanţa, ? 17). Podrijetlom iz ugledne provincijske obitelji viteškoga staleža, obrazovao se u Rimu, gdje je isprva obnašao niže dužnosti u javnoj službi, no ubrzo se sasvim posvetio pjesništvu. Car August prognao ga je 8. godina na crnomorsku obalu; kao razlog progonstva sam Ovidije navodi »pjesmu« – zacijelo Ljubavno umijeće (Ars amatoria) – i »pogrješku« – vjerojatno umiješanost u nepoznati skandal u carskoj obitelji. Iako je u trenutku odlaska u progonstvo Ovidije slovio za najvećega živućega rimskog pjesnika, ni August ni njegov nasljednik Tiberije nisu ga do kraja života pomilovali.

Ovidije je stvarao lako i brzo: njegova ostavština nadmašuje 30 000 stihova. Osim izgubljene tragedije Medeja (Medea) njegovim mladenačkim radovima pripadaju ljubavne elegije, koje je počeo pisati već kao osamnaestogodišnjak (Ljubavne pjesme – Amores, danas poznate prema drugom izdanju, oko 16. pr. Kr.). Heroide (Heroides) zbirka je fiktivnih poslanica u elegijskim distisima što ih svojim odsutnim muževima ili ljubavnicima upućuju mitske junakinje. Didaktičke je naravi krnje očuvana Njega ženskoga lica (Medicamina faciei femineae). S poukom, iako često parodiranom, računa i Ljubavno umijeće (Ars amatoria, 1. pr. Kr.); prve dvije knjige zamišljene su kao zavodnički priručnik za muškarce, a treća istovrsne upute nudi ženama. Možda da ublaži sablazan koju je izazvao među konzervativnom publikom, Ovidije se nedugo potom javio Lijekovima protiv ljubavi (Remedia amoris, između 1. pr. Kr. i 2. godine).

Nakon razdoblja u kojem je iskušavao kako se različite erotičke teme mogu oblikovati u elegijskom distihu, Ovidije se posvetio najzahtjevnijem heksametarskom žanru, epu. Prijetvorbe (Metamorphoses, prije 8. god.), unatoč najavi o neprekinutoj priči od postanka svijeta do pjesnikove neposredne sadašnjice, zapravo su niz od približno 250 osamostaljenih mitskih epizoda koje labavo povezuje jedino motiv nadnaravne promjene oblika. Prije odlaska u progonstvo Ovidije je završio i prvih šest knjiga Kalendara (Fasti), o rimskim svetkovinama i obredima od siječnja do lipnja; polovično dovršeno djelo objavljeno je tek posmrtno.

Iz prognaničkoga je razdoblja najstarije 5 knjiga elegija nastalih između 9. i 12., Žalobnice (Tristia), kojima dominira autobiografska refleksija i neobično dojmljiva slikovnost barbarskoga krajolika. Poslanice s Crnoga mora (Epistulae ex Ponto) od prethodne se zbirke razlikuju ponajprije po tome što su njihovi naslovnici imenovani; prve tri knjige objavljene su 13., a posljednja, četvrta, najvjerojatnije tek posmrtno.

Iako se nikada, prema vlastitu priznanju, nije ogledao u prozi, Ovidije je prvi u rimsko pjesništvo uveo neke postupke tipične za suvremeno govorništvo, osobito za tzv. deklamacijske vježbe (dvostruka pripovjedna vizura, patetična karakterizacija, paradoks, poenta, sklonost morbidnom i grotesknom). Takva pionirska uloga izazivala je u nekih književnih vršnjaka i odbojnost (»svojih je mana bio svjestan, ali ih je obožavao«), no dugoročna recepcija pokazala je da je, uz Vergilija, upravo Ovidije najtrajnije prisutan u zapadnoj književnosti, likovnim umjetnostima i glazbi (npr. Boccaccio, Petrarca, Lope de Vega, Shakespeare, Marino, Goethe, Puškin, D’Annunzio; Rembrandt, Tiepolo, Bernini, Rodin; Rinuccini, Monteverdi, Gluck). Kao i u drugim novolatinskim književnostima, Ovidije je i u hrvatskom latinizmu neprijeporan uzor za pripovijedanje u elegijskim distisima. Uz mnoge preradbe Ovidijevih stihova na hrvatski u starijoj književnosti (npr. H. Lucić, B. Karnarutić, J. Palmotić, I. Đurđević, J. Betondić), postoje i noviji prijevodi (T. Maretić, T. Ladan).

Ovidije Nazon, Publije. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 5.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=45974>.