Panama

ilustracija
PANAMA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9

Panama (República de Panamá), država na Panamskoj prevlaci u Srednjoj Americi. Na sjeveru izlazi na Karipsko more (duljina obale 1288 km), na jugu na Tihi ocean (1701 km), na zapadu graniči s Kostarikom (duljina granice 330 km), a na jugoistoku s Kolumbijom (225 km). Obuhvaća 75 517 km².

Prirodna obilježja

Središnjim dijelom Paname, od zapada prema istoku, pružaju se dva glavna planinska lanca koja ju razdvajaju na atlantsko i pacifičko primorje. U zapadnom dijelu pruža se Serranía de Tabasará (Cordillera Central; prosječna visina 1500 m) s vulkanom Barú (3475 m), najvišim vrhom zemlje, a u istočnom dijelu niže gorje Cordillera de San Blas (prosječna visina 900 m) i Serranía del Darién. Ti su glavni planinski lanci međusobno odvojeni nizinom u području Panamskoga kanala. Gorja su nastala uglavnom magmatskim intruzijama u tercijaru; tako su nastale i osamljene planine Sierra de Veragua, Sierra de Santa María i Sierra de Panamá. Na karipskoj obali veći su zaljevi Mosquitos i Darién, te lagune Chiriquí i San Blas; najveći su otoci Colón (61 km²), Popa (53 km²) i Bastimentos (51 km²). Na obali Tihog oceana poluotok Azuero rastavlja Panamski zaljev od zaljeva Mantijo, u kojem su najveći otoci Coiba (493 km²) i Cébaco (80 km²). U Panamskom se zaljevu nalazi Archipiélago de las Perlas (16 većih i oko 100 manjih otoka) s najvećim otokom Del Rey (234 km²).

Klima je tropska, pod jakim utjecajem mora. Prosječne su mjesečne temperature 25 do 28 °C, a u visokim su planinama nešto niže (oko 19 °C). Godišnja je količina oborina na karipskim planinskim pristrancima 2500 do 3700 mm; oborine su obilne gotovo cijele godine s maksimumom od prosinca do veljače. U pacifičkom primorju padne 1600 do 2000 mm oborina godišnje, najviše između svibnja i studenoga, a najmanje između prosinca i travnja. Panama je pod utjecajem pasatnih vjetrova.

Rijeke obiluju vodom, no tok im je kratak. Rijeke slijeva Karipskoga mora brojnije su, ali kraće (Chagres, 125 km; Changuinola, 118 km; Indio, 97 km) od rijeka tihooceanskoga slijeva (Chuchunaque, 231 km; Tuira, 230 km; Bayano, 206 km). Najveće je umjetno jezero Gatún (423 km²), a veća su još jezera Bayano (185 km²) i Alajuela (67 km²). Zbog mnogobrojnih močvara u blizini Panamskoga kanala klima je nezdrava.

U biljnom pokrovu prevladavaju tropske šume, u jugozapadnom dijelu savane, a na karipskoj obali mangrove.

Stanovništvo

Prema popisu iz 2000. u Panami je živjelo 2 839 177 st., a prema procjeni za 2004. god. 3 172 360 st. ili 42,0 st./km². Najgušće je naseljeno područje oko Panamskoga kanala (pokrajina Panamá, 135 st./km²) te u priobalju poluotoka Azuera, a najslabije područje istočno od kanala (pokrajina Darién, 3,7 st./km², te domorodački teritoriji Emberá, 2,1 st./km², Kuna Yala/San Blas, 15,6 st./km², i Ngöbe-Buglé, 18,5 st./km²). Glavninu stanovništva čine mestici (58,1%), mješanci Indijanaca i Španjolaca, koji su se doseljivali od XVI. st.; crnci i mulati (potomci afričkih robova iz kolonijalnoga doba ili doseljenika iz Barbadosa i Jamajke za gradnje Panamskoga kanala) čine 14,0%, bijelci 8,6%, Indijanci 6,7%, azijati 5,5% i ostali 7,1% stanovništva (2000). Najveći broj crnaca živi oko Panamskoga kanala i na obalama Karipskoga mora. Od domorodačkih Indijanaca najbrojniji su Ngöbe i Buglé (65,5% svih Indijanaca), koji žive na zapadu zemlje (teritorij Ngöbe-Buglé), zatim Kuna (21,6%) u priobalju Karipskoga mora istočno od Panamskoga kanala i u porječju rijeke Bayano, te Emberá (7,9%) i Wounaan (2,4%) na jugoistoku. Stanovnici su pretežito rimokatolici (85%), a ima i protestanata (5%), muslimana (4,5%) i dr. Službeni je jezik španjolski, a raširen je i engleski. Broj se stanovnika u razdoblju 1998–2003. povećavao po prosječnoj godišnjoj stopi od 1,9%. Prirodni se priraštaj (15,5‰, 2003) polako smanjuje zbog smanjene stope nataliteta (22,9‰ u 1999., a 19,8‰ u 2003) i stabilne stope mortaliteta (4,3‰); smrtnost dojenčadi iznosi 15,2‰ (2003). U dobi je do 14 god. gotovo trećina stanovništva (32%, 2000), od 15 do 64 god. 62%, a starije je od 65 god. 6% stanovništva. Očekivano trajanje života iznosi 70,1 god. za muškarce, a 75,0 god. za žene (2002). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu zaposleno je 19,1% aktivnoga stanovništva (u Indijanaca taj udjel iznosi 67,0%), u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 17,7%, a u uslužnim djelatnostima 63,2% (2004). Nepismeno je 7,6% stanovništva starijega od 10 godina (2000). Glavni je i najveći grad Panamá (Ciudad de Panamá; 796 805 st., 2004), koji ima državno (osnovano 1935) i katoličko (osnovano 1965) sveučilište. Ostali su veći gradovi: San Miguelito (293 745 st., 2000), David (77 734 st.), Arraiján (64 772 st.), La Chorrera (55 871 st.) i Colón (42 133 st.). U gradovima živi 56% stanovništva.

Gospodarstvo

Godine 2018. ostvaren je BDP u vrijednosti od 65 milijarda USD; BDP po stanovniku je oko 15 580 USD. Najveći dio BDP-a daje uslužni sektor (2017. oko 82%), a potom industrija (15,6%) i poljoprivreda (2,4%). U uslužnome sektoru prevladavaju djelatnosti vezane uz Panamski kanal i slobodnu trgovinsku zonu Colón, te bankarstvo, osiguranje, registracija brodova i dr. Udjel siromašnoga stanovništva smanjen je s 33,8% (2008) na 22,1% (2016). Stopa nezaposlenosti je 6% (2017). Od prirodnih izvora Panama posjeduje ležišta bakra, bogat šumski fond (mahagonij i dr.) i znatne vodene potencijale. U poljoprivrednoj ponudi prevladavaju banane, riža, kukuruz, kava, šećerna trska, povrće i stoka, a u industriji proizvodnja građevnoga materijala, tekstila i hrane. Vrijednost izvoza 2017. bila je 15,5 milijarda USD, a uvoza 21,9 milijarda USD. U izvozu prevladavaju banane, šećer, kava i odjeća, a u uvozu naftni derivati, industrijska oprema, vozila, lijekovi i roba široke potrošnje. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri SAD (18,9%), Nizozemska (16,6%) i Kina (6,5%). Najviše uvozi iz SAD-a (24,4%), Kine (9,8%) i Meksika (4,9%). Veličina javnoga duga je 38,2% BDP-a (2018).

Promet

Od izgradnje Panamskoga kanala Panama ima veliku prometnu važnost. Glavne su luke u zoni kanala; na karipskome se ulazu nalaze luke Colón, Cristóbal i, od 1995., Manzanillo International Terminal (s prometom od 10,9 mil. t bio je 2004. najprometnija luka), a na pacifičkome Balboa kraj Paname. Luka Almirante na obali Karipskoga mora služi prvenstveno za izvoz banana. Glavnina brodova koji plove pod panamskom zastavom pripada stranim vlasnicima. Panama nema međusobno povezanu mrežu željezničkih pruga (ukupno 355 km, 2004); glavna pruga vodi kroz kanalsku zonu i povezuje Tihi s Atlantskim oceanom; lokalne pruge služe za izvoz banana. Cestovna je mreža duga 11 185 km (asfaltirano je 36%, 2003); gl. su ceste panamski dio Panameričke ceste (Inter-American Highway), koji vodi od granice s Kostarikom preko grada Panamá do područja kraj Yavize u pokrajini Darién, i cesta Panamá–Colón (Trans-Isthmian Highway), koja presijeca Panamsku prevlaku. Međunarodna je zračna luka Tocumén kraj glavnog grada Panamá (promet 2,1 milijun putnika, 2003).

Novac

Novčana je jedinica balboa (B; PAB); 1 balboa = 100 sentesima (centésimos).

Povijest

Prvi istraživači Paname bili su Španjolac Rodrigo de Bastidas (1501) i K. Kolumbo (1502). Panama je bila uključena u španjolsku koloniju Zlatna Kastilja (Castilla del Oro), koja je obuhvaćala još i Kostariku te dio Nikaragve. God. 1510. Martín Fernández de Enciso osnovao je prvo naselje Santa María de la Antigua del Darién, u zaljevu Darién. Pošto je Enciso bio protjeran, kolonijom je upravljao V. N. de Balboa; on je, istražujući unutrašnjost zemlje, bio prvi Europljanin koji je ugledao pacifičku obalu Amerike 29. IX. 1513. Pedrarias de Ávila (Pedro Arias Dávila) ujedinio je Zlatnu Kastilju s Novom Andaluzijom (današnje atlantsko primorje Kolumbije), a zatim 1519. osnovao grad Panamá na pacifičkoj obali. Panamá je postala važna postaja na putu između Europe i Perua. Panamsku su prevlaku u XVI. st. često napadali gusari, privučeni blagom koje su Španjolci izvlačili iz tih krajeva. Pošto su Englezi pod F. Drakeom poharali Nombre de Dios, izgrađena je na tome mjestu luka Puerto Bello (danas Portobelo), koja se razvila u uporište španjolske kolonijalne trgovine u Južnoj Americi, pa je zbog toga i bila cilj čestih napada flibustjera. God. 1739. Panama je ušla u sastav potkraljevstva Nova Granada. Kada je srušeno španjolsko gospodstvo 1819. i osnovana Federativna Republika Velika Kolumbija, Panama je kao dio Nove Granade ušla u njezin sastav. Velika Kolumbija raspala se na republike Ekvador, Venezuelu i Sjedinjene Države Nove Granade, koje su obuhvaćale i teritorij Panamske prevlake. Granadska je konfederacija promijenila ime u Sjedinjene Države Kolumbije (1863), a zatim u Republika Kolumbija (1866). God. 1878. kolumbijska vlada dala je F. M. de Lessepsu koncesiju za izgradnju kanala preko Panamske prevlake (→ panamski kanal). Radovi su započeli 1880., a obustavljeni su 1889. nakon bankrota Lessepsove Univerzalne kompanije za izgradnju međuoceanskoga kanala (→ panamska afera). Potkraj XIX. st., uz potporu američkog kapitala, zainteresiranoga za područje Panamske prevlake, nastala je u Panami buna protiv kolumbijske vlade. Pošto je kolumbijski senat odbio ratificirati davanje koncesija SAD-u na teritoriju Paname, izbio je 1903. ustanak protiv kolumbijske vlade u gradu Panamá (pomognut od SAD-a). Kada su kolumbijske postrojbe krenule ugušiti pobunu, u studenome 1903. spriječile su ih američke vojne snage. Nakon nekoliko dana proglašena je neovisna Republika Panama, a SAD je dobio neograničeno pravo upotrebe zone Panamskoga kanala i pravo eksteritorijalnosti i vojne intervencije. God. 1904. SAD je zaposjeo zonu Panamskoga kanala. Kolumbija je s Panamom uspostavila diplomatske odnose tek 1921. Novim ugovorom sa SAD-om 1936. ukinute su neke od najvećih američkih povlastica, prema kojima je Panama de facto bila američki protektorat. Nakon japanskog napada na Pearl Harbor 1941., Panama je objavila rat Japanu, Njemačkoj i Italiji. Za predsjednika Enriquea Adolfa Jiméneza 1. III. 1946. donesen je novi ustav, kojim je učvršćen predsjednički sustav.

Nakon II. svjetskoga rata se u Panami održao utjecaj SAD-a; ugovorom iz 1955. SAD je produljio uporabu zone Panamskoga kanala. Predsjednik José Antonio Remón (na vlasti od listopada 1952) ubijen je u atentatu početkom 1955. U protuameričkim prosvjedima u zoni Panamskoga kanala u siječnju 1964. poginulo je više osoba. Unatoč izabranim predsjednicima, stvarnu vlast imali su zapovjednici oružanih snaga (Nacionalne garde). General Omar Torrijos Herrera imao je najveći politički utjecaj od 1968. do smrti 1981 (održavao je dobre odnose s Kubom i s ljevičarskim pokretima u Nikaragvi i Salvadoru). Predvodio je vladajući vojni režim 1972–78; sa SAD-om je u rujnu 1977. postigao sporazum o postupnom ostvarivanju panamskoga suvereniteta nad zonom Panamskoga kanala (SAD je nastavio tehničko upravljanje kanalskom zonom i zadržao pravo vojne intervencije). Od 1983. do kraja 1989. stvarnu je vlast imao general Manuel Noriega (proganjao je političke protivnike i bio umiješan u ilegalnu trgovinu narkoticima). Pošto je pogoršao odnose sa SAD-om, srušen je s vlasti u prosincu 1989. u američkoj vojnoj intervenciji (potom je uspostavljena civilna vlast bliska američkim interesima). Potkraj 1999. SAD je Panami prepustio upravljanje Panamskim kanalom te se vojno povukao iz njegove zone. Na izborima u svibnju 2004. za predsjednika je izabran Martin Erasto Torrijos (iz Demokratske revolucionarne stranke; sin O. Torrijosa Herrere). Od 2009. predsjednik je Ricardo Martinelli (vođa konzervativne stranke Demokratska promjena, osnovane 1998). U listopadu 2011. odnosi sa SAD-om učvršćeni su sporazumom o slobodnoj trgovini. Početkom 2000-ih društvenu stabilnost opterećuju velike socijalne nejednakosti (siromašno je oko 30% stanovništva). Kao kandidat konzervativne i populističke Panamske stranke, na predsjedničkim izborima u svibnju 2014. pobijedio je Juan Carlos Varela (2009–14. bio je zamjenik predsjednika); na položaju je od srpnja 2014. Na predsjedničkim izborima u svibnju 2019. pobijedio je kandidat Demokratske revolucionarne stranke Laurentino Cortizo (2004–06. bio je ministar poljoprivrede); predsjednik republike postao je u srpnju 2019.

Politički sustav

Prema Ustavu od 11. X. 1972 (dopunjen amandmanima iz 1978., 1983. i 1994) Panama je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike poglavar je države i nositelj izvršne vlasti; predsjeda Savjetodavnim vijećem (El Consejo de Gabinete), u kojem imenuje i razrješava ministre. Mora biti stariji od 35 godina i kada odsluži mandat od 5 godina, ne smije se kandidirati u idućim dvama izbornim ciklusima. Zakonodavnu vlast obnaša jednodomni parlament, Zakonodavna skupština (Asamblea Legislativa), koja ima 78 zastupnika izabranih na općim izborima na 5 godina, s mogućnošću opoziva zastupničkoga mandata. Biračko je pravo opće i obvezno za sve građane s navršenih 18 godina života. Vrhovnu sudbenu vlast ima Vrhovni sud pravde (Corte Suprema de Justicia), s 9 sudaca koji služe mandat od 10 godina. Administrativno se država dijeli na 9 pokrajina i 3 domorodačka teritorija. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 3. studenoga (1903).

Književnost

Prvi tekst na španjolskom jeziku o prostoru današnje Paname pismo je (»carta de relación«) K. Kolumba s Jamaice, 7. VII. 1503., u kojem je opisao svoj put (1502–03) duž panamske obale Atlantskog oceana. V. N. de Balboa, koji je propješačivši Panamsku prevlaku otkrio Tihi ocean 29. IX. 1513., pisao je o tome u pismu iz iste godine. Temeljem tih pisama i drugih izvješća, opis panamske prirode i događaja ušao je u prve opće povijesti Amerike, autori kojih nisu nikada boravili u Novome svijetu. Najpoznatiju je takvu povijest (»Dekade Novoga svijeta« – »Décadas del Nuevo Mundo«, 1511) napisao Pedro Mártir de Anglería (1457–1526). Prvi panamski pisci javili su se u XVII. st.: Bernardo de Vargas Machuca (1555–1621), s raspravom »Apologije i rasprave o osvajanju Zapada« (»Apologías y Discursos de las Conquistas Occidentales«, 1612), isusovac Juan Francisco de Páramo (XVII. st.), autor spjeva s povijesnom temom »Promjene u Dariénu« (»Alteraciones del Darién«, napisan vjerojatno 1697., objavljen u cijelosti 1994) i dr. Primjere poezije iz XVIII. st. (uglavnom tradicionalni španjolski književni oblici, romance, villancico, loa i sl.) skupio je i objavio povjesničar Carlos Manuel Gasteazoro (1922–89) u djelu »Uvod u proučavanje povijesti Paname« (»Introducción al Estudio de la Historia de Panamá«, 1954). Na Sveučilištu (Universidad de San Javier), što ga je u gradu Panamá osnovala Družba Isusova 1749., školovao se niz autora iz područja prava, filozofije i drugih disciplina, te književnika iz isusovačkoga reda. Prvi naraštaj pisaca u neovisnoj Panami, uglavnom sljedbenika romantizma, javio se sredinom XIX. st.: José María Alemán (1830–87), Gil Colunje (1831–99), Tomás Martín Feuillet (1832–62), José Manuel Pérez (1837–95), Manuel T. Gamboa (1840–82) i dr. Objavljivali su većinom u trima vlastitim književnim časopisima (»El Céfiro«, »El Crepúsculo« i »El Ancón«). Slijedila je skupina pisaca koji su uveli socijalne i domoljubne teme: Jerónimo Ossa (1847–1907), Federico Escobar (1861–1912) i Rodolfo Caicedo (1868–1905). Na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće dva važna događaja odredila su književni život: boravak R. Daría u Panami i stjecanje neovisnosti Paname o Kolumbiji. Daríov modernizam izazvao je oštre polemike, a panamski su se autori prvi put otvorili vanjskim utjecajima (uglavnom francuskima). Pojavili su se i autori avangardnoga nadahnuća, npr. Ricardo Miró (1883–1940), Rogelio Sinán (1904–94), te oni koji su u prozu uveli indijanske teme, npr. Demetrio Korsi (1899–1957), Lucas Bárcena (1906–92) i dr. Toj je problematici proza bila okrenuta tijekom cijeloga XX. st., a od 1940-ih počela se baviti i gradskim životom te problemom panamske podčinjenosti velikim silama. Povijesni revizionizam prevladavao je u prozi 1990-ih.

Likovne umjetnosti

Prvi arhitektonski objekti u Panami dvije su tvrđave u Portobelu (San Felipe, 1597., i Santiago de Gloria, 1600), koje je projektirao talijanski graditelj Battista Antonelli; tijekom XVIII. st. ojačao ih je i sagradio nove španjolski vojni inženjer Manuel Hernándes. Prve crkvene građevine podignute su tek u prvoj polovici XVII. st. (katedrala u Panamá Viejo, dovršena 1626). Katedrala u novoosnovanome gradu Panamá bila je građena između 1688. i 1796. U XVIII. i XIX. st. gradilo se po uzoru na španjolsku arhitekturu, a potkraj XIX. st., dolaskom velikoga broja arhitekata i obrtnika iz Europe, počeli su se primjenjivati suvremeni arhitektonski stilovi i materijali. Panamski arhitekti (među kojima se ističu Guillermo de Roux, 1871–1940., i Ricardo Bermúdez, 1914–2000) školovani u inozemstvu ili na Sveučilištu u gradu Panamá u svojim su projektima slijedili suvremene arhitektonske stilove i pokušavali obnoviti tradicionalno španjolsko graditeljstvo (uporaba azulejosa, unutarnja dvorišta).

Odmah nakon kolonizacije 1501. Španjolci su osnovali umjetničke radionice, koje su opskrbljivale crkvene institucije slikama i kipovima. U XVII. st. prevladavali su utjecaji kiparske barokne škole iz Seville i španjolsko-panamskoga majstora Juana Martíneza Montañésa (1568–1649), a u XVIII. st. rokoko je postao dominantnim stilom (crkve u gradovima Natá, Parita, Villa de los Santos i San Francisco de Veraguas s najznačajnijim primjercima skulpture i slikarstva tzv. panamskoga baroka). Tijekom XIX. st. mnogi su europski slikari radili po narudžbama portrete imućnijih građana i lokalne krajolike; iste su motive izrađivali u svim grafičkim tehnikama. U XX. st. najznačajniji su panamski umjetnici: Manuel E. Amador (1869–1952), Roberto Lewis (1874–1949; osnovao Likovnu akademiju) i Humberto Ivaldi (1909–47), koji su odgojili naraštaje slikara (Juan Manuel Cedeño, Alfredo Sinclair, Eudoro Silvera, Isaac Leonardo Benítez) različitih stilova, od realizma, preko ekspresionizma do apstrakcije. Oko 1950-ih panamski su se umjetnici priključili europskim avangardnim strujama i geometrijskoj apstrakciji (Manuel Chong Neto), informelu (Guillermo Trujillo i Alberto Dutary), pop-artu (Coqui Calderón) i konceptualnoj umjetnosti (Emilio Torres).

Panama. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.8.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=46371>.