struka(e):

austronezijski jezici, općeprihvaćena porodica jezika (neki je drže dijelom austrotajske makroporodice) koji se govore od Tajvana i Havaja do Novoga Zelanda te, izuzev Australije i dijela Nove Gvineje, od Madagaskara do Uskršnjeg otoka. Dijele se na zapadnu ili indonezijsku granu (oko 200 jezika, više od 300 milijuna govornika) i istočnu (oko 300 manjih jezika), koja obuhvaća polinezijske, mikronezijske i melanezijske jezike. Naziv austronezijski jezici predložio je W. Schmidt 1899. Sinonimni naziv malajsko-polinezijski jezici, što ga je 1836. uveo W. von Humboldt, često se odnosi samo na indonezijsku i polinezijsku granu. Značajem se među tim jezicima ističu malajski (osobito u svom indonezijskom obliku, po broju govornika među 10 prvih jezika u svijetu), tagalog na Filipinima i malgaški na Madagaskaru. Unutarnja klasifikacija tih jezika još uvijek nije konačna. Značajke: jednostavna imenska i glagolska morfologija, mnogi korijeni mogu obavljati i imensku i glagolsku ulogu, zamjenica za 1. lice množine razlikuje inkluzivne i ekskluzivne oblike. U novije doba u leksiku su nazočni utjecaji jezika kolonizatora (nizozemskoga, portugalskoga, španjolskoga, francuskoga, engleskoga, njemačkoga) ili pak pidgina, nastalih na podlozi nekih od tih jezika.

Citiranje:

austronezijski jezici. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 18.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/austronezijski-jezici>.