STRUKE:

Pašman

Pašman, otok u sjevernodalmatinskom otočju; obuhvaća 60,11 km² s 2844 st. (2011). Dug je 21,1 km, širok do 4,1 km. Nadovezuje se na otok Ugljan, s kojim je spojen mostom preko Ždrelca (prokopan 1883). Od kopna ga dijeli Pašmanski kanal (1,9 km). Jugoistočno je otok Vrgada, a zapadno su mnogobrojni otoci (Dugi otok, Kornat, Lavdara, Sit, Žut i dr.). Građen je od krednih vapnenaca i dolomita te pleistocenskih prapora; najviši vrh Bokolj (272 m). Obala je duga 70,2 km (koeficijent razvedenosti 2,5). Zapadna je obala otoka strma. Veće uvale: Polača, Taline, Triluke, Lanđin, Soline, Kablin. Obrastao je makijom. Stanovnici se bave uzgojem masline, vinove loze, povrća i dr. te ovčarstvom i ribarstvom. Turizam. Trajektne veze s Biogradom na moru. Naselja leže na istočnoj obali, okrenutoj kopnu: Tkon (753 st.), Pašman (399 st.), Neviđane (390 st.), Ždrelac (296 st.), Dobropoljana (280 st.), Kraj (272 st.), Mrljane (248 st.) i Banj (206 st.). – Osim rijetkih nalaza iz kamenoga doba, mnoga gradinska naselja iz brončanoga i željeznoga doba potvrđuju ranu naseljenost otoka. Rimski pisci ubrajaju Pašman među liburnske otoke. Iz liburnskoga je razdoblja i najstariji poznati naziv jednog od otočnih naselja: Katan (današnji Tkon). Najstarije poznate nazive otoka (Flaveico ili insula Postimana) moguće je povezati s rimskom kolonizacijom. Zbog važnosti Pašmanskoga kanala kao zaštićenoga plovnog puta, istočna je strana otoka bila u antici gusto naseljena. Pašman je pripadao zadarskomu ageru, ali se na njem nije razvilo veće naselje gradskoga tipa. Konstantin VII. Porfirogenet vjerojatno spominje Pašman sredinom X. st. te iz njegova zapisa proizlazi da je otok tada bio nenastanjen. U srednjem vijeku najveći je dio Pašmana bio u vlasništvu zadarskih plemića, građana i crkvenih ustanova. Prvi benediktinski posjed na Pašmanu, cella sv. Mihovila u Neviđanama, u vlasništvu zadarskoga samostana sv. Krševana, spominje se u XI. st. Čini se da je otok u to doba bio u sastavu Biogradske biskupije. Prema nekim izvorima, biogradski biskup Prestancije ustupio je 1076. samostanu sv. Ivana u Biogradu (osnovan 1059) crkvu sv. Kuzme i Damjana na brdu Ćokovac iznad Tkona. Ondje je nakon mletačkoga razaranja Biograda 1125. bilo preseljeno sjedište Rogovske opatije. Nakon križarskoga zauzeća Zadra 1202. na Ćokovcu su se smjestili Zadarski kaptol i izbjeglo gradsko plemstvo. Tijekom opsade Zadra 1345. Mlečani su samostan sv. Kuzme i Damjana razorili, zarobili redovnike i odnijeli arhiv. Opatija se počela obnavljati nakon Zadarskoga mira 1358., kada je sagrađena nova samostanska crkva. Iako franjevačka tradicija povezuje početke redovništva na otoku s vremenom sv. Franje, franjevci se na Pašmanu prvi put javljaju u popisu samostana provincije oko 1380. Samostan sv. Duje u Kraju sagrađen je za »franjevce iz Bosne« 1390. kraj već postojeće crkve sv. Dujma. Prelaskom u komendu (crkveno dobro dano na upravu i u zakup) 1434., te gubljenjem posjeda na kopnu zbog osmanskih osvajanja, samostan je postupno slabio. Veze s Bosnom nisu prekinute ni pošto je odlukom iz 1467. bosanskim franjevcima bio zabranjen boravak u samostanu. Naselje koje se oblikovalo unaokolo samostana naseljavanjem stanovništva izbjegloga pred Osmanlijama čini jezgru današnjega mjesta. Za francuske uprave u Dalmaciji opatija je bila ukinuta (1808), no redovnička je zajednica obnovljena 1956. pa je to, do danas, jedini muški benediktinski samostan u Hrvatskoj. Samostanska crkva sv. Duje temeljito je pregrađivana u XVI. st.; nad crkvenim portalom nalazi se reljef sv. Jeronima, rad A. Alešija.

Pašmanski samostan sv. Kuzme i Damjana bio je jedno od središta širenja glagoljske pismenosti na sjevernodalmatinskom području. U samostanu su nastali mnogobrojni glagoljski rukopisi, od kojih je osobito vrijedan Pravilo sv. Benedikta, kojega je prijevod s latinskoga na starohrvatski nastao već u XI. ili XII. st. Smatra se da su upravo pašmanski redovnici otputovali u Prag kao učitelji glagoljice i staroslavenskoga jezika. Vizitacije iz XV. i XVI. st. potvrđuju da se na cijelom otoku liturgija odvijala na hrvatskome jeziku (lingua illirica, lingua slavica), te da sve otočne župe imaju glagoljske liturgijske knjige.

Pašman. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=46950>.