autorsko pravo

autorsko pravo, skup pravnih pravila kojima se uređuju prav. odnosi glede intelektualnih, autorskih djela s književnoga, znanstv. i umj. područja. Autorsko pravo u širem smislu obuhvaća srodna (koneksna) prava kojima se uređuju prav. odnosi glede izvedaba umjetnika izvođača, fonograma, videograma, radiodifuznih emitiranja, naklade. U subjektivnom smislu autorsko pravo je najveća privatnopravna i izravna vlast nad autorskim djelom.

Rimsko pravo izvodi autorsko pravo isključivo iz prava vlasništva nad materijalom na kojem je autor izrazio svoje djelo, no ipak je postojala određena svijest o tome da se autorsko djelo ne može potpuno poistovjetiti s materijalom u kojem je sadržano. Autorsko pravo kao subjektivno pravo priznato je od XVIII. st. (prvi zakon bio je britanski Statute of Anne iz 1709). Na priznavanje autorskog prava kao posebnoga subjektivnog prava utjecao je izum tiskarskog stroja, koji je omogućio lakše i jeftinije umnožavanje autorskih djela. Kako bi se zaštitili tiskari od neovlaštena pretiskivanja, počeli su se davati privilegiji za tiskanje pojedinih djela. Prvi privilegij za tiskanje knjige dobio je Nijemac Johann von Speyer od mletačkoga Senata 1469. za Ciceronove »Epistolae ad Familiares«. Privilegiji su štitili interese tiskara nakladnika, a samo posredno autora, kojima je bilo omogućeno bolje honoriranje njihova rada. Stajalište da intelektualni proizvod može biti objekt subjektivnoga prava i razvoj građ. društva doveli su u XVIII. i XIX. st. do zakonskoga priznavanja autorskog prava. Na hrv. je teritoriju autorsko pravo prvi put bilo uređeno franc. propisima na području Ilirskih provincija. Nakon toga autorsko pravo uređeno je 1846., kada je stupio na snagu austr. Patent o zaštiti književnog i umjetničkog vlasništva. Prvi hrv. Zakon o autorskom pravu donio je 1884. zajednički Ugarski sabor. Republika Hrvatska uređuje autorsko pravo Zakonom o autorskom pravu 1991 (izmjene i dopune 1993).

Izvorni je nositelj autorskoga prava autor djela, tj. fizička osoba koja je autorsko djelo načinila. Izradi li više osoba u suradnji jedno djelo, tada su oni koautori. Ako je djelo nedjeljiva cjelina, svim koautorima pripada nedjeljivo autorsko pravo razmjerno prinosu. Ako su prinosi koautora samostalna djela (npr. autor teksta i autor glazbe), tada svaki od autora ima autorsko pravo na svojem prinosu. U prav. poredcima temeljenima na copyrightu izvornim nositeljem autorskoga prava mogu biti i druge osobe, pa i pravne, i to kada financiraju ili organiziraju stvaranje djela. To naročito dolazi do izražaja u pogledu računalnih programa i baza podataka.

Autorsko djelo

Autorsko djelo intelektualna je (duhovna) tvorevina s knjiž., znanstv. i umj. područja, izražena jezikom, zvukom, pokretima ili oblicima. Djelo koje se štiti autorskim pravom mora biti u određenom stupnju novo, tj. originalno. Sama ideja nije autorsko djelo, ona mora biti izražena u nekom obliku. U angloamer. prav. krugu za zaštitu je u pravilu potrebno fiksiranje djela na materijalnu podlogu. U kontinentalnoeuropskim prav. poredcima taj oblik ne mora biti materijaliziran. Dovoljno je da djelo bude izraženo govorom, pokretima i sl. Autorska su djela i preradbe (npr. prijevodi), prilagodbe odn. adaptacije (npr. knjiž. djela u kinematografsko).

Sadržaj autorskog prava može biti određen tako što su točno određene autorove ovlasti, kao što je to u prav. poredcima copyright (angloameričkog) sustava, ili je određen kao potpuna prav. vlast koja je podložna posebno određenim ograničenjima, kao što je to u kontinentalnoeuropskim prav. poredcima, u koje pripada i hrvatski. Autorove ovlasti mogu se podijeliti na imovinskopravne i osobnopravne. Imovinskopravna komponenta autorskog prava sastoji se u ovlasti za iskorištavanje autorskoga djela i u ovlasti da se druge isključi iz toga. Tipične su ovlasti na umnožavanje (izradba jednog ili više primjeraka djela fiksiranjem na materijalnu podlogu), stavljanje u promet (prodajom, najmom, ili stavljanjem na raspolaganje javnosti na koji drugi način), javno priopćivanje i sl. Osobnopravna komponenta uvijek je podložna unutarnjim ograničenjima, tj. sadržaj i opseg točno su određeni zakonom. Tipične su ovlasti na priznavanje autorstva (pravo paterniteta), autorovo pravo da mu ime bude označeno kad god se djelo iskorištava, odnosno ne želi li to, njegovo se ime ne smije označiti; na poštovanje cjelovitosti djela (pravo integriteta), tj. djelo se ne smije kratiti, ne smije mu se nešto dodavati i ne smije se uništavati; pravo na čast i ugled autora (pravo na reputaciju), a to znači da se djelo ne smije koristiti tako da se vrijeđa autorova čast i ugled. Pravo na objavu djela, tj. upoznavanje javnosti s njegovim sadržajem, u nekim se sustavima navodi kao ovlast osobnopravne naravi, a u drugima imovinskopravne naravi.

Autorsko pravo, odn. njegova imovinskopravna komponenta, vremenski je ograničeno pravo. Ono traje za života autorova i određeno razdoblje nakon njegove smrti, a računa se od poč. godine koja slijedi onu u kojoj je autor umro; radi li se o koautorskom djelu, od smrti posljednjega koautora. U velikom broju prav. poredaka, uključujući i hrvatski (prema stanju 1997), to je razdoblje 50 god., a tendencija je produživanje tog roka na 70 godina. Postoje i posebni rokovi za određene slučajeve. U nekim prav. poredcima, među kojima je i hrvatski, osobnopravna komponenta nije vremenski ograničena.

U prav. poredcima u kojima je autorsko pravo jedinstveno pravo, koje sadrži imovinskopravne i osobnopravne ovlasti, autorsko pravo je nasljedivo, ali nije prenosivo zaživotnim prav. poslovima, nego se može opteretiti pravom kojim se drugima dopušta korištenje djela. U prav. poredcima u kojima je autorsko pravo sastavljeno od dvaju prava, prav. sudbina imovinskopravne komponente nije vezana uz osobnopravnu komponentu, pa je imovinskopravna komponenta prenosiva bez ograničenja (jednako je i u sustavu copyrighta), dok osobnopravna komponenta nije prenosiva zaživotnim prav. poslovima, ali je nasljediva.

Srodna (koneksna) prava

Srodna (koneksna) prava po svojem su sadržaju i predmetu zaštite ugl. vezana uz autorsko pravo. Pravo umjetnika izvođača redovito se sastoji od imovinskopravne i osobnopravne komponente, a objekt je zaštite izvedba. To je pravo apsolutne naravi i sastoji se u ovlasti da njegov nositelj iskorištava izvedbu i druge isključi od zadiranja u nju (ako nema nekih posebnih ograničenja). Trajanje zaštite računa se u pravilu od izvedbe ili od objave snimke. Pravo umjetnika izvođača jedino je srodno pravo koje je priznato u hrv. prav. poretku (stanje 1997). Pravo proizvođača fonograma, a u novije doba i videograma, u pravilu se sastoji u ovlasti na zaštitu od neodobrena korištenja fonograma, odn. videograma, posebice od neovlaštena umnožavanja i stavljanja u promet fonograma odn. videograma, a trajanje zaštite računa se u pravilu od fiksiranja fonograma. Pravo organizacija za radiodifuziju sastoji se, u pravilu, u ovlasti na zabranu neovlaštena reemitiranja, fiksiranja emitiranja na materijalnu podlogu i umnožavanja tako fiksiranih emitiranja. Objekt je zaštite emitiranje, tj. postupak kojim se javnosti distribuira određeni program, a ne sam taj program. Trajanje zaštite računa se, u pravilu, od emitiranja. Srodna prava u nekim prav. poredcima traju 20 godina (početak se računa od poč. godine koja slijedi onu u kojoj je nastupila činjenica za koju se veže zaštita), a postoji tendencija produživanja roka na 50 godina.

Međunar. zaštita autorskog prava važna je s obzirom na mogućnost iskorištavanja intelektualnih tvorevina bez obzira na granice pojedinih država. Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (World Intellectual Property Organization – WIPO), ustanova je UN-a osnovana 1967. radi zaštite intelektualnog vlasništva u svijetu. Najvažnije višestrane međunar. konvencije kojima se štiti autorsko pravo jesu: Bernska konvencija za zaštitu književnih i umjetničkih djela iz 1886 (izmjene i dopune 1896., 1908., 1914., 1928., 1948., 1967. i 1971) i Univerzalna (Svjetska) konvencija o autorskom pravu iz 1952 (revidirana 1971). Iskorištavanje intelektualnih tvorevina ima sve važnije mjesto u nac. gospodarstvima, naročito razvijenih zemalja, pa se nastoji pojačati njihova međunar. zaštita. Tako su nastali Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (Agreement on Trade-Related Aspects of Intellectual Property Rights – TRIPS-Agreement), koji je Aneks 1C Sporazuma o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije iz 1994., zatim WIPO Ugovor o autorskom pravu iz 1996. Najvažnije višestrane međunar. konvencije kojima se štite srodna prava jesu Međunarodna konvencija o zaštiti izvođača, proizvođača fonograma i organizacija za radiodifuziju, 1961; Ženevska konvencija za zaštitu proizvođača fonograma od neodobrenog umnožavanja njihovih fonograma, 1971; Konvencija o distribuciji signala za prijenos programa putem satelita 1974. i WIPO Ugovor o izvedbama i fonogramima, 1996. Autorsko pravo štiti se i dvostranim međunar. ugovorima – u prvom redu onima kojima je predmet zaštita intelektualnog vlasništva, ali često i ugovorima o zaštiti i poticanju investiranja te ugovorima o kult. i tehn. suradnji.

autorsko pravo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017. Pristupljeno 17.11.2017. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=4771>.